Sai Baba i Kozmički Krist

Ono što me se posebno dojmilo je izvanredna sličnost u životima, učenjima, čudotvorstvima i osobnostima Sai Babe i Isusa iz Nazareta. Čak se i izražavaju na isti način. Naravno, točno je da svi svjetski učitelji zagovaraju iste istine, ali ovdje je riječ o izuzetnoj i potpuno jedinstvenoj sličnosti.

Godine 1968. Albert Eckhart je napisao: "Razlika između Sai Babe i Isusa Krista je u tome što prvi živi i njegova čuda ljudi mogu potvrditi, dok se o Isusovim čudima zna samo preko Biblije. Usprkos tome, ponašanje i djela obojice su često gotovo ista". Isusovo se učenje proširilo preko pola zemaljske kugle. Smatra se da Sai Baba, u vremenu nešto duljem od 40 godina, ima preko 50 milijuna sljedbenika i Njegovi se Centri nalaze u 137 zemalja svijeta. Puttaparthi ubrzano postaje Vatikanom Istoka. Na rođendanskoj proslavi 1980. godine tamo je bilo 350.000 ljudi smještenih u naselju veličine stotinjak jutara.

Na Svamijev 50-ti rođendan, Dr. Diwaker, indijski znanstvenik i viši državni službenik rekao je: "Svami je nekad bio seoski deran, nezbrinut i nevoljen. Danas, na Njegov 50-ti rođendan, sakupili smo se sa svih strana svijeta i što nalazimo? Filozofe i političare, učitelje i pravnike, znanstvenike i tehnologe, učene kao i neuke, bogate kao i siromašne, pripadnike svih naroda i religija. Ako to nije čudo, živo čudo, htio bih znati što jest?"

Isus je hodao svijetom voleći ljude i liječeći bolesne. I Sai Baba, radi to isto - voli ljude i liječi bolesne, služi čovječanstvu 24 sata dnevno. Obojica objašnjavaju svrhu ljudskog života na potpuno isti način. Tako je simboličko značenje križa iskorjenjivanje ega - okomica križa predstavlja "Ja" (engl. "I") s kojim smo rođeni, dok horizontala predstavlja brisanje ega. Babino je objašnjenje isto: "Jedina svrha vašeg utjelovljenja je raspeće ega na oltaru samilosti".

Obojica daju zapanjujuće izjave. Isus kaže: "Ja sam put, istina i život. Ja i moj otac smo jedno". Baba je rekao nešto još čudesnije: "Moja je moć neizmjerna. Moja je istina nepojmljiva, nedokučiva. Ja sam izvan dosega najpomnijih ispitivanja i mjerenja. Nema ničega što ja ne vidim, nigdje gdje ja ne bih znao puta, nema problema koji ja ne mogu riješiti. Moja sposobnost je bezuvjetna. Ja sam sveukupnost, potpunost".

Obojica objavljuju bratstvo među ljudima i činjenicu da se ta poruka odnosi na sve. "Stoga idite i poučavajte sve narode," rekao je Krist. "Moja je misija namijenjena cijelom čovječanstvu", govori Baba. "Ja nisam došao sakupljati sljedbenike za neku određenu sektu, vjeru ili religiju, kao npr. hinduističku religiju. Došao sam upaliti svjetiljku ljubavi u srcima svih ljudi, cijelog čovječanstva."

Obojica su nam došli kao ljudi iz naroda, izrazito čovječni i ljubazni, makar istovremeno božanski, umjesto da se izoliraju kao kakvi sveci. Mogli bi za njih reći da su "božansko ljudski i ljudsko božanski" i zato neki Isusa istodobno doživljavaju i kao prijatelja i kao bogočovjeka. Isto je i s Babom - za vrijeme nekog putovanja, u jednom trenutku od Dr. Gokaka posuđuje britvicu za brijanje, da bi u slijedećem izveo neko zapanjujuće čudo.

Kažu da su Isusa slušale tisuće ljudi i da mu je na ulazu u Jeruzalem klicao praktično cijeli grad. Babu slušaju deseci tisuća ljudi kad samo navrati u neki veliki grad.

Obojici je zajedničko učenje o karmi i reinkarnaciji premda je veći dio Kristova učenja o ovim istinama izbačen iz četiri Evanđelja na koncilu u Konstantinopolisu, 553. godine. One su, dakako, još netaknute u Akvarijanskom i drugim (apokrifnim, op. pr.) Evanđeljima. "Čovjek žanje ono što je posijao" - govori Isus. "Kakva god da djela čovjek čini, dobra ili loša, ona će ga slijediti", govori Baba. "Kraljevstvo je nebesko u vama", kaže Isus. "Svijet je onakav kakvog si ga sami načinimo", govori Baba. "Bog je vaš najbolji Guru i On prebiva u vašem srcu".

Krist je promicao ulogu žene i pokušao je uzdići njen status iznad statusa nečije obične imovine. Često je bio okružen ženama. Svami također poštuje žene i uzdiže njihovu životnu ulogu majčinstva kao ulogu skrbnica budućih generacija. "Majka je djetetov prvi guru", kaže On. Tri od Njegovih prvih šest škola su samo za žene."

Krist je propovijedao radost i puninu života. "Došao sam da bi svi mogli živjeti i da im on bude ispunjeniji." Radost je sama srž Babine osobe i učenja. Čujmo one koji su prisniji s njim - Howard Murphet, autor triju knjiga o Babi kaže: "Mi koji se s mukom probijamo kroz patnje i prolazne radosti, vidimo u Babi utjelovljenje savršene radosti". Ili dr. Sandweiss, autor knjige ‘Svetac i psihijatar’: "On je u stanju neprestanog blaženstva. Njegovo su lice i tijelo obasjani aurom energije kakvu nikad nisam vidio u ljudskog bića".

Naravno, kamen temeljac učenja ove dvojice božanskih ljudi može se sabrati u jednu riječ - LJUBAV. Tko se prihvati čitanja Evanđelja kao početnik, dakle bez teološkog predznanja, ne može, a da ne stekne snažan dojam da je njihova vrhunska poruka, poruka ljubavi. "Ljubi Gospodina Boga svoga svim..." i "Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga". O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci" (Mt 22, 37-40). Sai Baba je također utjelovljenje ljubavi. Ona je temelj Njegova cjelokupnog učenja, zlatna nit koja se provlači kroz sve što govori i radi, kriterij kroz kojega sve procjenjuje.

Ista sličnost pojavljuje se i u potankostima njihova učenja. "Izbjegavaj ubijanje, krađu, preljub, gramzivost, osjetilnost, ljutnju, nestrpljivost, mržnju, samoljublje, oholost", kaže Baba. Nisu li ove opomene ujedno i kršćanske vrline? U deset knjiga Babinih govora može se naći svaka pouka iz Isusova Govora na gori. Ovdje dajem nekoliko usporednih navoda obojice:

Baba: "Čisto srce postaje nadahnjujuće; ono vidi dalje od intelekta i razuma".

Baba: "Umjesto da tražite tuđe mane, potražite svoje vlastite".

Baba: "Nemoj suditi drugima, jer kad sudiš drugima, sam si osuđen".

Isus: "Niti svoga biserja bacajte pred svinje..." (Mt 7, 6)

Baba: "Ne raspravljajte o vjeri sa onima koji je nemaju; to će samo oslabiti vašu vlastitu".

Baba: "Nastavite dalje čak i kad vas mrze".

Isus: "Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima." (Mt 7, 21)

Baba: "Tajna oslobođenja ne nalazi se u mističnim formulama i brojanicama već u djelovanju." (U ljubavi i služenju).

Isus: "... Zaista kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40)

Baba: "Ne klevećite i ne povrjeđujte druge, jer to činite meni koji sam u njima."

Isus: "Jer Tvoja je moć i slava".

Baba: "Nitko ne može polagati pravo na vlastita postignuća, jer su svi samo oruđa u Božjim rukama".

Baba: "Predajte mi dubine svog uma, koliko god groteskne bile, koliko god da ste razarani sumnjama i razočaranjima ja vas neću odbaciti. Ja sam vaša Majka".

Istu sličnost nalazimo, kako u učenjima, tako i u osobnostima i čudima. Očito je da je Krist posjedovao kristalnu jasnoću, božansku karizmu, bez traga pretvaranja, ponosa ili ega; očito da je bio motiviran samo ljubavlju koja je zračila iz njega. Susret s njim mora da je bio potresan za svaku dušu. Kako bi inače bilo moguće da čovjek priđe grupici neukih ribara, razgovara s njima jedan sat i onda im kaže: "Slijedite me"; i da ga oni poslušaju, ostavljajući sve?

Sai Baba postiže sličan učinak. Pogled na Njega mijenja i muškarce i žene. Često se duše mijenjaju trenutačno. Primjer je dr. Sandweiss. Nakon što ga je Svami prvi put pogledao, napisao je: "Do kakve je komunikacije došlo u tome kratkom času? Bože! Nešto se slomilo u meni. Nešto od Babine ljubavi i radosti prodrlo je u moju dušu, i zatekao sam sebe kako se smijem kao dijete... Osjetio sam se nekako izmjenjenen u jednoj blistavoj, nevjerojatnoj minuti. Ostao sam otvorenih ustiju."

Kažu da je Krist imao auru koja se protezala na milju, tako da su "senzitivni" ljudi koji su se u njoj našli, bili psihički svjesni njegove nazočnosti koja bi ih uzdigla. Sai Babinu auru, kao gotovo bezgraničnu, opisao je dr. Baranowski, vidovnjak i stručnjak za Kirlianovu fotografiju sa Sveučilišta u Arizoni. On kaže: "Bjelina (energija) je ispunjavala cijelu sobu, ružičasta boja (intenzivna sveobuhvatna ljubav) izlazila je izvan zidova zgrade, a iznad toga su se prema horizontu pružale zlatne i srebrne pruge".

Krist je imao rendgenske oči i odmah je prepoznavao nečije misli i karakter. Baba je rekao: "Ja vidim u vaš um i srce: Vidim kad netko ima hitan problem i treba pomoć kroz intervju." On vidi svačiju prošlost, sadašnjost i budućnost. Njegovo se sveznanje o prošlosti i sadašnjosti dokazuje neprestano.

Stječe se dojam da je Krist više volio obične ljude dobra srca i uglavnom je za sljedbenike birao jednostavne ljude. Baba se često ruga na račun uobraženih "učenjaka", poznavalaca svetih spisa i njihove "želje za prepirkama i pobjedničkim lovorikama nad onima koji se kočopere svojom učenošću". Svojim poklonicima poručuje: "Budite jednostavni i iskreni". Obojica pokazuju svoje nesimpatije za farizejske tipove. Krist ih je zvao "bijelim grobovima" (izvana obijeljeni, a iznutra sama trulež - op. pr.). Svami ih zove "učenjacima suhim poput prašine koji likuju nad svojom sposobnošću da uvijek nešto vješto dokazuju i argumentiraju."

Kad za to postoji razlog, obojica iskazuju "pravedan gnjev", kao recimo kad je Isus kožnim bičem izbacio iz hrama mjenjače novca, jer se protivio kupovini životinja za žrtvovanje Moj prijatelj, Babin poklonik, pričao mi je kako je jednom neki čovjek, sin vrlo imućnog oca, koji je bio na samrti, došao Babi po financijski savjet u vezi očekivanog nasljedstva! Svami je, žestinom koja je zapanjila mog prijatelja, zagrmio na njega - kako može misliti na novac dok njegov bolesni otac treba njegovu pažnju i njegu? - i potom ga izbacio, da bi se već u idućem trenutku vratio svom uobičajenom raspoloženju punom ljubavi. "Ljutnja" je bila samo nužna "gluma". Kao što kaže: "Ponekad moram malo zagalamiti!".

Obojica, također pokazuju kombinaciju duboke poniznosti i zapovjedničkog autoriteta. Isusa često pokazuju kao osobu "koja govori s autoritetom" - i čovjek si pri tom zamišlja njegov visoki, zapovjednički lik. Pa ipak je kleknuo i oprao noge svojim učenicima. Svami se često igra i šali, no pokuša li to netko zloupotrijebiti, On u tren oka ponovo uspostavlja svoj autoritet. Kad ga je jednom neki sljedbenik upitao može li ga zamoliti za uslugu, Baba je uzvratio: "Naravno. Ja sam vaš. Ja nemam nikakva prava". U jednom trenutku sluga čovječanstva, a u drugom Bog.

Obojicu su, dakako, klevetali i optuživali. "Uvijek i svagdje kleveta je bila sudbina svih velikih duša. Bilo bi neprirodno da nije tako", kaže Baba. On ne mari za pohvale i pokude. Krista su optuživali da je vinopija koji se druži s carinicima i grješnicima. Babu su kritizirali što grješnicima dopušta ulazak u ašram. Njihovi su odgovori slični: "Nisam došao pozvati na obraćenje pravednike, nego grješnike". Baba je rekao: "Grješnici me trebaju više od vas." Krista su optuživali da iscjeljuje pomoću sila Sotone (Belzebuba). Babu su optužili da se bavi crnom magijom.

Zapanjujuća je i sličnost između njihovih čuda. Krist je liječio bolesne. Baba to čini svakodnevno. Krist je digao Lazara od mrtvih kad mu je tijelo već bilo u stanju raspadanja. Baba je oživio mrtve u najmanje dva navrata. Tijelo g. V. Radhakrishne je također već bilo u stanju raspadanja.

Božić je glavna proslava u ašramu i slavi se sa više žara nego na zapadu, gdje je postao grubo iskomercijaliziran. Baba često razgovara s grupicama kršćana kojima ukazuje na izrezana i ubačena mjesta u Evanđeljima. Onima koje muči osjećaj da su iznevjerili Isusa, mnogo je puta pokazao Isusov lik iznad svoje glave, poistovjećujući se tako s njim. Bilo je i slučajeva kad bi se ljudi molili pred Isusovim kipom koji bi se pred njihovim očima pretvorio u lik Sai Babe.

Konačno u siječnju 1980., skupio sam hrabrost za privatnog intervjua kojem je bila nazočna samo moja žena (Peggy Mason op. pr.) i upitao Babu za Njegovu izjavu danu na Božić 1972. Upitao sam: "Svami, je li to izostavljanje iz Biblije znači da si Ti bio taj koji je poslao Isusa iz Nazareta da se utjelovi?"

"Da" - rekao je.

Tada je uslijedilo pitanje koje mi je ležalo duboko u duši. "Jesi li onda Ti ono što zapadni kršćani zovu Kozmički Krist?"

"Da" - rekao je ponovo.

Nemoguće je prenijeti riječima, Njegov ton, mirno samopouzdanje kojim je potvrdno odgovorio na ta dva pitanja. Blago, s ljubavlju, s apsolutnim uvjerenjem, s neizrecivom jednostavnošću i povrh svega s potpunim odsustvom samosvijesti, što je za ljudsko biće nemoguće. Gledao me je ravno u oči, koje nisu bile više od 30-ak cm udaljene od Njegovih i samo rekao: "Da". Znam samo to da je nemoguće ne vjerovati mu.

Ron Laing, M. A.

Iz britanskog časopisa kojeg je uređivala P. Mason "A QUARTERLY MAGAZINE" – posvećenog SATHYA SAI BABI, 1995.

"Pisanje o karmayogi podsjetilo me na karmayogina koji je do nedavno živio među nama. Pokojni Ron Laing bio je naš brat. Bio je pomoćnik urednika ovog časopisa, osnivač i član Sai Savjeta u Velikoj Britaniji i član Svjetskog Sai vijeća (1981. - 1984.s). On, ne samo da je u svojim člancima kod čitatelja zagovarao nesebično služenje, on ga je i praktično provodio u životu. Njegova posvećenost i ljubav za Sai Babu bila je toliko velika i iskrena da je otvoreno pisao o svom životu i o svojim slabim stranama. Vjerujem da je bio dosegao stanje u kojemu mu bol i zadovoljstvo, ponos i sramota više ništa nisu značili. U Bhagavadgiti Gospod je rekao: ”Tko je jednak u slavi i sramoti, čija je duša tiha, tko je sretan s onim što ima, čija je duša ista u časti i nečasti i tko ima ljubavi - taj Mi je čovjek drag” (BG, XII 19). Nema sumnje da je Ron spašen kroz karmayogu i njegov će život predstavljati svijetao primjer za nas. Napustio je svoje tijelo tiho, mirno. Čak ni u zadnjim trenucima on nikome nije prouzročio ni najmanji problem. To je spasenje."

Urednik

Ugledni Sai poklonici o Babi

Avatar i njegova misija0

Sathya je bio čarobno, ljupko dijete. Cijelo je selo bilo očarano Njegovom nezemaljskom ljepotom i uzvišenim držanjem. Već u dobi od pet godina stekao je titulu Brahmajnanija (onoga koji je obdaren znanjem o Bogu) i Biddalagurua (dijete učitelj). Krasilo ga je urođeno samoodricanje i nikad nije dopuštao da od Njegove kuće potrebiti odu praznih ruku. Bio je vegetarijanac i mrska mu je bila okrutnost prema životinjama. Većinu je vremena provodio u kući Karnam Subbamme (Njegove tete, op. pr.) koja je živjela u susjednoj kući i čija je bezgranična majčinska naklonost za Sathyu podsjećala na ljubav Yashode prema Krišni.

Jedno od najomiljenijih aktivnosti dječaka Sathye je bilo pjevanje bhajana. On nije samo pjevao u skladao bhajane, već je također kao desetogodišnjak u Puttaparthiju organizirao dječju grupu za njihovo pjevanje. Kasnije, u Starom Mandiru kao i još poslije u Novom Mandiru (Prasanthi Nilayam), pjevanje bhajana postalo je glavnim dijelom dnevnog programa događanja. Tko bi drugi, nego božansko biće sâmo, znao da će jednog dana pjevanje bhajana postati jedno od glavnih oruđa u božanskim rukama i pomoću kojeg će zalutalo čovječanstvo usmjeriti na pravi put bogoštovlja i duhovnosti? Čudesno je da se danas bhajani pjevaju u svim dijelovima svijeta na svim jezicima kao sredstvo uzdizanja i oplemenjivanja ljudske naravi.

Puttaparthi se u ranim četrdesetim godinama sastojao od dva međusobno okomita niza koliba od blata. Zapadnjački pisac Arnold Schulman, koji je taj zaselak posjetio u kasnim šezdesetim smjestio je tu skupinu raštrkanih kolibica na "deset minuta iza Kamenog doba". Bhagavan Baba je preobrazio to tzv. selo iz Kamenog doba u moderan gradić s jedinstvenim kompleksom učilišta, uključujući i sveučilište, vrhunskom specijalističkom bolnicom opremljenom svom najmodernijom opremom, te vlastitom zrakoplovnom lukom. Krunski dragulj u tom sada svjetski poznatom mjestu jest Prasanthi Nilayam, kamo milijuni hrle svake godine iz svih zakutaka svijeta da bi primili blagoslove Avatara.

Sathyino vladanje u školi bilo je primjerom ostalima. Bio je izvrstan u učenju, igrama, sportu i sl. i neizostavno je pjevao svakodnevnu molitvu na početku školskog dana. Stekao je ljubav i naklonost ne samo učenika u razredu već i mnogih učitelja. Janab Mahbub Khan bio je jedan od učitelja koji je obožavao i volio Sathyu prepoznavši Njegovu božanskost. Poslije poznate zgode kada je Sathya "zalijepio" za stolac nastavnika koji ga je kaznio time da mora stajati na klupi, Sathya je prepoznat kao božansko dijete ne samo u školi već i u cijelom gradu. Drugi sretnik među nastavnicima bio je Sri B. Subbannachar. Otkada je cijela učiteljeva obitelj počela obožavati Sathyu, On je često boravio u njihovoj kući. On je često posjećivao i kuću učitelja Sri V.C. Kondappe kojem je običavao pričati priču o Shirdi Sai Babi. Na temelju tih kazivanja, Sri Kondappa je napisao priču o životu Shirdi Sai Babe u 102 stiha na teluškom jeziku i izdao je u maloj knjizi naslovljenoj "Sree Sayeesuni Charithra".

Poslije završetka školovanja u Bukkapatnamu Sathya je s deset godina nastavio školovanje u Kamalapuramu (okrug Cuddappa) kamo je pošao s svojim starijim bratom Seshama Rajuom. Slava čudesnog djeteta Sathye doprla je također i do Kamalapurama. I u ovoj školi je On stekao ljubav i obožavanje svojih školskih drugova i nastavnika. Usporedo sa Sathyinim školovanjem i Seshama Raju je nastavio i svoje studije. Završivši svoje studije, Seshama Raju je postavljen za učitelja telugua u Srednjoj školi u Uravakondi, gradu u okrugu Anantapur. Prirodno, Sathya se pridružuje svom bratu u Uravakondi te pohađa istu školu u kojoj je brat počeo raditi. Priče o Sathyinim neobičnim očitovanjima i čudima bile su na usnama ne samo učenika i nastavnika već i cijele Uravakonde. Baš kao i u Bukkapatnamu i ovdje je također bilo prepoznato Sathyino majstorstvo u glazbi, plesu, drami i pjesništvu.

Kad je Sathya navršio trinaest godina priča dobiva oštar zaokret. Sathyina božanskost kao Avatara bila je potpuno spremna da rastvori svoje latice, ali je u misteriju te božanskosti bilo nemoguće proniknuti. Blještavilo Uzvišenog Bića zasja samo poslije najtamnijih razdoblja. Nježno tijelo djeteta Sathye moralo je još proći zastrašujuće muke prije no što će iz Njega u punom sjaju zasjati božanske zrake i obasjati cijeli Univerzum. Osmoga ožujka 1940. godine Uravakondom su se proširile zapanjujuće novosti da je Sathya uboden od velikog, crnog škorpiona. Tog dana oko sedam sati poslije podne On je vrisnuo i uhvatio se za desni nožni palac. Nitko nije vidio škorpiona, ali točno poslije 24 sata Sathya je izgubio svijest i ostao takav cijelu narednu noć. Došavši k sebi počeo se ponašati na veoma čudan način kao da ga je opsjeo zloduh. Uznemiren Sathyinim stanjem Seshama Raju je pozvao roditelje koji su Ga odveli u Puttaparthi. Poslije savjetovanja s raznim seoskim liječnicima roditelji su odveli nježnog dječaka Sathyu u Brahmanapalli u kuću užasnog egzorcista koji je dječaka podvrgnuo tako strašnim postupcima da se je svatko tko se zatekao tamo maknuo iz kuće u strahu i zgražanju. Zaprepašteni roditelji toga više nisu mogli podnijeti te su Sathyu poveli natrag u Puttaparthi.

Točno poslije dva i pol mjeseca poslije incidenta sa škorpionom, 23. svibnja 1940. Sathya je izrekao svoju prvu najavu avatarstva. Dom Pedda Venkama Rajua je postao prepun ljudima jer je Sathya očaranim seljacima materijalizirao i dijelio cvijeće i slatkiše. Pedda Venkama Raju je saznao što se događa u njegovoj vlastitoj kući te je zbunjen i bijesan ponašanjem rođenog djeteta prijetnjama zatražio od njega da očituje svoj pravi identitet. Stigao mu je odgovor: "Ja sam Sai Baba". Bilo je to prvo očitovanje avatarstva. Kasnije, kad je od Njega zatraženo da dokaže Svoje riječi, On je bacio na pod punu šaku latica jasmina koje su na zemlji teluškim slovima ispisale "Sai Baba". Nimalo impresioniran tim neobičnim Sathyinim djelima, Seshama Raju je čvrsto stajao uz svoju nakanu da Sathyi omogući više škole i učini od Njega valjanog javnog službenika. Tako, samo nekoliko dana poslije tih događanja, u lipnju 1940. on odvodi Sathyu u Uravakondu na nastavak školovanja u istoj školi koju je već pohađao. Sathya se već tamo pročuo kao glasovita osoba. Velike skupine hodočasnika stale su pohoditi kuću čudesnog dječaka tražeći Njegove blagoslove. Ravnatelj škole i nekoliko nastavnika prepoznali su božanskost u dječaka u čemu se isticao Njegov učitelj Thammiraju koji ga je obožavao i štovao.

Sathya je svojem "nevjernom" starijem bratu priuštio još jedan dokaz Svoje božanskosti za vrijeme Dasara svečanosti kada su svi zajedno pošli na hodočašće u Hampi pored Hospeta u Virupakshov hram. Sathyu su ostavili vani ispred hrama. Kad su Seshama Raju i njegovo društvo pristupili najsvetijem dijelu hrama, tamo su na svoje najveće zaprepaštenje našli kako na mjestu na kojem treba stajati lingam stoji Sathya! Zbunjen tim neobičnim događajem Seshama Raju izjuri van iz hrama da bi tamo našao Sathyu kako mirno sjedi naslonjen uza zid. To je u stvari bio tek uvod u znamenito očitovanje kojim je Avatar želio pokazati Svoju božanskost, odlučan da objavi i pokaže čovječanstvu da je Bog došao na Zemlju u ljudskom obličju da bi ga uveo u obećano Zlatno doba.

Poslije njihova povratka iz Hospeta, Sathya je pošao u školu kao i obično ali ovaj se puta ubrzo vratio sa pola puta. Bio je 20. listopad 1940. Povijest čovječanstva se iznova piše od tog veličanstvenog dana kad je Sathya, odbacivši u kut školsku torbu, zbacio koprenu maye te preuzeo ulogu Sathya Sai Babe da bi započeo Svoje poslanje koje bez stanke provodi proteklih šezdeset godina na dobro svakog dijela opsjednutog čovječanstva.

Iz Uravakonde Babu su u velikoj procesiji donijeli u Puttaparthi gdje je za svoje prvo boravište odabrao prostranu kuću Karnam Subbamme koja ga je cijeloga svojega života služila s predanošću i obožavanjem. Ta je stara gospođa služila Babu nježnom brižnošću te se brinula za sve poklonike koji su mu dolazili u posjet. Bhagavan je u njenoj kući ostao nekoliko godina po povratku iz Uravakonde, prije no što će prijeći u Stari Mandir.

Kako je rastao broj poklonika među njima se pojavila potreba za Mandirom. Tako je Stari Mandir sagrađen na mjestu između Sathyabhaminog i Gopalaswaminog hrama te ga je Bhagavan Baba otvorio za uporabu 14. prosinca 1945. Stari je Mandir imao četiri sobe. Bhagavan se premjestio iz Subbammine kuće te smjestio u sobi lijevo od verande. Druga je soba bila za spremište dok su ostale dvije bile za poklonike.

Poslije otvaranja Starog Mandira dnevni je dolazak poklonika u Puttaparthi bitno porastao. Za tih dana poklonici su trebali biti spremni u tri sata poslije podne ako su željeli biti svjedocima Bhagavanovih lìlã (božanskih igara, šala) na obalama Chitravathija. Do četiri sata svi su trebali biti tamo. Baba je zamolio svakoga da se smjesti na mjesto koje mu najviše odgovara i svi bi posjedali u krug. Baba bi se potom stao poigravati s pijeskom dok su zažareni pogledi poklonika pratili tu Njegovu božansku igru. Iz pješčanih humaka On bi vadio kipove bogova i božica, slatkiše i brojne druge predmete. U stvari, što god bi poželio vadio bi iz pijeska. Od 1946. do 1949. to su bila gotovo svakodnevna događanja. U osobite dane, Baba bi iz pijeska izvlačio kalašu (posudu) punu nektara te poklonicima dijelio tu eteričnu tekućinu. Drugi puta nektar bi mu tekao iz prstiju koji bi dobili poneki od presretnih poklonika. I u kasnijim godinama također neki od poklonika imali su tu privilegiju prisustvovanja sličnim Bhagavanovim lìlãma.

Tamarindovo stablo, sada zvano kalpavrikša (stablo koje ispunjava želje) koje stoji na brdu ponad zapadne obale Chitravathija, drugi je objekt Bhagavanovih lìlã. Ponekad bi Baba do njega poveo poklonike te ih upitao koju vrstu voća žele da im s njega ubere. U tren oka On bi im željeno voće ubrao sa stabla.

Broj poklonika nastavio se povećavati što je rezultiralo time da je za nekoliko godina Stari Mandir postao pretijesan za njihov smještaj. Čak su i šedovi te pomoćne nastambe (pandale) postavljene oko Starog Mandira bile premalo osobito za vrijeme svečanosti. Odgovarajući na molitve poklonika Baba je pristao da se osigura prostraniji prostor. Tako je prihvaćena ideja za izgradnjom Novog Mandira i on je sagrađen južno od sela Puttaparthija. Bhagavan Baba ga otvorio 23. studenog 1950. na svoj dvadeset i peti rođendan imenujući ga Prasanthi Nilayamom (Boravištem uzvišenog mira).

Prasanthi Nilayam, boravište Bhagavana Babe svjedoči Njegovu božanskost. Milijuni koji hrle u to malo mjesto u udaljenom kraju indijske države Andhre Pradesh doživljavaju iskustvo božanskih vibracija kojim je prožeto tamošnje ozračje. Dolaze iz svih krajeva svijeta, iz skoro 180 zemalja, trošeći svoj novac i vrijeme da bi dobili daršan i Bhagavanove blagoslove. Po povratku u svoje zemlje i mjesta iz kojih su došli sa sobom donose nebrojene priče i iskustva kojima opisuju božansku ljubav Bhagavana spram cijelog čovječanstva. Bhagavanova nazočnost čini Prasanthi Nilayam mjestom ljubavi i mira. To je potpuno drugi svijet u kojem satya, dharma, ûãnti, prema i ahimsã potpuno prožimaju cijelu okolicu. Iako je posvuda velika gužva ne čuje se nikakvih svađa. Posvuda vladaju čistoća, red, disciplina, uljudnost i poniznost. To je maleni svijet u sebi. Ljudi iz svih dijelova svijeta koji slijede različite religije, govore različite jezike, objeduju zajedno, druže se međusobno sa svetim osjećajima ljubavi i bratstva. Želi li netko vidjeti, ne u teoriji već u praksi, kako izgleda "bratstvo ljudi i očinstvo Boga", neka to dođe vidjeti u Prasanthi Nilayamu.

Bhagavan je objavio svoju Misiju riječima koje nas vraćaju na 25. svibnja 1947. kad je odgovarao na pismo svog starijeg brata Seshama Rajua:

"Ja imam zadatak: Brinuti se o čovječanstvu te svima osigurati život u potpunosti blaženstva (ãnanda).

Moći ćeš sam vidjeti punu slavu u godinama koje nadolaze. Poklonici moraju biti postojani i strpljivi."

Bhagavanova misija se rapidno širila poslije izgradnje Prasanthi Nilayama. Na ûivarãtri, u veljači 1958. pokrenut je časopis "Sanathana Sarathi". U njem je objavljeno svih četrnaest knjiga Vahini serije koje je napisao Bahagavan Baba u obliku serije članaka. Uz to, Bhagavanovi božanski govori objavljeni su u do sada objavljenih 30 knjiga naslovljenih "Sathya Sai nam govori" ("Sathya Sai Speaks"). Sri Sathya Sai organizacija osnovana je 1965. da bi danas bila razgranana u gotovo 180 zemalja širom svijeta. Uokolo Prasanthi Nilayama također su se pojavile vrlo znakovite promjene uključujući tu Sri Sathya Sai visoko učilište (započelo s radom 1981.), Sri Sathya Sai super specijalistička bolnica (1991.) i Projekt pitke vode (1995.). U ovo posebno izdanje "Sanathane Sarathi"* uključeno je nekoliko članaka koji naglašuju ove i razne druge vidove Bhagavanove misije te je on položen pred Lotosna Bhagavanova stopala obilježavajući sedamdeset i četvrtu obljetnicu silaska Avatara. Tu je uključen i kratki osvrt na Bhagavanove rane dane i Njegovu misiju na korist neprestano rastuće zajednice poklonika.

V.K. NARASIMHAN, urednik Sanathana Sarathi

* Posebno izdanje Sanathana Sarathi, studeni 1999. (Sanathana Sarathi, Special issue, vol. 42, november 1999, No.11)

Ugledni Sai poklonici o Babi

Intervju s Al Druckerom

David Jevons

David: Počeo bih s pitanjem o tvome duhovnom ‘backgroundu’. Kakva su bila tvoja duhovna shvaćanja prije no što si došao u kontakt sa Sai Babom?

Al: Rođen sam u židovskoj obitelji u predratnoj Njemačkoj. Još kao mali bio sam vrlo pobožan dječak, iako moja obitelj nije bila osobito religiozna. No mislim da je moja pobožnost bila više motivirana potrebom da pobjegnem od obitelji, nego stvarnim duhovnim težnjama. Moja majka je imala sestre koje su me voljele i toliko salijetale da to kao mali dječak naprosto nisam mogao podnijeti. Jedini način da ih se riješim bio je da se toliko okrenem religiji da me puste na miru. Mislim da sam počeo učiti ‘Toru’ kad mi je bilo svega tri ili četiri godine.

David: No da li je postojao neki razlog ili događaj u tim ranim danima koji je probudio tvoju duhovnu svijest? Što je bilo iskra koja je zapalila vatru tvoje duhovne potrage u ovome životu?

Al: Ne znam za neki pojedinačni događaj u početku ovog svog života, no moje zanimanje za duhovnost bilo je prilično jako u prethodnim životima. Imam neke spoznaje o tome da sam bio sannyasin (isposnik) Ramakrišna reda u mome zadnjem životu. Mislim da sam taj život proveo u Francuskoj. Imam neka sjećanja o tome. Također mislim da sam proveo nekoliko života u Indiji, živeći u špiljama Himalaja. U ovome životu nisam išao duhovnim putem sve dok nisam prilično zagazio u zrelu dob. Poslije sveučilišta kao da sam se na neko vrijeme izgubio u svijetu. Pridružio sam se odabranoj grupi inženjera i fizičara odgovornih za tehnički razvoj programa američkih balističkih raketa i nuklearnog oružja. Ubrzo sam dobio unutarnju poruku da to što radim na tome oružju za masovno uništavanje nije ispravno. I tako, kao odgovor na taj duhovni poriv, kasnih šezdesetih sam vrlo iznenada prekinuo svoje sudjelovanje u tome programu i otišao živjeti u Esalen institut, centar za rast i preobrazbu u mjestu Big Sur na pacifičkoj obali Kalifornije, južno od San Franciska. Promjena mog života u Esalenu, u odnosu na prijašnji, nije mogla biti drastičnija. Potpuno sam promijenio profesiju, postavši prvo maser, pa rolfer, pa akupunkturist, pa homeopat, pa geštalt terapeut i na kraju učitelj alternativne medicine. No Esalen je s druge strane brda u odnosu na ‘Tassajara Zen Mountain Center', udaljen svega 15 milja zračnom linijom i često smo autostopirali preko brda da bismo se našli s predivnim učiteljem, Suzuki-roshijem. On je uistinu bio veliki svetac i kroz njega sam se zainteresirao za Zen. Bio sam također već dugo zainteresiran za Taoističko učenje, budući da sam još kao mladić neko vrijeme proveo u Kini. Tako da mi se čini da sam oduvijek bio zaintertesiran za duhovna pitanja, no Duh nije postao glavna žarišna točka u mome životu sve do mog zrakoplovnog iskustva. Pretpostavljam da vam je poznata priča o tome kako sam bio uhvaćen u avionu u strašnoj snježnoj oluji, i kako se Svami pojavio na radiju i vodio me do jednog aerodroma koji je bio otvoren taman toliko dugo da moj mali avion sleti i to s doslovno zadnjim kapima goriva. Spasio mi je život i dopustio mi da dođem k Njemu u Indiju, i tako sam postao vjernik.

David: Najveća prepreka koju sam ja morao preći u uspostavljanju svog odnosa prema Sai Babi bio je koncept utjelovljenja Boga ili Mesije na Zemlji. Za mene je Bog uvijek bio odvojen od svoje kreacije i nikad nije bio utjelovljen u nekom zemaljskom liku. Kad si ti ostvario tu promjenu?

Al: E pa vidiš, mi smo još kao djeca pjevali pjesme na jidišu o vremenu kad će Mesija doći na svijet i bili smo sretni. Ja sam uvijek vjerovao da je Mesija tu negdje iza ugla i da je On Bog na Zemlji. Tako sam ga ja zapravo stalno očekivao i umjesto da mi bude čudno da se takvo što uopće može dogoditi, meni je bilo čudno da se još nije dogodilo. Tako ja i nisam imao tih predrasuda u odnosu na utjelovljenog Boga.

David: U svome jučerašnjem govoru ispričao si priču o svome susretu s pukovnikom SS-a u vagonu, dok si pokušavao pobjeći od progona u njemačkoj. Mora da ti je od tog zastrašujućeg lika u crnoj uniformi stao dah, pa ipak je s tobom razgovarao o Bibliji i izrekao tu nevjerojatnu izjavu: “Ovaj put nema Mesije da te spasi!”

Al: Bio sam tada devetogodišnji dječak i naravno da sam se prepao. Spopao me užasni strah kad je ušao u moj kupe. Živio sam u Kölnu i putovao sam kroz Njemačku u Poljsku. Na kratko sam prekinuo put u Berlinu gdje sam imao rođake i oni su odlučili da me smjeste u taj kupe prvog razreda. Ono što nisam znao je to da je Židovima bilo zabranjeno voziti se tim razredom. Bio sam sam u kupeu sve dok se vlak nije zaustavio nekih četrdesetak kilometara od Berlina i tu se pojavljuje taj pukovnik. Tako sam sjedio sav sleđen, očekujući da budem uhapšen. No on je bio divan. Otkopčao je svoju vojničku bluzu i skinuo sa sebe sav taj ‘pribor’ – kapu s amblemom lubanje, crni kožnati pojas, pištolj, bodež, kožnate rukavice, monokl i velike crne kožnate čizme. Udobno se smjestio i rekao neka se i ja udobno smjestim i neka se ne bojim. I tako je, na neki način, postao za mene ‘običan čovjek’. Govorio mi je o Bogu i Židovima, navodeći pritom mnoge navode iz Starog Zavjeta. Upozorio me da se približava Holokaust i savjetovao mi da bježim na zapad, a ne na istok, što smo naravno i učinili.

David: Rekao si u svome govoru da si zaključio da je taj pukovnik bio Sai Baba, da se Sai Baba pojavio u liku tog pukovnika da te upozori, da ti zapravo spasi život. Jesi li zaista siguran u to?

Al: Bez svake sumnje taj je čovjek bio Svami. Danas mi je to posve jasno. On se naprosto uopće nije uklapao u SS tipove. Nije uopće zamislivo da bi itko u nacističkoj Njemačkoj tako riskirao govoreći mi stvari koje mi je on tada rekao, čak i da je mislio tako.

David: Taj je SS pukovnik tada navodno izrekao ovu nevjerojatnu rečenicu: “Ovaj put nema Mojsija da te spasi. Morati ćeš biti sam svoj Mesija.” Što misliš, što je Svami mislio time? Kako vidiš tu poruku u svjetlu onoga što se kasnije dogodilo Židovima? Koja je mogla biti svrha podvrgavanja Židova Holokaustu?

Al: Volio bih da imam makar i naznaku nekih odgovora na to pitanje. Nemam pojma, David. Nemam pojma. No dva Svjetska rata u dvije generacije koji su pobili ili iskorijenili stotine milijuna ljudi, pa potom razvoj atomskog i hidrogenskog oružja koje je prijetilo brisanjem čitave civilizacije i sam Bog zna koliko još suludih naprava smrti čeka u ladicama spremno uništiti svijet. Sve to, da i ne spominjemo užase masovnog nasilja nacističke Njemačke, Ruande, Bosne, Kosova, Sudana, itd., pokazuje koje je neizrecivo ludilo zavladalo nama u ovoj Kali yugi i kako je u ova mračna vremena naprosto presudan silazak avatara koji će doći i spasiti čovjeka od samoga sebe. Genocid nad Židovima samo je vanjski simptom genocidnih poriva mržnje koji nam mogu zatvoriti srce. Način na koji Svami s time postupa je da nas okrene prema svjetlu. On kaže: “Sjeti se Boga, zaboravi svijet, nikad se ne boj smrti.” On nas uči da sjeni okrenemo leđa i usredotočimo se na stvarnost, a ne na ludilo. Kad stavimo na nos svoje ‘naočale ljubavi’, svijet za nas postane ljubav. To je naš zadatak u ovo blagoslovljeno doba Avatara. Što se tiče Mesije, jednom sam imao priliku pitati Svamija je li on Mesija kojeg očekujemo. Odgovorio je: “Ne jedan Mesija. Svi ste vi Mesija. Vi imate moć da spasite sebe, a i mnoge druge.” Drugim riječima, On će upravljati kolima, On će nas usmjeravati iznutra. No to je naš posao i dana nam je potpuna moć da naše unutarnje neprijatelje kao što su pohlepa, mržnja, zavist, itd., koji nam zagađuju srce, pretvorimo u božansku ljubav koja je Svami, i tako se spasimo. Što se mene osobno tiče, Svami mi je dao priliku da raščistim s većinom sjećanja koja su me progonila u vezi s nacističkom Njemačkom. To se odnosi na vrijeme kad sam prvi put morao sasvim neočekivano napustiti Indiju. Da ti ispričam tu priču:

1981. godine, pošto sam već petnaestak puta bio kod Svamija, naložio mi je da dođem i trajno se nastanim u Prasanthi Nilayamu. Vratio sam se u Ameriku i riješio se svega tamo. Prodao sam ili poklonio svu svoju imovinu i za nekoliko se mjeseci vratio u ašram. Po Njegovom nalogu trebao sam otkazati svoje američko državljanstvo i postati indijski građanin. Moj život u Americi trebao je završiti. I tako sam započeo proces indijske naturalizacije i uredio da postanem građanin Indije na svoj 60. rođendan jer je to posebno povoljan dan. Namjeravao sam toga dana otići u Bangalore da budem primljen i da također, nekoliko dana kasnije, održim govor na konferenciji predstavnika svih indijskih sveučilišta. Trebao sam održati predavanje o ‘Programu Svjesnosti’, šest jedinstvenih tečajeva sa Svamijevog sveučilišta koji obuhvaćaju čitav raspon ljudskog znanja (humanističke i prirodne znanosti, umjetnost, te duhovnu i religijsku povijest svijeta) i koji su bili obavezni za sve studente. Na meni je bilo da oblikujem taj program. Svami je u to vrijeme bio u Brindavanu kraj Bangalorea. I tako sam toga jutra sjedio u svojoj sobi radeći na prezentaciji, kad na vrata zakuca policajac i obavijesti me da sam uhapšen! Možete si samo zamisliti šok i nevjericu koju sam tada doživio. Činilo se da su zaključili da sam agent CIA-e i da predstavljam prijetnju za državu ako mi daju državljanstvo. Policajac je imao nalog da me sprovede u Anantapur, udaljen kojih 200 kilometara. Ja sam na to inzistirao da prvo moram vidjeti Svamija. I za čudo, vidio sam ga. To je fantastična priča i ne mogu je sad ispričati u cijelosti, no vidio sam Svamija i On mi je unatoč mojem gorljivom protivljenju rekao da je to istina, da jesam CIA i da bi bilo najbolje da napustim zemlju. Tada mi je objasnio da CIA znači ‘Constant Integrated Awareness’ (Neprekidna Cjelovita Svijest) i da trebam nazvati načelnika policije u Anatapuru. Nazvao sam tog visokog službenika i, na moje zaprepaštenje, on osobno je podigao slušalicu, što je u Indiji gotovo nemoguće. Kad sam mu rekao da mi je Bhagavan savjetovao da napustim Indiju, dao mi je osam sati da napustim zemlju. I sve to na dan kad sam trebao primiti indijsko državljanstvo i odbaciti američko, i to na svoj 60. rođendan. U jednom trenutku život mi se okrenuo potpuno naglavačke! Nisam imao novaca. Nisam imao kartu. Nisam imao izlaznu vizu. Pa ipak, Svami je na neki čudesn način sve to riješio i završio sam u avionu za Njemačku – od svih mjesta na svijetu! To je bilo najdalje što sam tada mogao otići sa sredstvima koja sam uspio prikupiti. Odsjeo sam kod njemačkih Sai prijatelja koje sam upoznao u ašramu. E pa, on je u vrijeme rata bio u Wehrmachtu, njemačkoj vojsci, a žena mu je bila vođa ženskog krila Hitlerjugenda, pokreta Hitlerove mladeži. Proveli smo zajedno vrlo napornih mjesec dana, razgovarajući o ratu i raščišćavajući svu našu staru karmu. No konačno je za nas sve to bilo završeno i postali smo veoma bliski, a cijelo to ratno iskustvo bilo je napokon zakopano. Jučer sam u svome govoru spomenuo čisto svjetlo koje izlazi iz očiju djece u Svamijevim školama i imam vrlo jasan osjećaj da su mnoga od te djece reinkarnirane duše stvorenja koja su umrla u plinskim komorama Auschwitza. Sjećam se da sam kao dječak u Poljskoj učio Toru s jednim starim rabinom. Bilo je još oko desetak drugih dječaka u razredu. Bili su potpuno posvećeni učenju, no poslije nastave bili su tako radosni i sretni i zaista prijateljski prema njemačkom dječaku koji je došao u njihovu sredinu. Još uvijek sasvim jasno pamtim svoje iznenađenje vidjevši tu neobičnu svjetlost koja kao da je tekla iz njihovih očiju. I evo ih opet, no sad s Babom, i sigurno su oprostili za sve što im je učinjeno u prošlosti. Meni je, u mome vlastitom umu, sasvim jasno da bih, čak i da sám Adolf Hitler sjedi ovdje preda mnom, vidio samo cjelinu, cjelovitost i savršenstvo njegova suštinskog bića, umjesto da razmišljam o užasu koji je, kao osoba, u svome ludilu učinio u svijetu.

David: Koliko ti je trebalo da priznaš Sai Babinu božanstvenost? Moj put je bio spor. Trebalo mi je mnogo posjeta s mnogo sumnji i testova. Kako je bilo kod tebe?

Al: Zavolio sam Svamija od kad sam ga prvi put vidio. Naprosto sam ga zavolio. Kao što sam jučer rekao, prvi put sam vidio Svamija u Poornachanra dvorani za mahaśivaratri, najveći praznik u Indiji. Neposredno prije nego što je izašao imao sam vrlo jaki deja-vu doživljaj da sam opet u nacističkoj Njemačkoj. Svuda naokolo visile su zastave sa simbolom svastike, koja je bila simbol nacističke Njemačke; slogani na natpisima iznad puta podsjećali su na one koje su koristili nacisti, a kad je Svami počeo govoriti, rekao je neke iste stvari koje je govorio i Hitler! Tada sam došao k sebi i shvatio da je preda mnom krajnja božanska dobrota i da sam u svome životu doživio i krajnje dobro i krajnje zlo. Oboje su koristili iste vanjske oblike, iste izraze, iste simbole i slogane, oboje su koristili slične obrasce. Tokom govora koji je Svami toga dana održao, rekao nam je da nema koristi od kopanja desetmetarskih rupa po polju u potrazi za vodom. Možemo tako prekopati cijelo polje i opet ne naći ništa. Rekao nam je da trebamo iskopati jednu rupu, ali duboko, tako da dopremo do čiste bistre vode. Ako hoćemo saznati istinu o ovom Sai avataru, moramo mu prići blizu i kopati duboko. To je bilo toliko jako iskustvo da mi je ostalo zauvijek.

David: Ti si bio tako blizak sa Svamijem – što misliš, je li to zbog tvojih djela u prošlim životima ili u ovome?

Al: Ne znam. Jedino što mogu reći je da ne postoji ništa u ovome životu (čega bih bio svjestan) što bi zasluživalo tu izuzetnu povlasticu.

David: Obojica znamo za ljude poput tebe koji su bili veoma bliski Svamiju, da bi odjednom bili lišeni milosti i izbačeni iz ašrama. Čini mi se da je sigurnije ne približavati se Svamiju previše, voljeti ga s distance da tako kažemo. Gotovo kao – previše se približiti vatri i opeći se. Što ti misliš o tome?

Al: Kad nastupi taj strašni trenutak pretvaranja u prah i pepeo, on je uvijek potpuno neočekivan, kao kod događaja za moj 60. rođendan o kojem sam upravo pričao. Na neki način to je vrlo slično našem stavu prema smrti. Mi znamo da je smrt stvarna i da se mora dogoditi svakome, ali zapravo ne vjerujemo da će se to dogoditi i nama! I naravno, u tome uvjerenju nalazi se temelj mišljenja da ona zapravo i nije stvarna. I mračna noć duše je poput toga. Mi znamo da ljudi prolaze kroz takva razdoblja velikih duševnih preokreta, no mislimo da imamo tako dobru kontrolu nad svojim životom ili da smo tako blagoslovljeni Božjom milošću, da nam se tako što naprosto ne može dogoditi. No iznenađenje je u tome da kad nam se to dogodi, ispadne da je to sasvim nešto drugo od onoga čega smo se bojali. Evo još jedne takve priče s neočekivanim rezultatom. Jednog jutra dobio sam poruku da se javim u središnji ured ašrama. U to sam vrijeme bio predavač na Sathya Sai Institutu i zapravo sam bio jedini zapadnjak tamo. Svami mi je također rekao da vodim studijske kružoke za stalne stanovnike ašrama, te za osoblje i studente na sveučilištu. A držao sam i govore zapadnjacima koji su dolazili u ašram. Dakle bilo je mnogo prilika da se okliznem i napravim grešku. No u ovom konkretnom slučaju nije bilo čak ni greške. Nisam učinio ništa. Dakle, otišao sam do ureda, bilo je to prije jutarnjeg daršana, i čekao da stigne službenik koji je tu radio. Došao je ravno od Svamija, jer su doručkovali zajedno. Prišao mi je i rekao: “Pokupi svoje stvari i idi. Moraš otići odavde do podneva!” Rekao sam: “Odavde – kako to misliš?” Odgovorio mi je: “Rečeno ti je da odeš. Moraš otići.” I sve to nakon što sam bio tamo tri godine. Upitao sam ga: “U čemu je stvar?” Odgovorio mi je: “Nije mi dopušteno da ti kažem.” I tako sam se vratio u svoj stan i govorio u sebi: “Svami, što sam učinio? Ne razumijem. Moram otići, a cijeli moj život je ovdje. Kamo da idem? Ja sam tu. Gdje bih drugdje mogao biti?” U to sam vrijeme imao veliku zbirku od preko 500 knjiga. Počeo sam izabirati i pakirati nekolicinu najdražih knjiga koje ću uzeti sa sobom. Uzeo sam knjigu Shankarinih pjesama, otvorio je i pročitao: “Majko, kako možeš biti tako okrutna prema svome jedinome sinu? Ti si moja majka i kako možeš ne voljeti svoga sina?” Nekako sam znao da nisam slučajno otvorio baš tu pjesmu. U tome trenutku došla mi je poruka da se javim Dr. Gokaku, u to vrijeme prodekanu sveučilišta i mome šefu. Rekao mi je da je Svami vrlo nezadovoljan sa mnom i da moram otići. Upitao sam ga: “U čemu je stvar, Dr. Gokak?” Odgovorio mi je da mi ne smije reći, no da je Svami nezadovoljan nečim što sam rekao na jednom javnom skupu. Vratio sam se u svoj stan i nastavio s pakiranjem, kad me pozvao profesor Kasturi. Kasturi i ja bili smo poput oca i sina. Mnogo sam vremena proveo s njim. Rekao mi je: “Drucker! Uspio si zeznuti stvar!” Pitao sam ga: “Što sam to učinio?” Odgovorio mi je: “Svami kaže da si pričao prljave šale u svome govoru strancima.” Rekao sam mu: “To naprosto nije moguće, Kasturiji, to je potpuno netočno.” Kasturi mi je na to rekao da je Svami primio pismo od neke Njemice koja ga je obavijestila o tome. Također mi je rekao da je i on (Kasturi) primio pismo od te iste Njemice u kojem traži da ju upozna sa mnom. Nisam imao pojma tko bi ta žena mogla biti. I tako sam otišao na svoj posljednji daršan. Svami mi priđe i kaže mi: “Ti si Surpanakha.” E pa, Surpanakha je ima demonice u Ramayani. Ona je Ravanina sestra i kad ugleda Ramu i Lakšmanu toliko ih poželi da u bijesu izazvanom ljubomorom pokuša ubiti Situ. No to spriječi Lakšmana koji ju svojim mačem unakazi, odsjekavši joj nos i uho. Ona na to odjuri svome bratu Ravani s namjerom da pokrene osvetničku vojsku demona. Ravana ostane zapanjen time što je dopustila da joj odsijeku i nos i uho i upita je zašto nije pobjegla? A ona mu odgovori da su dvojica prinčeva bili toliko lijepi da nije mogla skinuti oka s njih! Dakle, kad me Svami nazvao Surpanakhom i rekao mi da će mi odsjeći nos ja sam mu odgovorio: “Oh Svami, ti si tako prekrasan! Morati ću ostati ovdje dok mi ne odsiječeš i uho!” To je bio pravi odgovor. Svami se nasmijao i rekao mi da uzmem padanamaskar (da mu dotaknem stopala). Dodirnuo sam mu stopala i to je bio kraj cijele priče. Sve je prošlo i ostao sam u ašramu. No to mi je bilo upozorenje da u svakom trenutku mogu biti izbačen – s razlogom ili bez njega. I, kao što znate, kasnije mi se to i dogodilo. Uvijek sam bio svjestan da mi Bog može oduzeti bilo što. Naravno, sve što će nam ikad oduzeti biti će ono što je lažno kako bi nam otkrio ono stvarno, no u svojoj obmanutosti mi mislimo da nam oduzima sve što je vrijedno. Čuo sam Svamija govoriti o tri ništice, o svođenju istinskih sljedbenika na ništa, o oduzimanju njihove imovine, obitelji i reputacije kako bi ih pripremio za oslobađanje. Ja sam spreman na to.

David: Očito to što te Svami izbacio iz ašrama mora biti za tvoje najveće dobro, no što misliš, što je bio razlog za to? Misliš da te priprema za oslobođenje?

Al: Uvijek sam vjerovao da tri ništice znače da mi Bog može oduzeti bilo što zemaljsko, ali mi ne može oduzeti Boga. Štovao sam Svamija kao Boga, a ipak sam izbačen iz ašrama, tako da sam pomislio da mi je sad oduzeo i Boga. Bio sam potpuno pometen, bez ikakvog oslonca. Vjerovao sam da mi više nema života. No tada sam nešto otkrio. Nema načina da mi se oduzme Boga. Samo što Božji lik više nije bio pred mojim očima i to je sve. No to otkriće nije došlo odjednom. Trebalo mi je godinu dana da prevladam osjećaj da mi se dogodilo nešto strašno. Ipak, za to sam vrijeme doživio mnoga izvanredna očitovanja milosti, uključujući i to da sam više puta bio sa Svamijem u sobi za intervjue. Bilo je to izravno iskustvo. Nije to bio san. Bilo je to stanje budne svijesti. Ja sam sjedio tu, Svami je sjedio tamo i razgovarali smo. Ništa manje od razgovora koji nas dvojica vodimo sada. Sad mi je jasno da mi Svami nikad neće oduzeti sebe.

David: Ann i ja uvijek smo pravili razliku između likova koje mi nazivamo Sai i Super Sai. Mi volimo otići posjetiti Saija, odn. fizički lik Sai Babe, no također smo svjesni da je Super Sai, odn. sveprisutni oblik Boga, s nama svakoga trenutka u životu i da je zapravo tu i ovoga trenutka. Super Sai je taj koji je za nas Bog u kojeg vjerujemo i imamo povjerenje i s kojim nemamo nikakvih nesuglasica. Čini mi se da sukobi poput tvojih proizlaze iz približavanja liku i potrebe obraćanja liku.

Al: E pa, vidiš, mi moramo htjeti prići čim bliže, pa i po cijenu rizika da budemo izbačeni. Čak i kad se to dogodi, otkrit ćemo da se zapravo ništa nije dogodilo. Kako bi ikada išta moglo doći između Svamija i njegovih sljedbenika? On je čista ljubav i žudi za time da mu priđemo čim bliže. Jedan od razloga što nam Svami daje vibhuti je i to da nas podsjeti kako je pepeo jedino što preživljava u vatri. Moramo htjeti učiniti ono što je potrebno da bismo izgorjeli u Njegovoj vatri i spoznali istinu tko u stvari jesmo i da to ničim ne može biti dodirnuto.

David: Kakvo je tvoje iskustvo devetogodišnjeg boravka u divljini, tvojeg tako dugog uklanjanja iz Sai Babine blizine, pošto si mu bio tako blizu?

Al: Tokom svih tih godina koje sam proživio u ašramu zaista sam se osjećao veoma bliskim Svamiju. Prvih godina Svami bi sa mnom razgovarao svaki dan. Dakle imao sam tretman kao da sam vrlo posebna osoba. No ono što mi se dogodilo u ovih devet godina je otrežnjenje. Ranije sam mislio da sam poseban, no danas mi je posve jasno da nisam poseban, da nitko nije poseban, i ne bih htio šokirati tvoje čitatelje kad to kažem, ali ni Svami nije poseban. Nema ničeg posebnog u ovome svijetu. Ispod površine svi smo mi jedno te isto – nepromjenjiva božanska suština, dok smo na površini samo promjenjiva imena i oblici maye, vela iluzije.

David: Kad kažeš Svami, misliš na Svamijev lik?

Al: Da, apsolutna istina nema oblik. Ne možeš je vidjeti očima. Ne postoje stupnjevi iluzije, sve je to jedno te isto. Pa ipak, neki oblici mogu poslužiti da nam pokažu put ka spoznaji naše istinske stvarnosti. Takav je i Svamijev lik. No moramo zakoračiti s onu stranu te razine u neposredno iskustvo bezoblične božanstvenosti kao istinske suštine našeg bića.

David: Profesor Kasturi uvijek je imao teških trenutaka sa Svamijem, iako mu je bio veoma blizak. Svami mu je ponekad činio neke grube stvari, zar ne, da mu skrši ego. Je li to cijena koju moraš platiti da bi bio tako blizak s njim?

Al: Ne, ja ne mislim tako, ne mislim da je to cijena koju moraš platiti da bi bio tako blizak s njim. Ja mislim da je to cijena koju moraš platiti kad odabereš brzi put do oslobođenja. Moraš platiti tu cijenu ako se hoćeš riješiti ega. Osjećaj osobnosti mora nestati i sve što Svami čini je da ti pomaže da shvatiš kako su svi oblici osobnosti (individualnosti) greška. Dakle, ja mislim da se takve stvari događaju svima koji su se odlučili za oslobođenje po svaku cijenu. U mom životu postoji samo jednan cilj, a to je oslobođenje. Stoga sve što mu se nađe na putu mora biti uklonjeno, i to brzo, jer nisam spreman čekati još pet narednih života. Ann je u svom jučerašnjem govoru rekla da ti je ‘čitač palminih listova’ (proricatelj iz zapisa zvanih ‘Śukanādi’ – op. prev.) rekao da ćeš se ponovo utjeloviti s Prema Saijem i živjeti u njegovom ašramu veći dio svog života, i da ćeš umrijeti u devedesetpetoj godini. To ti se očito i potvrdilo na ovogodišnji ‘Śivaratri’ kad nisi vidio pojavljivanje lingama. I ti si to prihvatio kao činjenicu.

David: Da, to je istina.

Al: Ja mislim da je to velika greška. Oprosti, David, ali moram ti reći da je to zaista glupo. Ne prihvaćaj ništa tome slično. Tvoj um ima Božansku moć i možeš promijeniti svoju sudbinu mijenjajući svoju svijest. Možeš! Ja znam da možeš! Imaš snagu da to učiniš, osim ako si uvjerio sam sebe da hoćeš biti tu negdje daljnjih stopedeset godina ili tako nekako.

David: Nemam želje biti ovdje, pa čak ni da bih živio s Prema Saijem.

Al: Onda to nemoj prihvatiti. Nemoj to prihvaćati i Svami neće podupirati tu grešku. Jer to je zapravo greška. On ju neće podupirati ako to nije tvoja želja. Zato donesi odluku sada, pa ako i uslijede ‘tri ništice’ i sve to, pa što onda? Ovaj svijet i onako ništa ne vrijedi, zašto onda investirati u njega.

David: Mogu li te pitati nešto osobno? Je li tvoja odluka da se oženiš s Yaani, odluka koja je direktno dovela do tvog izbacivanja iz ašrama, donesena iz srca ili je od Svamija?

Al: Nije to bilo iz srca. Bilo je to sasvim jasno od Svamija, iako je postalo stvar srca. Vidiš, zanimljivo je da je to bio način na koji se sklapalo većinu brakova do ovog stoljeća. Vjenčanja su dogovarana između roditelja ili od strane učitelja, jer je to za dvoje ljudi o kojima je riječ bilo najbolje za njihov napredak na putu ka Bogu. Ljubav, često vrlo duboka, obično je dolazila kasnije. Rekao bih da se ja kao suprug jako opirem. Proživio sam šezdeset godina svog života i ne razmišljajući o braku i taman u vrijeme kad bih trebao sve odbaciti, ja se oženim!

David: Što misliš, kakvu to igru Svami igra u pogledu tvog braka?

Al: Pa, ovaj je brak bio moja glavna sādhana u zadnjih deset godina i kad se osvrnem unatrag mogu reći da, u pogledu duhovnog rasta, ništa čega se mogu sjetiti nije bilo tako vrijedno kao taj brak. U svjetovnom i kulturnom pogledu mi smo potpuno različiti. Stalno ima prilike za trvenje među nama. Zajednički nam je Svami i naša čvrsta duhovna odluka da se probudimo. Izvan toga jedva da imamo zajedničkih interesa. Kako veliku priliku to pruža našoj sebičnosti, našem egu, da se pokaže i bude uočen i odbačen! To je izazov. Svami nam je poklonio krajnji izazov kako bi nam omogućio da prekinemo tu glupu igru.

David: Život je igra, kao što kaže Svami, i mi je moramo igrati. No sad, kad ti je ponovo dopušteno doći u Prasanthi Nilayam, možeš li nam reći nešto o svojim novim iskustvima?

Al: Pa, moj prvi dojam poslije devet godina odsustva je da se zapravo ništa nije promijenilo. Svi govore da se ašram potpuno promijenio – i s fizičkog stanovišta to je, naravno, točno. No to me nije posebno zanimalo. Ja sam samo shvatio da se Svami nije ni malo promijenio u ovih dvadesetpet godina. To je isto predivno biće koje pokazuje istu neizmjernu nježnost i brigu, koje zrači istom nedokučivom i neizmjernom ljubavlju. Tu je još uvijek isto ono strahopoštovanje i čudesnost kad izađe na daršan. On nas još uvijek nadahnjuje istom porukom nade u spasenje. On nas isto tako strpljivo navodi da se izdignemo iznad želja i napasti, kako bismo uvidjeli svoje neizmjerno božansko nasljeđe. Svami je potpuno nepromijenjen. Još uvijek govori ono što je rekao kad je održao svoj prvi govor, a to je – “Moj život je Moja poruka”. On nas uči da, slijedeći njegov primjer, dignemo svoje misli k nebu, a svoja tijela da upotrijebimo za služenje čovječanstvu dolje na zemlji. No ni mi se nismo uistinu promijenili. Čitamo te povijesne priče, te životne priče, i mislimo kako nam se toliko toga dogodilo, a zapravo smo isti kakvi smo oduvijek i bili – i prije nego što smo se rodili u ovome tijelu, a i nakon što ga napustimo. Uvijek smo cijeli i savršeni i jedno s Babom. Mi smo sama ljubav i to je razlog što nas često oslovljava s ‘Premasvarūpalara’, ‘Ujelovljenja čiste božanske ljubavi’. To je sad postalo moje neposredno iskustvo. Mogu vam ispričati jedno iskustvo koje mi je došlo za vrijeme paduka svečanosti prošle godine u ašramu. Dovezli su tu zlatnu kočiju na kojoj se je Svami trebao provozati i odjednom mi se sve to prosuđivanje iz čistog mira sručilo na glavu. Pomislio sam – blagi Bože! Svami, što to radiš?! Što Ti imaš s tom nametljivom, odvratnom stvari, s tom ogromnom zlatnom kočijom? Bi li se Isus ili sveti Franjo popeo u tako što? Bilo mi je zbog toga jako teško, no u isto vrijeme bio sam i svjedok tog svog stanja. Odakle su uopće došli svi ti osjećaji? Zašto bi mene uopće bilo briga na što liči ta kočija? A ipak me je bilo briga. Stoga sam se morao smiriti. Naprosto sam morao zatvoriti oči i isključiti sve to, postati sasvim tih. I kad sam ponovo otvorio oči Svami je sjedio na kočiji, a iz mene je nahrupio neopisivi osjećaj ljubavi. Zaplakao sam. To me naprosto preplavilo. Kao da sam odjednom imao naočale čiste ljubavi i sve što sam vidio naprosto je zračilo ljubavlju. Gdje god da sam pogledao – na ljude, na kočiju – vidio sam samo čistu ljubav. Bilo je to predivno iskustvo.

David: Ta je kočija bila poklon ljubavi, zar ne, no Svami je rekao da mu to ne treba i dao ju je ukloniti, zar ne?

Al: Ne znam, i da ti iskreno kažem, nije me baš puno briga za tu kočiju. To sam spomenuo samo kao ilustraciju kako Svami uzme nešto o čemu imamo negativno mišljenje i pretvori to u iskustvo ljubavi. Svami je ispričao priču o Isusu koji je zajedno s učenicima hodao cestom, kad su naišli na smrdljivi, poluraspadnuti leš psa. Učenici su pokušali Isusa odvratiti od tog ružnog prizora, no on se sagne vrlo blizu i reče: “Gledajte kako je divne zube imao ovaj pas. Kako ga je morao voljeti njegov gospodar.” Tako je Isus vidio jedino što je bilo lijepo u tom inače ružnom prizoru. To je Svamijeva poruka nama. Odbacite svoje prosudbe. Stavite naočale ljubavi i vidite lice božanstvenosti. Drugim riječima – vidite Svamijevu bezgraničnu ljubav u svemu što vidite.

David: Moje uistinu zadnje pitanje je u svjetlu svega što si doživio sa Svamijem i patnji kroz koje si morao proći – što ti misliš, što je svrha života?

Al: Pa, to ovisi o tome što smatraš životom. Vidiš, ja vjerujem da je život vječan. Život nema nikakvog smisla izvan istine, izvan jedinstva, izvan jednote, tako da je svrha ovih zemaljskih života da se probudimo i spoznamo stvarni život. Život na ovome svijetu nije život. To je smrt. Živjeti u ovome tijelu, stariti i razboljeti se, patiti i na poslijetku umrijeti – to je ulaganje u smrt. To nema ničeg zajedničkog sa životom. Život je kad si slobodan. Život je kad si svjetlost i kad tu svjetlost daješ svakome. Život je kad postaneš prepuna čaša čiste ljubavi, čaša koju moraš neprestano dijeliti. To je život. Ako je ikad postojala svrha ovog ljudskog života, onda je to odbacivanje svih tih ludih ideja o životu na zemlji i povratak stvarnom životu. To je Svamijeva misija kako je ja vidim.

Razgovarao: David Jevons iz Ramala centra u Engleskoj, srpanj 99.

Izvornik: Internet (SatGuru)

(Izvaci iz intervjua koji je Sri Sathya Sai Baba dao grupi zapadnjaka u Kodaikanalu.)

Prvo pitanje poklonika bilo je: “Svami, koji je najbolji način odnošenja prema svijetu?”

Slijedite Božji glas. To je glas nepromjenjive unutarnje istine. On će vas voditi. On će vam pokazati da nema razlike između vas i Boga. Sve je Bog. Isus je shvatio tu jednotu dok je bio na križu. Osjetio je izvjesnu zlovolju prema vojnicima koji su ga mučili, kad je začuo Božji glas koji mu je rekao: “Svi su jedno, dragi moj sine. Odnosi se jednako prema svima.” U tom je trenutku Isus objavio: “Ja i moj Otac smo jedno.” Ako vidite bilo kakvu razliku, to je samo u vašoj mašti. To je greška vašeg uma. Nema odvojenog Ja i Boga koji bi trebali postati jedno. Uvijek postoji samo Jedan bez drugog.

Da biste dokučili tu najvišu istinu, ne smijete si dopustiti da mislite kako ste vi i Bog odvojeni. Mislite uvijek: “Bog je sa mnom. On je u meni. On je oko mene. On je iznad mene. Sve što postoji je Bog. I ja sâm sam Bog. Ja sam beskrajan. Ja sam vječan. Ja nisam dvoje. Ja sam jedan, samo jedan. Ne postoji nitko osim mene. Ja i Bog smo jedno te isto.” Kad shvatite da Bog nije izvan vas i odvojen od vas, tada ćete postići samopouzdanje. Kad budete razmišljali samo o Bogu, tada će biti ljubav, biti će mir, biti će istina. A o čemu mislite sada? O tijelu. Ali tijelo je samo vodeni mjehurić. Tijelo je odjeća. Samo odjeća.”

Poklonik: “Svami kaže da je sve Bog. Nije li i tijelo Bog? Ako je sve Bog, tada i tijelo mora biti Bog.”

Svami: “Ako mislite samo na Boga, tada će za vas postojati samo Bog. No sada mislite na tijelo, a ne na Boga. Pitate za tijelo. Tijelo je instrument, materija. Materija se uvijek mijenja. I svijet se uvijek mijenja. No Bog se ne mijenja. Bog je nepromjenjivi duh.”

Poklonik: “Je li i Svamijevo tijelo također instrument?”

Svami: “Svamijevo je tijelo poput svih tijela. Sva su tijela samo instrumenti. Sva su tijela privremena. Ona se rađaju i umiru. No stanovnik tijela je trajan. A to je ātman, besmrtno sebstvo. To ste vi. Stvarni vi. Vi ste ātman, a ne ovo tijelo.”

Poklonik: “Svami, kako da se uzdignemo do te najviše razine? Kako da postanemo savršeni?”

Poklonik: “Svami, trebamo li misliti o Bogu kao ocu i majci?”

Poklonik: “Ali svami, ako Bog zove?”

Svami: “Bog je u tebi. On je s tobom. On je iznad tebe. On je ispod tebe. On je oko tebe. On te ne poziva ili šalje nekog po tebe. On je uvijek s tobom. Ti sâm si Bog. Uvijek misli na taj način: ‘Ja sam Bog. Ja sam Vrhunsko sebstvo. Ja sam sve.’

Svami: “Za besmrtno sebstvo ne postoji ni vrijeme, ni oblik. Ono je s onu stranu vremena i oblika. U tom vrhunskom sebstvu (paramātman) svi su jedno. Zapamtite to jedinstvo. Živite u tom jedinstvu. Neka vam to bude cilj. Svi su jedno. Odnosite se jednako prema svima.”

Poklonik: “Baba, kakav je onda odnos između vrhunskog sebstva (paramātman) i pojedinca?”

Svami: “A gdje je to vrhunsko sebstvo? Svagdje. Kako znaš? Ne znaš. Sve to što sad govoriš dolazi iz tvoje mašte. Nemaš izravnog iskustva. Provodi neku duhovnu praksu. Iskusi ga. Prakticiraj ga. Živi ga. Spoznaj ga.”

Poklonik: “Ali Svami, ono što sam htio pitati je – imam li ja pojedinačno više sebstvo? Postoji li neko pojedinačno više sebstvo posebno povezano sa mnom?”

Svami: “Pojedinačno postoji samo u tvojoj mašti, u tvom umu. Ono je samo privid. Ono nije stvarno. Ako je jedno sebstvo svagdje, ako postoji samo Jedan bez drugoga, gdje je tu onda pojedinac? Samo u tvojoj mašti. Samo je ātman stvaran. Shvati to.”

Svami: “Ti si još uvijek u stopostotnoj tjelesnoj svijesti. Nemoj ostati na toj tjelesnoj svijesti. Ukloni je. Odbaci je. Ono što ostane bit će Božja svijest. Tada neće biti srdžbe, mržnje, zavisti, ljubomore, želja, ega… samo čista radost, potpuno blaženstvo. Blaženstvo, blaženstvo, blaženstvo…”

Svami: “Rađa se tijelo. Rođenje i smrt tiču se tijela. Ego je povezan samo s tijelom. Reinkarnacija je povezana samo s tijelom. Ne razmišljajte o tijelu. Mislite na ātman. On je jedan. Nepromjenjiv. Za ātman ne postoji inkarnacija; ne postoji reinkarnacija.

Svami: “Ja, ja, ja! Uvijek taj ja. Prvo se morate upitati tko je taj ja? Tko sam ja?”

Poklonik (inzistira): “Ali Svami, postoji li išta individualno?”

Svami: “Kad spoznate ātman, tada ne postoji odvojeni individuum. Možete o pojedincima razmišljati kao o različitim žaruljama. Mogu biti različite vataže. Mogu biti različite dobi, rase, lika, oblika, no struja je svagdje ista. Ta struja ste vi. Vi niste žarulja koja se čini različitom od druge žarulje. Vi ste struja, ista struja u svim žaruljama.”

Poklonik: “Svami, postoji li ikakva razlika između mene i Boga?”

Svami: “Ti jesi Bog. Ti nisi ego. Ti si Bog. Ti si Bog.”

Poklonik: “Ja sam Bog?”

Svami: “Da, da, ti si ātman. Ti si vječan. Fizički ego nije trajan. Fizičko nije besmrtno sebstvo, ali ti jesi to sebstvo, a ne ono fizičko. Ti si Bog. Uvijek misli na taj način. Ne razmišljaj o tijelu. Misli na Boga. Tijelo dolazi i odlazi. Za njega postoji rođenje i smrt. Ali ti nisi tijelo. Ono je samo prah i pepeo.”

Svami: “Kroz ljubav, samo kroz ljubav. Ljubav je sve. Ljubav je Bog. Živi u ljubavi. Započni dan s ljubavlju, provedi dan u ljubavi, ispuni dan ljubavlju, završi dan s ljubavlju. To je put ka Bogu.”

Svami: “Kao prvo, ispunjavaj svoje dužnosti i misli na Boga cijeli dan, od jutra do večeri. Vidi sve kao Boga i budi sretan. Budi spokojan. Budi zadovoljan s onim što imaš. Tajna sreće nije u tome da činiš ono što voliš, nego da voliš ono što moraš činiti. To je velika istina. Uvijek imaj punu vjeru u Boga koji brine o svemu. Razmišljaj ovako: ‘O Bože, Ti si moje sve. Ti si moj cilj. Ti si moj dah.’ Ne razmišljaj: Ovo je moje, ono je moje ili ovo nije moje… Umjesto toga, misli: ‘Prije nastanka ovog tijela, ja sam bio tu. Kad je tijelo nastalo, ja sam tu. Kad tijelo nestane, ja sam tu. I bez ovog tijela, ja sam i dalje tu. Ja sam sveprisutan. Ja sam sve.’ Da bi dokučio tu istinu, moraš vršiti neku duhovnu praksu. Moraš istraživati što je Bog? Tko je Bog? Tko sam ja? Prvi korak u spoznaju je – uvijek misliti na Boga, i poslije nekoliko godina znat ćeš da si jedno s Bogom.

U početku možeš misliti kako je cijeli svijet pozornica, a ti si samo glumac. Bog je režiser. Svi su glumci. On režira sve. No nemoj stati na tome. Kreni dalje i poistovjeti se samo s Bogom. Misli Boga. Budi Bog. Ti jesi Bog. Shvati to.”

Poklonik: “Svami, da li da izađemo i kažemo to i drugima?”

Svami: “Ne govori toliko. Vrši neku duhovnu praksu. Prvo čini. Zatim budi. Tada možeš govoriti. Ali samo malo. Meditiraj. Čini sve s ljubavlju. Budi dobar, vidi dobro, čini dobro. Kad razviješ samopouzdanje i ljubav za Boga, tada to možeš podijeliti s drugima. No dobro je pravilo da ne govoriš previše. Govori malo, čak i o Bogu. U duhovnoj praksi imat ćeš unutarnji razgovor s Bogom. Odbacit ćeš sve vezanosti i vezati se samo za Boga. Za to je jako važna čistoća srca.

Gdje nema čistoće, nema ni jedinstva. Bez jedinstva, ne možeš dosegnuti božanskost. U tom slučaju, cijeli tvoj život je promašaj. Prvo čistoća, potom jedinstvo. Tada ćeš spoznati božanskost. (Where there is no purity, there is no unity. Without unity you cannot attain divinity. Then your whole life is just a waste. First purity, next unity. Then you will realize the divinity.)”

Svami: “Da. Čistoća dolazi kroz nesebičnu ljubav, kroz nesebično služenje. Svi su jedna porodica, služi svima. Ne samo Sai porodici, nego porodici cijelog svijeta. Svi su braća i sestre. Svi su jedno. Odnosi se jednako prema svima. To je jedinstvo. Bratstvo ljudi i očinstvo Boga. (All are one. Be alike to everyone. That is unity. The brotherhood of man and the fatherhood of God.)”

Kodaikanal (datum nepoznat)

Zapisao: Al Drucker

Ugledni Sai poklonici o Babi

O Sai Babi i Organizaciji

(Zagreb, 17. i 18. 10. 1998.)

Na početku bih ispričao jednu priču o svom prvom govoru pred publikom. Bilo je to prije petnaestak godina u Poornachandri. Do tada sam često bio sa Svamijem, ali nikada nisam govorio u Njegovom prisustvu. Tog dana trebao sam održati svoj prvi govor pred oko dvadeset tisuća ljudi i bio sam na smrt prestrašen kako ću to izvesti, a sve što sam mislio da trebam reći sam jednostavno zaboravio. Došao je red da održim govor. Prišao sam Svamiju, sagnuo se i dotaknuo mu stopala, a suze su mi padale po Njegovoj haljini. Digao sam se dok mi se znoj cijedio sa čela. Pogledao sam Svamija u očaju i samo ga usrdno molio, “Molim te Svami, samo mi pomozi da Te ne osramotim, sve sam zaboravio što moram reći, molim te Svami samo da Te ne osramotim”. Svami me tada prekrasno pogledao i obrisao mi rukom znoj sa čela. Kako je prešao rukom preko mog čela, najednom mi je glava bila puna onoga što trebam reći i ne samo onoga što sam mislio reći, već i onoga što nisam mislio, a što je bilo puno značajnije. Od tada nemam nikakvu tremu prije držanja govora jer znam da je Svami uvijek sa mnom, a što je još puno važnije, Svami mi je dao sigurnost u sebe koja me nikada nije napustila sve do danas. Ono što ovim želim reći je da je Svami uvijek sa nama, da nam daje sigurnost i da uvijek odgovara na naše molbe ako one dolaze iz iskrenog i čistog srca duhovnog tražitelja.

Jedini razlog i cilj okupljanja Saijevih poklonika je podijeliti Saijevu ljubav. Moć svjetla je da ono daje preobrazbu i spasenje, a za mene Svami i svjetlost su jedno. Njegova poruka je osnova i suština čovječanstva i svih religija. Baba nas podučava da svi imamo mogućnost dijeljenja te ljubavi. Svjetlost je isto što i unutrašnji glas, a unutrašnji glas je isto što i naša savjest, a duhovnost slijedi taj put. Raj je stanje uma i to stanje možemo postići sve dok god živimo. Duhovna suština je vječna, a svrha života je služiti Boga. Raj je stanje uma i to možemo doživjeti samo kad smo ovdje.

U organizaciji, mi dijelimo Svamijevu ljubav, prvo između sebe, zatim tu ljubav prenosimo na svoje obitelji, svoju okolinu, zatim na sve ljude i cijeli svijet. To širenje Svamijeve ljubavi je jedini razlog postojanja Sai organizacije.

Sve što činimo trebamo činiti tako da svi budu sretni. Što god činimo u stanju sreće treba biti konstruktivno i dati nam duhovnu lekciju. U našoj organizaciji sve treba biti učenje kroz sreću i radost, a ne kroz konflikte, sukobe. Ali problemi su dobri jer su oni prilika za učenje.

Na površinskoj razini mi smo inspirirani Svamijevim likom, Njegovom osobnošću; na dubljem nivou inspirirani smo Njegovim riječima i djelima, a na kraju spoznajemo da je Svami utjelovljenje najvišeg dijela nas i da je naše duhovno srce naša prava suština, a ta suština je Svami; tada prestaje dvojnost između nas i Boga. Trebamo se truditi voljeti Boga na ovakav način. Voljeti Boga je poput uranjanja u ocean nesebičnosti. Baba kaže “Ja sam Bog, a i vi ste Bog, jedina je razlika što sam ja toga svjestan, a vi niste”, ali kasnije Svami kaže i “Ja sam ocean, a vi ste kapljica” (Goldstein se smije). Kada uronimo u ocean nesebične ljubavi, prolazimo proces pročišćenja koji nas mijenja za uvijek. Priroda je najveći učitelj, a život najveći propovjednik.

Točke koje ja koristim kao putokaze u svom životu:

Prve tri odnose se na nazore:

1. Ne brini za prošlost. Uči iz grešaka, ali ne nosi breme prošlosti.
2. Ne brini za budućnost, napravi realan plan za budućnost, ali ne brini.
3. Ne brini što svijet misli o tebi, drugi su tvoja braća i sestre.

Druge tri točke odnose se na stavove:

4. Uvijek budi pun ljubavi za svakoga.
5. Uvijek budi sretan.
6. Uvijek budi tih i miran u svojoj nutrini.

Treće tri točke odnose se na djelovanje:

7. Odbaci loše misli prije nego te loše misli potaknu na djelovanje.
7. Slijedi svoju savjest i uvijek se pouzdaj u svoju savjest, a savjest je predstavljena unutrašnjim glasom.
8. Usredotoči se na Boga, na Njegov lik, oblik, ime; On je sve, a mi smo jedno s Njim.

Pod točkom jedan reći ću sljedeće: učite iz prošlosti, ali nemojte biti zaokupljeni njome i ne dozvolite da vaše prošle greške zaprljaju sadašnjost. Kada sam tek upoznao Svamija, sjedio sam jednog dana u hramu i razmišljao o onima koji su ostvarili cilj, dosegli Boga, a ja sam do tada živio potpuno svjetovnim životom i natovario veliko breme svjetovne prošlosti na leđa. Razmišljao sam kako je za mene nemoguće dostići cilj oslobođenja zbog tolikog tereta prošlosti koji imam. Bio sam tužan i tako duboko razmišljao da nisam primijetio kada je Svami izašao iz sobe za intervjue i krenuo prema poklonicima. Bio sam duboko u svojim mislima kada sam odjednom osjetio nečiju ruku na svom ramenu. Okrenuo sam se i vidio Svamija kako me gleda prekrasnim pogledom. “Ne brini za prošlost”, rekao je…

Dr Goldstein je još ispričao jednu priču o čovjeku koji je bolovao od raka i liječnici su mu rekli da će umrijeti. Taj čovjek je svake godine redovno primao kemoterapiju, a zatim bi poslije terapije dolazio k Svamiju, Svami bi s njim porazgovarao i poslao ga kući. Ja sam ga tamo uvijek viđao i on je tako dolazio godinama, puno godina nakon što je već po liječničkoj prognozi trebao biti mrtav. Nakon dvanaest godina, sreo sam ga jednom prilikom u ašramu i on mi se požalio da se osjeća izuzetno loše i boji se da će umrijeti. Kako sam ja svakodnevno bio u prilici pričati sa Svamijem, otišao sam k Svamiju i rekao mu da je tom čovjeku jako loše. Svami mi je na to odgovorio: “Ja sam mu produžio život za dvanaest godina, a vidi što on cijelo to vrijeme radi, stalno razmišlja o svojoj bolesti i smrti. Svaki dan razmišlja o bolesti i smrti.”

5. Budite sretni uvijek. Jednom je Svami držao govor studentima, a ja sam sjedio kraj Njegovih stopala. Bio sam ispunjen velikim blaženstvom i ljubavlju iako nisam znao o čemu Svami govori jer je govor držao na telugu. U jednom trenutku Svami je studentima spomenuo moje ime, a zatim nastavio pričati. Jedino što sam razumio bilo je moje ime. Kada je to Svami govorio na telugu, meni je to izgleda ovako: “Badababa, badababa, badababa, Goldstein, badababa, badababa, Goldstein…” Tada sam primijetio kako me studenti pogledavaju i smijulje se pa sam se i ja počeo smijati jer sam bio ispunjen Svamijevom ljubavlju. Studenti su se sve više smijali, a i ja sam se sve više smijao. Tada se i Svami počeo smijati i što sam se ja više smijao to se i Svami više smijao. Odjednom, Svami se okrene prema meni i upita: “A zašto se ti smiješ?” Bio sam neizmjerno sretan. Kasnije sam saznao da je Svami studentima komentirao moj izgled, tj. kako se to lijepo kaže "moju korpulentnu građu", odnosno, veliki trbuh.
5. Budite uvijek tihi i mirni. Uvijek slušajte svoju savjest, kada ne slušate svoju savjest javlja se unutrašnje komešanje, turbulencija, nemir, tada treba preispitati svoju savjest. Imam jednog prijatelja koji uvijek preispituje svoju savjest za sve važnije odluke koje donosi i uvijek dobije Svamijev odgovor (jer Svami je naša savjest u našem duhovnom srcu). Ponekad ne dobije odgovor odmah, ali on strpljivo čeka dok odgovor ne stigne.
6. Odbaciti loše misli prije nego nas te loše misli potaknu na loša djela. Kada sam odlučio osloboditi se loših misli, nisam znao kako to konkretno učiniti. Ja sam to pokušao doslovno. Kada bi mi pala na pamet neka loša misao, zatresao bih glavom zamišljajući kako je izbacujem iz svoje glave. To je tako funkcioniralo neko vrijeme ali onda me odjednom zatrpala cijela gomila loših misli, a ja sam samo tresao i trzao glavom cijeli dan. Pomislio sam da bi neki moji kolege neurolozi mogli pomisliti da je Goldstein obolio od neke neurološke bolesti pa sam prestao primjenjivati tu metodu. Nakon toga, malo po malo loše misli su se sve rjeđe javljale dok najednom nije sve utihnulo. Možda metoda neće biti djelotvorna, ali trebate pokušavati dok ne uspijete. Možete i sami izmisliti svoju metodu. Važno je činiti to ozbiljno, postaviti si ciljeve i pokušati ih ostvariti. Duhovan čovjek odlučuje da li je neka misao dovoljno vrijedna i dobra da uđe u njegov um. Savjest i svijest trebaju proanalizirati misli koje nam dolaze i vidjeti jesu li te misli dovoljno dobre da ih pustimo u sebe.
7. Slijediti svoju savjest, svoj unutrašnji glas. Trebamo se držati svoje savjesti i onoga što ona diktira. Kad god trebate nešto odlučiti, slijedite svoju savjest, pogledajte u sebe i pitajte se je li to dobro ili loše, što bi Svami učinio na našem mjestu, što Svami o tome misli. U svim važnim stvarima treba slijediti svoju savjest, ponekad odgovor ne dolazi odmah, ali ipak treba gledati u sebe i čekati. Savjest je vaš gospodar. Savjest u nama je Bog. Nemirna savjest donosi osjećaj krivnje, unutrašnji nemir se javlja kada smo odbacili unutrašnji glas.
8. Usredotočite se na Gospoda, na Njegov oblik, ljubav, učenje. Duhovni čovjek shvaća da je jedno s Bogom, a Njegovo tijelo i um su instrumenti, on je tu da služi druge koji su isto tako Bog. Sai organizacija je duhovni pokret, a duhovni pokret ima svrhu prepoznati božansko. Važno je stalno procjenjivati svoje stavove, poglede i sl.

Predavanje dr. Goldsteina, Zagreb, 17.10.1998.

Važno je da svi znaju strukturu, djelovanje i cilj Sai organizacije. Cilj naše organizacije je da svi dijelimo ljubav za Gospodina Sri Sathya Sai Babu i božanski lik Sai Babe, svi dijelimo taj zajednički cilj.

Stvarnost Sri Sathya Sai Babe najbolje je objašnjena u Bhagavad Giti. U jednom periodu ljudskog razvoja bit čovjeka propada do najvećih dubina, čovječanstvo dolazi do ruba samouništenja. Kada tama postane najcrnja, Gospod se inkarnira da bi podučavao ljude. Bog je tijekom mnogih razdoblja hodao među mnogim narodima i ljudima, među mnogim religijama. Ako shvaćate koncept avatara, onda nema razloga za razdvajanje unutar Sai organizacije. Samo je jedan Bog, a on je sveprisutan i samo je jedna religija, a to je religija ljubavi. Važno je razumjeti principe duhovnosti koje su svi dosadašnji Božji likovi (utjelovljenja) podučavali. Svami je živi primjer tih principa, Svami živi te principe. Svami je posudio ime organizaciji da bi se oplemenili umovi ljudi.

Dva su vida organizacije:

1. Organizacija nam pomaže da se dijeleći Svamijevu ljubav i pomažući jedni drugima duhovno uzdignemo. Trebamo iskazati dobrodošlicu onome što nam se suprotstavlja, što nam radi zapreke na putu jer iz toga učimo, najbolji način učenja je kroz savladavanje otpora.
2. S jedne strane učimo živjeti kao braća i sestre i voljeti jedni druge, a s druge, mi postajemo tijelo koje će doprinijeti božanskoj misiji. Svami unosi svjetlost u svijet, on svim ljudima daje božansku milost. Svami je živi primjer učenja koje se pojavljuje u svim učenjima, a svakog od nas on priprema kao duhovne hodočasnike. On preobražava institucije društva; on je osnovao sustav obrazovanja u Indiji i to obrazovanje je besplatno. On uspostavlja medicinsku skrb i ta medicinska skrb je besplatna. Svami insistira da svi doktori koji rade za njega moraju iskazati i brigu i ljubav za svoje pacijente, a ne samo pružati medicinske usluge.

Svami preobražava vlade svijeta (projekt vode). Niz godina ljudi u jednoj Indijskoj državi bili su bez vode, a vlada nije mogla iznaći načina kako osigurati vodu. Sva voda koja je postojala bila je zagađena arsenom i klorom. Upravo prije nego što je projekt vode započeo, kod Svamija je bio predsjednik Indije i Svami mu je rekao da je dužnost vlade da osigura ljudima osnovu za život, da im osigura vodu jer voda je temelj života. Svami im je rekao: “Ako vi to ne budete mogli, Svami će to učiniti” i tako je i bilo. Kroz ovo Svami je demonstrirao važan princip-ako ljudi dođu u vladu, trebaju služiti ljudima, ako nema vode, ima li većeg i boljeg služenja od davanja vode? Svakoga od nas On preobražava, transformira, a kao Bog On uzdiže cijelo čovječanstvo.

Svami kaže da je carstvo atmana izvan pravila i propisa, ali mi moramo imati pravila da bi spriječili lutanje uma. Moramo imati poredak, strukturu, da bismo zajedno mogli funkcionirati. Struktura Sai organizacije su Sai centri. U više od sto zemalja svijeta postoje Sai centri, u mnogim zemljama su Koordinacijski komiteti, a struktura Koordinacijskih komiteta je sačinjena od predsjednika centara i voditelja krila. U mnogim zemljama gdje je veći broj ljudi formira se Središnje vijeće da bi se bolje organizirao rad. Da bismo lakše radili, Indulah Šah, koji je trebao pomoć i ja "mudro" smo podijelili svijet na dva dijela zbog administrativnih razloga na grupu A i grupu B. Vjerojatno će nas Svami pozvati jednog dana i reći nam da ta podjela više ne vrijedi, “Ja učim da je cijeli svijet jedno, a vi ste ga podijelili na dva dijela” (smije se). Za Hrvatsku središnji koordinator je Pietro Marena.

Najvažniji dijelovi Sai organizacije su Sai centri. Svami je izvor, a ne snaga. Mi smo ovdje da budemo izvorište i pomognemo da centri bolje funkcioniraju, da bi se olakšalo donošenje odluka. Funkcioniranje organizacije je jedna od najvažnijih sadhana, način na koji se ophodimo prema ljudima, kako se rukujemo s drugima, kako govorimo jedni drugima, to je puno važnija sadhana od bilo kakvih bhajana, meditacije, ponavljanja Božjeg imena, kružoka, itd. Rad u organizaciji je sadhana. Isto vaše ophođenje sa Sai braćom i sestrama je sadhana. Studijski kružoci, bhajani, meditacija, mantre, itd. je kao učenje sviranja klavira, a živjeti zajedno u duhu nesebične ljubavi to je kao izvođenje koncerta virtuoza. Kada sam već bio na čelu organizacije vidio sam da zbog posla u organizaciji ne meditiram, ne prisustvujem bhajanima i kružocima i pitao sam se da trebam li ja obavljati ovu dužnost ili se trebam povući jer ne radim svoju duhovnu sadhanu. Došao sam k Svamiju i pitao ga da li da dam ostavku. Svami me upitao: “Da li ti voliš Svamija?” Ja sam sklopio ruke i rekao: “Da, jako ga volim”. “Da li želiš služiti Svamija?”, “Da, želim”. “Da li želiš učiniti Svamija sretnim?” “Da, najviše od svega to želim” odgovorio sam. Tada mi On reče “Onda ne možeš dati ostavku”. Shvatio sam da je moj rad u organizaciji moja sadhana.

Sai organizacija u Indiji je počela s pjevanjem bhajana. Pjevanje u slavu Boga je način štovanja koji postoji od početka civilizacije. To je zaboravljanje sebe i uranjanje u ljubav prema Bogu. Studijski kružok je dijamant sa raznim plohama i kada se one spoje dobijamo svjetlost dijamanta. Najvažniji je program služenja, kada služite drugom biću, tada u njemu vidite Boga i to je najviše i najvažnije. Mi smo u osnovi organizacija za služenje, ali služenje nije samo odlazak u bolnicu, dijeljenje hrane i sl. Služenje je svaki vid u našem životu, svaka komunikacija s drugima, sve što radimo, kada se ophodimo s drugima tako da u njima vidimo Boga.

Sai organizacija ima i program odgoja i obrazovanja. Postoje dvije vrste programa: Sai duhovni odgoj za djecu poklonika i Sathya Sai odgoj u duhu ljudskih vrijednosti koji je za javnost. Jedina razlika između ova dva programa je u tome što prvi priznaje Babu za avatara, a u Sathya Sai odgoju u duhu ljudskih vrijednosti ističemo jedinstvo svih religija.

Ljudske vrijednosti su vanjska manifestacija onoga što je u srcu, one su vaša fotografija koja govori o onome unutar vas. Prvo se ljudske vrijednosti moraju ostvariti iznutra da bi se onda vidjele izvana. Ne možemo o tome izvana pričati i očekivati da se time desi unutrašnja promjena. Dok učitelji ne žive vrijednosti edukacija nema smisla. Najvažnije je da učitelji svojim životom daju primjer. Pravi učitelj, onaj koji živi principe, on inspirira. Važnije od propovijedanja je živjeti ideale, to je praktično znanje, življenje istine kao posljedica unutrašnjeg dubokog razumijevanja. Ljudi su zainteresirani za uvođenje odgoja i obrazovanja u ljudskim vrijednostima u škole. U Indiji se to počelo provoditi i učitelji bi onda stali pred djecu i stalno govorili “Sathya, ahimsa, santhi, prema…” i najednom, Baba je to prekinuo. Svi su se pitali zašto. Tada je odgovorio da učitelji samo pričaju što treba raditi, a sami to ne žive. Tako je zaustavljen i program uvođenja odgoja i obrazovanja u ljudskim vrijednostima u škole na Zapadu.

Organizacija je duhovni pokret, mi imamo unutrašnje vodstvo. Kada u organizaciji nema reda i mira to je prilika za duhovno napredovanje.

Goldstein odgovara na pitanja prisutnih:

1. Svami nije nikoga ovlastio da bude Njegov glasnik, nitko nije Njegov glasnik niti govori u Njegovo ime. U Sai organizaciji mi nismo glasnici, mi samo govorimo o svom iskustvu s Babom. Vi ne možete procjenjivati moj duhovni napredak niti ja mogu vaš, možda ovdje među vama sjedi neka već potpuno realizirana osoba i strpljivo čeka da ja završim. Ali Baba nije nikoga ovlastio da bude Njegov glasnik. Svatko od nas je glasnik, sve što je inspirirajuće, lijepo i dobro dolazi iz našeg duhovnog srca, a naše duhovno srce je jedno sa Svamijem i Babina je poruka. Sve što je loše i zlo dolazi od nas, od našeg ega. Svatko od nas je Svamijevo oruđe ako neutralizira svoj ego. Svami je zrcalo koje mjeri duhovnost. Ako netko kaže da ima neku posebnu vezu sa Svamijem i da Baba govori kroz njega to ne uzimajte u obzir. Baba je spomenuo da postoje takvi ljudi i spomenuo je neke zemlje u kojima se to događa ali na sreću, nije spomenuo Hrvatsku.
2. Ako ste Svamijevi poklonici čitajte Svamijevu literaturu i pomoću nje ćete naučiti razlikovati dobro od zla. Jedan osmjeh pun ljubavi upućen drugoj osobi vrijedniji je od svih tehnika, reikija, kundalini tehnika. Dobrota, ljubav - to je duhovnost. Duhovnost je danas drugačija od duhovnosti u prošlim vremenima. U doba Rame sam gospod Rama je krenuo u bitku i bitka se odvijala na području dviju zemalja. U doba Krišne dobro i zlo su obitavali u istoj zemlji u Pandavama i Kauravama, a Gospod je savjetovao i jedne i druge, ali dobri su ga poslušali. U Kali yugi bojno polje dobra i zla je u srcu i umu svakog muškarca i žene, a naša savjest je svjedok, a savjest i Baba su jedno.
3. Sve aktivnosti u Sai organizaciji moraju biti u duhu naših vlastitih izvorišta, a to su ljudi, talenti, novac… radite što možete, ne prelazite svoje sposobnosti.
4. U Hrvatskoj molite se za mir, učinite što možete da olakšate bol kada na nju naiđete.
5. Jezik na kojem se pjevaju bhajani u Sai organizaciji. U Indiji se pjevaju hindu bhajani, ja volim hindu bhajane, ali ja ovdje ne vidim niti jednog hindusa ovdje. Učite i pjevajte na vašem jeziku jer vam je on bliži srcu od bilo kojeg drugog jezika. Volite oca i majku kao Boga jer su vam dali život, isto tako služite društvu u kojem živite, budite dobri građani, služite svoju zemlju. Koliko će biti veća ljubav kad ju možete izraziti jezikom svoje zemlje, to je kontroverza zapadnih zemalja je li pjevati na hindu ili na jeziku svoje zemlje. Svami kaže da bi trebali pjevati na jeziku svoje zemlje ali možemo imati i druge bhajane, to treba uvoditi postupno, ali nemojte to forsirati, važno je da osjećate ljubav dok pjevate, ali ne zaboravite da je izgradnja ljubavi u tradiciji zemlje naš zadatak, ali to ne možemo forsirati. Važno je da se poruka Boga izrazi kroz ljude i zemlju određene tradicije.
6. Ne unosite mistiku, tzv. duhovne tehnike u organizaciju, proučavajte Svamijeve knjige i druge knjige su dobre, ali ako smo Svamijevi poklonici za nas su Svamijeve knjige sveti spisi. Ako to ne želite, čitajte Bibliju, čitajte Kuran, bilo koji izvorni sveti tekst koji će vam omogućiti da dobijete kriterije u duhovnosti za ocjenjivanje druge duhovne literature.

Predavanje dr. Goldsteina, Zagreb, 18.10.1998.

Ugledni Sai poklonici o Babi