HOME          GLAS AVATARA        GLAS POKLONIKA         SARVA DHARMA         SIMBOLIZAM U HINDUIZMU          VELIKE DUŠE

NOVOSTI        VETERANI       VIDEO         MP3        KNJIGE       CD-i        LINKOVI        KONTAKT

        

      SARVA DHARMA

       JEDINSTVO VJERA

 

 

 

 

 

Religijske razlike - Saijeva misija jedinstva

Budizam

Bit Buddhinog učenja - Buddha Pūrnima 1998.

Sai Baba o Buddhi

Jainizam

Jainistička mitologija

Simboli Jainizma

Sikhizam

Zoroastrizam

Judaizam

Kršćanstvo

Isus Krist

Sai Baba o kršćanstvu - Razvijte duhovno jedinstvo

O Kristu - Budite božji glasnici

O Kristu i kršćanstvu

O kršćanstvu - Širite božansku poruku ljubavi

 

 

 

VJERE

 

Religijske razlike

Robert Priddy

SAIJEVA MISIJA JEDINSTVA

"Pokušavati druge preobratiti u pitanjima vjere, najčešće znači ne poštovati ih!"

Općenito se smatra da se religije odnose na određene različite kulture: hinduizam, kršćanstvo, judaizam, budizam, islam, itd., s mnogo pripadajućih sekti i podsekti (u kršćanstvu, recimo, postoje protestanti, katolici, pravoslavni, metodisti, baptisti, evangelici, itd., - na stotine različitih, pa i suprotstavljenih kultova). U 'Sathya Sai Vahini’ Baba to komentira sljedećim riječima: "Prividne proturječnosti treba shvatiti kao nešto što proizlazi iz nužnosti da se nadahne ljude različite intelektualne, moralne, ekonomske i društvene pripadnosti."

Mi neprekidno zaboravljamo da ništa na svijetu nije uistinu takvo kakvo se čini, a na što nas Baba uvijek iznova podsjeća na različite načine. On je, recimo, na intervjuu zapitao jednog poklonika da mu kaže od čega je napravljen prsten koji je ‘posudio’ od jedne prisutne gospođe. Čovjek odgovori "Od srebra." "Ne, nije. Ti ne znaš, ali ja znam." bio je Babin odgovor. Prsten je vjerojatno bio od platine, no to nam nije rekao. To nam pokazuje kako se lako prevarimo i u sasvim običnim stvarima. A koliko je tek veća mogućnost greške u kompleksnijim stvarima, kao šo su ljudski postupci i uvjerenja. Kako onda možemo biti sigurni da su naša uvjerenja ispravna i da samo mi možemo ispravno tumačiti svete spise ili stvarnost koja se nalazi iza prividne pojavnosti? Očito možemo, u najboljem slučaju, biti sigurni da su naša uvjerenja ‘ispravna’ za nas same, ali ne i za druge.

Baba za vjeru kaže sljedeće: "Iako je svatko tumači na drugi način, sva su tumačenja ispravna, jer se sva temelje na vlastitom iskustvu koje se ne može negirati." Pa ipak, nije uvijek lako razlikovati vlastito iskustvo od privida ili samozavaravanja. Tu je i određeno psihološko stanje u koje zapada većina ljudi koji se iz osjećaja nesigurnosti, razočaranja i očaja, puni nade okreću novoj vjeri... kakva god ona bila. Ljudi često tako reagiraju na vjerske sekte koje obećavaju spasenje, na političke ideologije koje obećavaju utopiju, na ‘naučne teorije’ i još mnoge druge vrste iluzija.

Beskorisnost preobraćenja

Baba nas uči: "Svatko se mora truditi da shvati običaje i vjerovanja drugih" i da "tolerira sve vrste osoba i mišljenja, stavova i osobitosti."

Stanje novih revnosnih pristaša često se može usporediti sa stanjem ljudi kad se zaljube, pa postanu neosjetljivi na sve poteškoće i sumnje, dok im se istovremeno čini da su im osjećaji i razum u potpunom skladu. Svijet im izgleda ružičast, stvari sjedaju na svoje mjesto, kao u nekoj slagalici u kojoj postoji odgovor na sve. Dok traje taj mentalni medeni mjesec, za nas, kao autsajdere, uglavnom je potpuno beskorisno da ih pokušavamo informirati ili upozoriti na bilo koji način koji se ne uklapa u njihova čvrsta uvjerenja. Oni su naprosto previše sretni da bi bili u društvu onih koji ‘ne razumiju’.

Samo vrijeme i daljnja poučna iskustva mogu dovesti do otrežnjenja. Na primjer, za vrijeme velike depresije tridesetih godina mnogi poznati mislioci okrenuli su se komunizmu (koji je tada mnogim odanim humanistima naizgled obećavao bolji svijet), samo da bi se kasnije strahovito razočarali. Lijepe iluzije moraju se srušiti ili splasnuti, da bi napravile mjesta zdravijoj vjeri, boljoj sādhani i novom, smirenom razumu koji će donošenje zaključaka o stvarima koje su izvan našeg dosega ostaviti za neku drugu priliku. Kako kaže Baba, "svaki duhovni tražitelj mora imati neuznemireni um da bi napredovao".

Pokušavati druge preobratiti u pitanjima vjere, najčešće znači ne poštovati ih, tako da je preodgajanje odraslih u pitanjima vjere uglavnom kontra produktivno. Štoviše, psihologija preobraćenih pokazuje nam kako je uglavnom bespredmetno pokušavati utjecati na ljude propovijedajući im drugačija vjerovanja. Ako ljude ne privuče naša praksa, tako da požele učiniti isto, što možemo postići uvjeravanjem? Uglavnom, samo promjenu izvana, na riječima ili prihvaćanje nekih ne potvrđenih povijesnih činjenica koje mogu, ali i ne moraju biti sasvim točne. Baba nam u tolikim prilikama jasno daje do znanja kako istinsku duhovnost moramo razviti sami, a ne imitirajući nekog drugog.

Zatvoreni mentalni sustavi

Grupašenje ili sektaštvo neminovno vodi u stvaranje, ili održavanje,vrlo specifične izolacije novoučlanjenih iz svijeta u kome živimo. Takvi pokreti obično propovijedaju neki ‘zatvoreni mentalni sustav’ - viđenje svijeta koje se proglašava jedinim pravim objašnjenjem i sredstvom spasenja. Takva ‘potpuna objašnjenja’ vode ljude u uskogrudnost, posebnost, pa čak i u stvaranje totalitarnih društava. Zatvoreni sustav, također, može nametnuti kao tabu zabranu svakog kritičkog razmišljanja o sebi, bez obzira koliko ono bilo konstruktivno, istinito ili nužno za stvarnu dobrobit. Svi zatvoreni sustavi imaju ugrađen čitav arsenal ideja kojima sprečavaju svako pitanje: komunizam ih je žigosao kao sumnjičavce i revizioniste, neki psihoanalitičari i psihijatri nastoje kriticizam prikazati kao rezultat čovjekovih duboko usađenih psiholoških konflikata, dok razni svećenici kritičare proglašavaju zlonamjernim hereticima ili naprosto proklinju sve s drugačijim uvjerenjima. Takvi stavovi očito nemaju ništa zajedničko s bilo kakvom religijom ljubavi.

Zapadni odgojno-obrazovni sustavi još se uvijek čvrsto temelje na znanstvenom pristupu. Neovisno o manjini duhovno orijentiranih znanstvenika, prevladava stanovište uskogrudne ‘znanosti’: vjerovanje u materijalizam i znanstvene metode koje se oslanjaju na činjenice, kao jedino moguće mjerilo istine za svako pitanje vrijedno pažnje. To je ujedno i zatvoreni sustav s ugrađenom samoobranom, čija nam tvrdokornost lijepo pokazuje kako se ljudi čvrsto drže vlastitih uvjerenja kad ih jednom prihvate. I taj strah od gubljenja vlastitih uvjerenja također treba uvažiti, makar je svaka ‘znanost’ koja se zatvara pred racionalnom kritikom osuđena na propast. Do te je situacije došlo unatoč famoznom ‘znanstvenom duhu’ - traženja istine i suzdržanosti u donošenju zaključaka.

Neke od najznačajnijih svjetskih religioznih institucija i ‘fundamentalističkih’ sekta inzistiraju na tome da upravo one predstavljaju jedinu istinu, odnosno put spasenja. One odbacuju sve koji su sve-uključivi i tolerantni, kao što nas uči drevna filozofija sanatana dharme. S tim u vezi Baba je rekao: "Ja, ili ego, ne treba oblikovati ili zatvarati u neki ‘izam’, jer tada postaje škodljiv i štetan kao egoizam." No u isto vrijeme moramo, naravno, nastojati shvatiti i poštovati njihovo pravo da prođu svoj vlastiti proces učenja, pa i po cijenu netolerancije. Sathya Sai je je vrlo jasan u stanovištu da ne može biti ni govora o duhovnosti tamo gdje nema sve-uključujuće ljubavi.

Vjerovanje i karma

Svaka razmjena mišljenja o tome što je istinito i dobro očito nije nezdrava. Iako pretjerani kriticizam može biti izraz ega, zavisti i srdžbe, postoji vrsta kritike koja je konstruktivna i motivirana dobrim namjerama i višim vrijednostima. Ako nije osobno usmjerena, nego naprotiv teži najboljem rezultatu onoga na što se odnosi, svi koji su u stanju odbaciti vlastiti ponos i samoljublje i poslušati je, imati će od nje koristi.

Svejedno, na gledišta i stavove koje netko prihvaća sigurno utječu i mnoge vanjske okolnosti u međuzavisnosti s njegovim unutarnjim stanjem, što se sve zajedno može smatrati karmičkim rezultatom njegovog svjetovnog i duhovnog nasljeđa. A tu je i jaki ego, koji također navodi ljude da izaberu vjerovanje u ono što im odgovara, po bilo kom pitanju. Kad sve to uzmemo u obzir, očekivanje da ljudi dobrovoljno i racionalno prihvate korektivne ideje i napomene spada u puste snove.

Babina učenja o vlastitoj preobrazbi

Baba je rekao: "U Indiji... od pamtivijeka postoje mnoge vjere i putevi koji odražavaju sve čovjekove porive koji ga vode prema unutra i prema gore. Stoga postoje mnogobrojne alternative među kojima čovjek može odabrati onu koja odgovara njegovom stupnju duhovnog rasta i, stojeći čvrsto na toj stepenici, može se uzdignuti u veće visine."

Mi gorimo od želje da Sathya Saijeva nadahnjujuća učenja o vlastitoj preobrazbi podijelimo s onima koji još nisu pronašli svoju zvijezdu vodilju. Sasvim je prirodna želja da informiramo druge za njihovo i naše dobro, kao i za dobro svijeta u cijelosti. Ali ljudi koji nemaju vjere naprosto nisu zainteresirani za razgovor o Bogu, u bilo kom obliku i pod bilo kojim imenom. Razgovori koji u sebi imaju ma i trun moraliziranja djeluju pokroviteljski i čisti su gubitak vremena. To je tako zato što "bhakti, vjeru, morate spoznati svojim vlastitim iskustvom, iako vam velike duše mogu malo osvijetliti put svojim primjerom", kako kaže Baba.

Velika učenja Avatara lako su dostupna svakome i ne mogu nikad biti izgubljena. Naš zadatak nije da ih reklamiramo ili da budemo njihovi propovijedajući ‘posrednici’, nego da ih primijenimo na sebi. "Ljudi se penju na propovijedaonice i uzvikuju "Braćo i sestre!", no njihova plitkost ostaje šuplja. Čim siđu s govorničkih visina, veliki osjećji se tope i nestaju" upozorava Svami.

Zato, da bismo ih primijenili u praksi najbolje što možemo, moramo razumjeti Svamijeva učenja u odnosu na zbunjujući ‘nestvarni’ svijet, s njegovim bezbrojnim varijacijama, iznenađenjima i nepoznatim okolnostima. Na taj način možemo se nadati da ćemo malo doprinijeti svojom kulturom i svojim osobnim iskustvom. Time što ćemo biti osjetljivi za tuđe osjećaje i mišljenja, što ćemo govoriti ugodno i prihvatljivo, bez predrasuda, te radije slušati s razumijevanjem, nego sa željom da utječemo, možemo se nadati da ćemo biti oruđe istine.

Svami kaže: "Sakupljajte mudrost gdje god možete; slušajte pametne stvari o kojima govore učitelji različitih vjera. Savjetovao bih vam da svojim vlastitim umom, vlastitim iskustvom, odvagnete učenja koja ste čuli. Poslije slušanja mora uslijediti i mora ga potvrditi razmišljanje o dubljem smislu, pozadini, uvjetima, ograničenjima onoga što je rečeno."

Izvornik: Sanathana Sarathi 07. 98.

prv:hm

 

VJERE

Hinduizam

HINDUIZAM

 

 

ŠTO JE HINDUIZAM?

 

Zašto je to pitanje važno?

Poslije Drugog vatikanskog koncila, Katolike se potiče da uče o religijama ostalih ljudi kao put u razvijanju međusobnog razumijevanja i uvažavanja. To je bila i tema Papinog govora u New Delhiju za njegova kratka posjeta Indiji 1986. Kasnije je potvrdio da "Katolička Crkva prepoznaje istine koje su sadržane u religijskim tradicijama Indije" i da je "Bog prisutan u kulturama Indije".

Oko 85% indijskog stanovništva su Hindusi. Velike zajednice Hindusa žive i u inozemstvu pa ih, primjerice, u Velikoj Britaniji ima oko pola milijuna.

Što je Hinduizam?

To će pitanje postaviti ljudi koje zanimaju razne religije i između ostalih žele više saznati o ovoj ili pak Hindusi koji žele razjasniti svoju religiju ne-Hindusima.

"Hinduizam" je zapadnjačka riječ. Ona je nastala iz perzijske riječi kojom su imenovani ljudi koji žive iza rijeke Ind. Kasnije, "Hindusima" su nazivani oni Indijci koji nisu bili ni Budisti ni Muslimani. U devetnaestom su stoljeću evropljani religiju tih ljudi nazvali "Hinduizam". Ustvari, "Hinduizam" nije bila niti je uopće jedna religija.

Zato, prvi odgovor na pitanje "što je Hinduizam?" jest: Hinduizam je cijela obitelj religija ukorijenjenih u Indijski potkontinent. To nas vodi tome da možemo očekivati golemo mnoštvo raznoraznih vjera i vjerskih praksi koje nose predznak "hinduistički".

Za Hinduizam nekoliko je stvari karakteristično:

- nema jednog "osnivača", svete knjige, kaste ili autoritativne, krovne organizacije za Hinduizam kao cjelinu;

- snažnu vezu uz Indiju bez obzira na njenu golemu prostranost, na njenih "bezbroj" glavnih jezika i velike međuregionalne raznolikosti.

Na prvi pogled takva raznolikost može djelovati konfuzno, ali to nas upozorava da ne očekujemo da svi Hindusi čine ili vjeruju isto i treba nas učiniti otvorenim prema bogatstvu hinduističke tradicije. Jedan od dokumenata Drugog Vatikanskog koncila odaje počast tom bogatstvu i raznolikosti:

"U Hinduizmu, ljudi kontempliraju o božanskom otajstvu i iskazuju ga kroz neiscrpno obilje mitova i kroz neprestano filozofsko propitivanje i istraživanje. Oni traže slobodu iz tjeskobnog ljudskog stanja kako kroz asketske prakse tako i kroz duboku meditaciju ili jednostavno hrle Bogu s ljubavlju i povjerenjem."

Termin koji Hindusi ponekad koriste da bi ukazali na jedinstvo koje počiva u srži te velike raznolikosti Hinduističke misli i prakse jest "Sānatana dharma".

Što je Sānatana dharma?

"Sānatana dharma" je jedan izričaj s mnogo značenja. "Dharma" dolazi od korijenskog značenja riječi dhr (držati, nositi) i, između ostalog, znači "ono što drži, održava svijet (sve stvoreno)". Stoga, dharma je ponajprije unutarnji princip reda u našem Univerzumu. Čovjek ima svoje mjesto unutar mnogo šire perspektive. "Dharma" također znači "ispravnost, ispravno ponašanje, djelovanje". Djelovati u suglasju sa dharmom znači djelovati ispravno i tako (p)održavati red unutar ljudskog društva i svijeta uopće. Dharma je način uzvišenog života kojim upravljaju ideali koje čovjek cijeni i koji se kao skup određenih društvenih i religijskih dužnosti razlikuje od osobe do osobe i kaste do kaste.

"Sānatana" znači "vječan". Ta dharma je vječna zato jer potječe iz Veda, drevnih sanskrtskih tekstova za koje mnogi Hindusi drže da su vječni. Njene vrijednosti poput istinitosti, plemenitosti i mira, univerzalne su i vrijede za sva vremena.

"Sānatana" se također može odnositi i na Jednu Vrhunsku Stvarnost (Brahman) koja prožima sav Univerzum. Tako je Sānatana dharma još i mnogostrano učenje koje je utemeljeno i vodi nas ka razumijevanju Vrhunske Stvarnosti. Za Gandhija, ona se izražavala kroz njegovu duboku privrženost traženju Istine.

Neke druge ključne ideje

Većina Hindusa prihvaća ideju karme i samsare. Samsara je krug rađanja, umiranja i ponovnih rađanja kroz koje prolazi jiva (duša). "Karma" znači "djelovanje". Sebična djelovanja, bila ona hvalevrijedna ili ne, podstiču ponovna rađanja i čovjekov je sljedeći život pod utjecajem takvih djelovanja iz prošlih života. Tako je slijediti svoju dharmu put u stjecanje zasluga iz kojih proizlazi rađanje u višoj kasti.

Dharma je jedan od četiriju ciljeva u životu. Artha (bogatstvo ili moć) i kama (zadovoljstvo) su sljedeća dva cilja. Konačni cilj je mokša (oslobođenje od ciklusa rađanja i umiranja). Mokša se dostiže onda kada se nakon nesebične potrage, potpuno spozna Brahman, Vrhunska Stvarnost.

Biti Hindus, dakle, nije naprosto (samo) pitanje duhovnog traganja. Ono se odražava na svaki vid svakodnevnoga života.

Ostatak ovog listka pokazati će samo neka od obilježja života i misli koja su karakteristična za Hinduizam, ali ne moraju biti univerzalna za sve Hinduse.

Kaste - uobičajeno obilježje života

Svaki je Hindus rođen u kasti (jati), društvenoj grupi sa svojim dužnostima i mjestu na društvenoj ljestvici. Tradicionalno, obredno čista brahminska (svećenička) kasta zauzima vrh. Obredno nečiste kaste, primjerice, radnici koji obrađuju kožu, na samom su dnu. Danas, u mnogim dijelovima Indije kao i inozemstvu, tradicionalna pravila i stavovi više se ne poštuju tako strogo, iako su kaste zadržale važnost. Većina se Hindusa još uvijek ženi unutar svojih kasti. (U Britaniji, konkretno, kastinske organizacije pomažu svojim članovima kad se ovi nađu u financijskim ili kojim drugim poteškoćama te organiziraju prigodne programe za blagdanske proslave ili organiziraju poklonstvena pjevanja.)

Bogoslužje

Bogoslužje je jedan od mnogih načina kako shvatiti Brahmana. Koncilski dokument, spomenut prije, naglašava strogi asketizam, meditaciju i predanost. Iako to nisu neophodno odvojeni putovi, predano bogoslužje naginje ka personalizaciji Brahmana kao "Boga".

Za neke Hinduse, Bog je Višnu, održavatelj svega i svih. On se utjelovljuje u raznim obličjima da bi obnovio dharmu; Rama i Krišna su dva najdraža ljudska obličja takvih utjelovljenja. Za druge Hinduse, Bog je Šiva, veliki meditant, trapljenik i razoritelj neznanja. Drugi pak, opet obožavaju Devi, božicu. Postoji još veliko mnoštvo bogova i božica koji su također predmet odanog štovanja. Većina Hindusa na sve te bogove naprosto gleda kao na različite oblike ‘Jedne Stvarnosti’ koja je veličajnija od svih ljudskih misli.

Svakodnevna puja (molitveni obred) u domu je važan put pokazivanja štovanja Boga. U hramovima, štovatelji, odabranom Božjem obličju, primjerice Krišni, prisutnom u obliku kipa ili slike, nude hranu, cvijeće ili pale svjetiljke. Spomenuti kipovi ili sličice nisu Bog u svom esencijalnom obliku već su samo vidljiv oblik božje prisutnosti za štovatelja. Božji blagoslov se prima tako što članovi obitelji uzimaju hranu koja je prethodno bila ponuđena Bogu te simbolički prenose svjetlost sa svjetiljki u svoje umove i srca.

Bogoštovlje se također izvodi i kroz izvođenje puje u hramovima, pjevanjem pobožnih pjesama te hodočašća do svetih mjesta koja su posrednici do božanskog. Često su to planine ili rijeke. Benares na rijeci Gangi veličanstven je primjer hodočasničkog mjesta.

Ostala uobičajena bogoštovna praksa su dnevni obredi ili obredi koji se ciklički ponavljaju tijekom života i oni se u svojim detaljima razlikuju od kaste do kaste.

Proslave

Godišnji ciklusi proslava ponovno ukazuju na jedinstvo i različitost. Dok se neke proslave slave širom Indije neke su ograničene na određene regije ili mjesta. "Sveindijski" praznici, poput primjerice Dipavalija, praznika svjetlosti, vrlo se šareno i s puno uzbuđenja slave i izvan Indije. Gujarati Hindusi slave praznik Navaratri, devet noći, plešući devet noći, dok sjeverni Indijci praznik Holi koriste za posjet svojim susjedima. Oni Hindusi koji su daleko od svojih obitelji i prijatelja, praznik će obilježiti izvođenjem naročite puje u svom domu te postom, uzdržavanjem od jedenja mesa i žitarica.

Postova ima različitih vrsta, i poput hodočašća, oni mogu biti vezani uz kakav zavjet. Oni su oblik bogoštovlja i put su pročišćenja te uzdizanje svjesnosti o Bogu i ostalim ljudima.

Vrijednosti

Unutarnje razumijevanje koje predlažu sveti spisi specifično je za Hinduizam. Mnogi Hindusi čeznu i ustrajavaju na postizanju takvog razumijevanja, osobito u poznijim godinama. Vrijednosti dharme se u obiteljima prenose kroz vlastiti primjer, bogoštovlje, i pričanje legendi i priča. Djeca tako slušaju o Rami, idealnom mužu koji se uvijek bori za istinu, ili o Siti, njegovoj kreposnoj ženi, čija im čistoća i vjernost može biti vrlo inspirativna. Djeca vrlo pažljivo promatraju svoje roditelje kada ovi odaju poštovanje prema starijima te s velikodušnim gostoprimstvom dočekuju goste. Te i slične vrijednosti dijele Hinduse od praksi nekih vjera koje šire nemir i neslogu pa nam te vrijednosti mogu biti pozivnica da bolje upoznamo, sačuvamo i unaprijedimo duhovna i moralna dobra naših susjeda Hindusa.

 

(Iz brošure: "Upoznajte ljude ostalih vjera" - br. 5., u izdanju Komiteta za druge vjere, 6a Cresswell Park, London SE3 9RD)

Prijevod iz “Sai Reflectons” – The United Kingdom Sai Organisation Quarterly Magazine, August 1998;

Priredio: Đeki

 

 

HINDUIZAM II

“SĀNATANA DHARMA”

(Vječna ispravnost)

S. Radakrišnan

(Ulomci iz govora "O HINDUIZMU" koji je Svami Vivekananda pročitao ispred Parlamenta religija u Chicagu, 1893.)

Hinduizam nam je stigao iz pretpovijesnih vremena i do danas je doživljavao mnoge udarce. Ali samim tim što je opstao, dokazao je unutarnju snagu.

Pod Hinduizmom mislim na religiju Veda. Hindus je primao svoju religiju kroz objavu, Vede. Pod Vedama se ne misli na neke knjige. Vede su vječne, nemaju početka ni kraja. One su sakupljeno blago duhovnih zakona otkrivenih u različito vrijeme od različitih osoba. Moralni, etički i duhovni odnos između duše i duše i između individualnog duha i Oca svih duhova postojao je tamo i prije nego je bio otkriven i postojat će tamo čak i ukoliko ga mi zaboravimo. Oni koji su otkrili te zakone nazivaju se “rišiji” i mi ih poštujemo kao usavršena bića. Drago mi je što mogu reći ovoj publici da su neki od njih bile žene. Vede nas uče da je kreacija bez početka i bez kraja. Bog je uvijek aktivna Providnost čijom su snagom iz kaosa uvijek iznova stvarani sustavi koji su djelovali neko vrijeme da bi opet bili uništeni. Evo što dječak-brahmin ponavlja svaki dan: “Sunce i Mjesec je stvorio Bog poput sunca i mjeseca prošlih ciklusa”. I to se slaže s modernom naukom.

Vede tvrde: Ja sam duh koji živi u tijelu, ja nisam tijelo. Tijelo će umrijeti, ali ja neću umrijeti. Duša nije stvorena.

Zašto je, ako je sve stvoreno, pravedni i milosrdni Bog stvorio nekog sretnim, a drugog nesretnim? Zašto je Bog tako pristran? Hindus kaže kako moraju postojati razlozi zbog kojih je čovjek ili očajan ili sretan a to su njegova prijašnja djela. Ne smatramo li sve sklonosti uma i tijela nasljednima?

Potvrđivanje je savršen dokaz teorije i evo izazova kojeg su rišiji ponudili svijetu. Otkrili smo tajnu radi koje i najveće dubine oceana pamćenja mogu biti uzburkane. Pokušajte i dobit ćete potpuno sjećanje vašeg prošlog života.

Tako, Hindus vjeruje da je on duh kojeg mač ne može probosti, vatra neće spaliti, voda neće otopiti, zrak neće isušiti. Hindus vjeruje da je svaka duša krug čiji se opseg ne može odrediti, ali čije se središte nalazi u tijelu pa smrt znači samo promjenu tog središta - iz jednog tijela u drugo. Duša je slobodna, neomeđena, sveta, čista i savršena.

Na neki način duša se našla sputana u tvarnom svijetu i misli o sebi kao tvari. Sadašnjost je određena našim prošlim djelatnostima, a budućnost sadašnjim. Duša nastavlja napredujući ili nazadujući od rođenja do rođenja, od smrti do smrti.

Pojavljuju se sljedeća pitanja: “Ne postoji li izlaz iz tog kruga rađanja i umiranja?” Odgovor nalazimo kod vedskog sveca: “Počujte, o, vi, djeco besmrtnog blaženstva! Pa čak i vi koji boravite u nebesima, ja sam otkrio štovanja dostojnog. Spoznate li samo Njega, spašeni ćete bit' ponovnih umiranja svojih!"

Hindusi govore da iznad svih tih zakona stoji "Jedan" koji upravlja, zapovijeda vjetru da puše, vatri da gori, oblacima da nose kišu i smrti da se šulja ovom zemljom.

I koja je Njegova priroda?

On je sveprisutan, čist i bezobličan Jedan, svemoguć i svemilostiv. I kako Ga štovati? Kroz LJUBAV.

To načelo ljubavi iskazano u Vedama potpuno je razvijeno kod Krišne za kojega Hindusi vjeruju da je bio inkarnacija Boga na Zemlji. Krišna uči da čovjek na ovom svijetu treba živjeti kao što živi lotosov cvijet, koji iz vode raste, ali nikada od te vode nije mokar, odnosno da bi trebao živjeti srcem u Gospodu i rukama u radu.

Savršenstvo će se doseći kada se prekinu sve te veze. "Mukti" (oslobođenje) može se ostvariti kroz Milost božju i ono dolazi samo u čisto srce. Ako je srce čisto ono se objavljuje čak i u ovom životu.

Sve je besprekidna borba da bi se postalo savršenim, postalo božanskim, vidjelo Boga i doseglo Boga. I to dosezanje Boga, viđenje Boga i postajanje savršenim, čini religiju Hindusa.

Izvornik: Jedinstvo religija, J. Jagadeesan (Unity of Faits, Appendix IV-K), Kuala Lumpur, Malezija 1994.


 

PRANAVA  (OM ili AUM)

 

 

Pranava ili Om je opće prihvaćeni simbol Hinduizma. Svi dijelovi, kultovi i grupe (hinduističke tradicije, op. prev.) štuju ga i koriste. Prihvatili su ga čak Jaini, Budisti i Sikhi. On je oboje, i slušni i vizualni simbol Brahmana, apsoluta u hinduskoj filozofiji bezoblikog Boga.

Riječ "pranava" znači "to" pomoću kojeg se Boga može svrsishodno slaviti. Ona znači i "to" što je uvijek novo. Riječ "pranava" je izvedenica iz sanskrtskog korijena "ava" koji ima 19 različitih atributa. Iz njih je moguće razložiti da Om predstavlja snagu koja: (1) je sveznajuća; (2) vlada kroz cijeli Univerzum; (3) štiti svakoga od svih zala u životu; (4) ispunjava želje pune čežnje svojih poklonika i (5) razara neznanje i podaruje prosvijetljenje.

Pranava se u Vedama, Upanišadama, Giti i ostalim svetim spisima uzdiže u nebeske visine. Mundakopanišad, primjerice, savjetuje svim duhovnim aspirantima da meditiraju na jedinstvo ātmana (sebstva) i Brahmana (Boga) koristeći Om za japu. Sri Krišna objavljuje u Giti da je On Om među riječima i da svi religijski obredi trebaju počinjati ponavljanjem Oma. I ne samo to, uspije li tko ponavljati sveti slog Om usporedo s mislima na Boga u trenucima svoje smrti, doseže najvišu Istinu.

U stvari Om je sastavljen od tri posebna slova a, u i m od kojih svako ima svoje značenje i znakovitost. Slovo "a" predstavlja "početak" (Āditmva); "u" predstavlja "napredak" (utkarsa); "m" predstavlja "kraj" (miti). Drugim riječima sveti slog Om predstavlja Boga samoga, odnosno moć odgovornu za stvaranje, razvoj i nestanak ovog Univerzuma.

Svami Vivekananda je dao vrlo jednostavno, ali zanimljivo i poučno objašnjenje tri slova koja su sadržana u Omu i koje objašnjava jedinstvenost tog velikog simbola: "Prvo slovo A je korijenski zvuk, ključ, izgovara se tako da ne dotiče niti jedan dio jezika niti nepca; U se kotrlja od samog dna do kraja te "zvučne kutije" zvane usta; M predstavlja posljednji zvuk u toj seriji, i proizvodi se skupljenih usana.” Tako, Om predstavlja čudesnost proizvodnje zvuka. Kao takav on je prirodni simbol, matrica svih zvukova koja pokriva i obilježava sve moguće riječi.

Puni značaj te tvrdnje postaje jasniji samo onda kada razumijemo hinduističku teoriju stvaranja izloženu u Vedama i ostalim svetim spisima. Ta teorija se može sažeti u sljedećem: (1) Stvaranje nije linearni proces koji počinje i završava u određenim točkama vremena, već je ona kružni proces bez kraja; (2) Bog je stvorio ovaj Univerzum osobno iz Sebe ili "tehnički" rečeno, On je oboje – i tvar i moćni tvorac te tvari; (3) Prije započinjanja bilo kojeg određenog kruga stvaranja, On izgovara riječi Veda određujući različite vrste bića i stvari; začinje odgovarajuće oblike (s pamćenjem na prošle cikluse stvaranja) i stvara ih.

Nasuprot uobičajenom mišljenju, to znači da imena (nāma) prethode oblicima (rūpa). Imena su sastavljena od slova koja su zvukovi. Svi zvukovi se nalaze u Omu. Dakle, cjelokupna Kreacija koja slijedi iz Vedskih riječi, zvukova, nastaje iz temeljne matrice svih zvukova – Oma. Pošto je Bog izvor cijelog Univerzuma, Bog i Om su identični ili, na koncu, Om je najbolji simbol Boga.

Bog je jedan. Sveci su Ga zvali raznim imenima. Iako se ta različita imena međusobno razlikuju, sva ona potječu iz istog temeljnog izvora svih zvukova – Oma. Da zaključimo: Om predstavlja sva imena Božja i on je Njegov najbolji simbol.

Izvornik: Jedinstvo religija, J. Jagadeesan (Unity of Faits, str. 52), Kuala Lumpur, Malezija 1994.

Priredio: Đeki

 

 

VJERE

 

BUDIZAM

BUDIZAM

Ono što na zapadu nazivamo budizmom, u Aziji je poznato kao Buddha - sassana, tj. način življenja ili disciplina Probuđenoga (Buddhe), ili kao Buddha - Dharma, vječna istina Probuđenoga. Poput svih religija koje nastaju iz nauka velikih učitelja i budizam nastaje kao posljedica učenja Gautama Buddhe u 6. stoljeću prije Krista. Njegovo je osobno ime bilo Siddhārtha, a pripadao je plemenitoj i staroj kraljevskoj lozi Sākya. Jedna od titula po kojoj je veliki učitelj bio nazivan je Sākyamuni, mudrac i loze Sākya. U budističkoj je literaturi nazivan i mnogim drugim imenima, od kojih je najpoznatije Tathāgata, aIi na zapadu se proširilo ime Buddha ili Prosvijetljeni.

Ono što znamo o Buddhinom životu uglavnom je zasnovano na svećeničkim tekstovima i zapisima, a posebno su vjerodostojni zapisi na pali jeziku, jeziku stare Indije. Dakle, prema tradiciji, Gautama Buddha bio je sin iz kraljevske obitelji loze Sākya, čije je kraljevstvo bilo smješteno na sjeveru Indije, u podnožju Himalaja, na području koje je danas dio Nepala. Tamo je živio princ Siddhārtha, koji ostavlja svoj svjetovni život i odlazi u potragu za savršenstvom i uzrokom ljudskih patnji. Jednoga dana, meditirajući, pronalazi put spasenja ili oslobođenja. Od tada postaje Buddha, Prosvijetljeni.

Buddha odbacuje isprazne forme, ceremonije, kaste, kao i sve vanjske norme, naglašavajući ispravan život i ispravno djelovanje kao sredstvo pomoću kojega se čovjek može otrgnuti nizu ponovnih rođenja. Iako često karakteriziran kao pesimistična i pasivna doktrina, Buddhin se nauk može razumjeti i na sasvim drugačiji način.

Čisti budizam odbacuje ceremonije, hramove, idolopoklonstvo, kaste, itd. naglašavajući da je nirvāna stanje uma koje se može doseći mentalnom disciplinom.

Gdje postoji individualnost, mora postojati i ograničenje, gdje postoji ograničenje mora postojati neznanje, gdje postoji neznanje mora postojati tuga i patnja te stoga tuga ima svoj korijen u individualnosti. Postizanje oslobođenja i ovladavanje duhovnom samokontrolom moguće je ostvariti slijedeći Plemeniti osmerostruki put i spoznajući Četiri plemenite istine.

Ime Henryja S. Olcotta u velikoj je mjeri vezano za renesansu budističke religije i kulture u Južnoj Aziji. Knjiga "Budistički katekizam" je izdana 1881. godine nakon mnogo rada, istraživanja, traganja po budističkim samostanima te nakon gotovo petnaest tisuća stranica tekstova i spisa koje je autor prethodno proučio. Knjiga je prevedena na više od dvadeset svjetskih jezika, među ostalima i na hrvatski, a obilno je korištena u budističkom obrazovnom pokretu koji je H. S. Olcott utemeljio u Sri Lanki. "Budistički katekizam" prihvaćaju budisti Japana, Burme i drugih zemalja, što na neki način predstavlja sjedinjenje južnih i sjevernih budističkih škola.

Spontano i jasno autor predočava etiku i filozofiju budizma, čineći tako razumljivom plemenitu misao Buddhe. U obliku pitanja i odgovora, materija je grupirana u pet kategorija: 1) Buddhin život; 2) Doktrina; 3) Sangha ili svećenički red; 4) Kratka povijest budizma; 5) Neke povezanosti budizma sa znanošću.

]    ]    ]

DODATAK

Sljedeći tekst sastoji se od četrnaest točaka vjerovanja koja su prihvaćena kao fundamentalni principi i u sjevernom i u južnom budizmu, pomoću autoritativnog savjeta komu sam ih ja osobno podvrgnuo i ima veliku povijesnu važnost te je stoga pridružen "Budističkom katekizmu" kao dodatak. O tomu me je izvijestio princ Uktomski, učeni ruski orijentalist koji je preveo dokument u kojem Vrhovni Lama velikog mongolskog budističkog samostana ustvrđuje da prihvaćaju svaku od navedenih propozicija, sa izuzetkom datuma Buddhina rođenja koji je po njihovu vjerovanju bio nekoliko tisuća godina ranije od onog koji sam ja predočio. Ta zbunjujuća činjenica do sada mi nije bila poznata. Može li biti da su mongolske Sanghe pomiješale stvarno razdoblje Sākya Munija sa nekim od prijašnjih? No, najviše ohrabruje činjenica da se može reći kako je budistički svijet sada ujedinjen do te mjere da prihvaća tih "Četrnaest propozicija."

H.S.Olcott

]    ]    ]

 

FUNDAMENTALNA BUDISTIČKA VJEROVANJA

I.)        Budisti su podučavani da pokazuju istu toleranciju, uzdržljivost i bratsku ljubav spram svih ljudi, bez razlike, i postojanu dobrotu spram pripadnika životinjskog carstva.

II.)       Univerzum je razvijen, a ne stvoren i on radi prema zakonu, a ne prema hiru nekog boga.

III.)     Istine na kojima je budizam zasnovan prirodne su. Njih su tijekom uzastopnih kalpi ili svjetskih razdoblja podučavala svjetlosna bića koja se nazivaju Buddhe, tj. "Prosvijetljeni".

IV.)    Četvrti uèitelj u sadašnjoj kalpi bio je Sākya Muni ili Gautama Buddha. Roðen je u kraljevskoj obitelji u Indiji, prije otprilike 2500 godina. Buddha je povijesna osoba, a njegovo je ime bilo Siddhārtha Gautama.

V.)     Sākya Muni podučavao je da neznanje stvara želje; neutažena želja je uzrok ponovnih rođenja, uzrok tuge. Da bi čovjek odagnao tugu neophodno je potrebno izbjeći ponovno rođenje; da bi se izbjeglo ponovno rođenje neophodno je potrebno iskorijeniti želju, a da bi se iskorijenila želja potrebno je uništiti neznanje.

VI.)    Neznanje podržava vjerovanje da je ponovno rođenje potrebno. Kada je neznanje uništeno, shvaćena je nepotrebnost svakog ponovnog rođenja. Neznanje također rađa iluzornu i nelogičnu ideju da postoji samo jedna čovjekova egzistencija i drugu iluziju da je taj jedan život praćen stanjima nepromjenljivih ugoda ili muka.

VII.)  Raspršenost cjelokupnog tog neznanja može biti postignuta ustrajnim vježbanjem sveobuhvatnog altruizma u vladanju, razvojem inteligencije, mudrosti misli i uništenjem želje za nižim osobnim ugodama.

VIII.) Želja za životom koja je uzrok ponovnog rođenja nestaje kada rođenja iščezavaju, a savršena individualnost postiže pomoću meditacije. To najviše stanje mira nazvano je nirvāna.

IX.)    Sākya Muni podučavao je da neznanje može biti rastjerano, a tuga otklonjena pomoću znanja o "Četiri Plemenite istine":

1. Bijeda evolutivnog postojanja rezultira rođenjem i smrću, životom poslije života.

2. Uzrok stvaranja bijede je sebična želja stvorena za zadovoljavanje nečijeg ega, a želja sama nije sposobna osigurati krajnji cilj.

3. Uništenje te želje ili njenog ega.

4. Promatranje stvaranja te destruktivne želje. Načini koje je Buddha istaknuo nazivaju se "Plemenitim osmerostrukim putem", a on se sastoji u:

- ispravnom vjerovanju,

- ispravnom razmišljanju,

- ispravnom govoru,

- ispravnom djelovanju,

- ispravnom razmišljanju o načinu zarađivanja za život,

- ispravnom naporu,

- ispravnom sjećanju,

- ispravnoj meditaciji.

X.)            Ispravna meditacija vodi do duhovnog prosvjetljenja ili do razvoja "budolike" sposobnosti koja je latentna u svakom pojedinom čovjeku.

XI.)            Suština budizma, kako ju je sumirao sam Tathāgatha (Buddha) je:

- prestanak svih grijeha,

- stjecanje vrline,

- pročišćenje srca.

XII.)            Univerzum je izložen prirodnom zakonu kauzalnosti poznatom kao "karma". Zasluge i nezasluge bića u prošlosti određuju njegovo stanje u sadašnjosti. Stoga svaki čovjek sada doživljava posljedice svojih prijašnjih djela.

XIII.)              Prepreke postizanju dobre karme mogu biti uklonjene pridržavanjem sljedećih propisa, koji su obuhvaćeni moralnim kodeksom budizma:

1.) ne ubij;

2.) ne ukradi;

3.) ne dopusti si zabranjenu spolnu ugodu;

4.) ne laži;

5.) ne uzimaj opijajuće ili omamljujuće droge i tekućine.

Pet preostalih propisa, koje ovdje nema potrebe nabrajati, pridržavat će se oni koji će postići, mnogo brže nego prosječni svjetovnjaci, oslobođenje od bijede i ponovnog rođenja.

XIV.)                 Budizam obeshrabruje praznovjernu lakovjernost. Gautama Buddha je podučavao da je dužnost roditelja educirati dijete u znanosti i književnosti. Također je podučavao da nitko ne treba vjerovati u ono što govori bilo koji mudrac, što je napisano u bilo kojoj knjizi ili što je utvrđeno tradicijom, sve dok se sa time ne složi svojim razumom.

 

Izrađeno kao opći nazor sa kojim se svi budisti mogu složiti. - H.S. Olcott

Priredile: "Bubamare"


 

* H.S.Olcott i H.P.Blavatsky su osnivači Teozofskog društva u New Yorku 17.11.1875. g.

 

VJERE

 

Sai Babin govor

Buddha Purnima 1998.

Bit Buddhinog Učenja

Nebeski je svod ukras Božji,

zvijezde su Njegove oči,

melodija Njegova smijeha ispunja Univerzum.

(stihovi na teluškom)

Ima mnogo onih koji u Boga ne vjeruju i koji su si upropastili život, ali nema niti jednog koji je vjerovao i kojem je život propao.

Utjelovljenja Ljubavi!

U drevna vremena mnogo je duhovnih tražitelja prolazilo putom potrage za poznavanjem Sebstva, proučavalo svete spise i posjećivalo sveta mjesta ne bi li stekli iskustvo božanskosti. Međutim, nisu uspijevali steći mudrost za kojom su tragali. Pa čak kada su i prepoznali razliku između živoga i neživoga nije im uspijevalo zadobiti duhovno prosvjetljenje. Istinsko prosvjetljenje je postignuto kad se osvijesti identitet, istovjetnost Jednog i mnogostrukog (vyakthi i samasthi). Usprkos vremenu koje je prošlo, čovjeku ne polazi za rukom prepoznati svoju (istinsku) stvarnost. Znanje o Sebstvu ne može se zadobiti proučavanjem svetih tekstova ili od učitelja ili po milosti velikih ljudi. Brahmana se ne može vidjeti u vanjskom svijetu. On se može iskusiti jedino u vlastitom srcu. Znak je neznanja tražiti Sebstvo u izvanjskom svijetu.

Tražite Sebstvo u sebi

Buddha je tijekom 26 godina tražio spoznaju Sebstva proučavajući svete spise, odlazeći svecima i mudracima te slušajući njihova učenja. Na kraju je shvatio da na taj način neće iskusiti stvarnost već je spoznao da se znanje o Sebstvu može steći samo unutarnjom potragom. Prestao je sa izvanjskim traženjem i postupno je stekao znanje o Sebstvu iznutra. Tada je obznanio:

Buddham śaranam gacchāmi

Sangham śaranam gacchāmi

Dharmam śaranam gacchāmi

(Tražim utočište u Buddhi, sanghi i dharmi)

Kroz svoje je prosvjetljenje otkrio važnost dharme te je zahtijevao je da se na njoj utemeljuje društvena zajednica. Buddha je osvijestio da se samospoznaja ne može steći ni kroz tešku pokoru ni molitvu niti kroz surova samoodricanja. Prije svog odlaska, Buddha je naglasio važnost razvijanja dobre vizije (samyag dristi). Dobra vizija vodi ka dobrim mislima, govoru i djelima.

Sljedeće što je izričito naglasio jest druženje s dobrim ljudima. Druženje s dobrima vodi k djelima dobrote. Četiri pravila koja valja slijediti su: njegujte dobro društvo, izbjegavajte druženje sa zlim osobama, uvijek činite hvalevrijedna djela i razlučite što je prolazno, a što je trajno.

Dobro društvo ne podrazumijeva samo puko druženje s dobrim ljudima. "Sath" se odnosi na Boga. Ono što se traži jest želja za druženjem s Bogom koji je izvor sveg blaženstva. Kad su nečije misli usredotočene na Boga, misli, govor i djela postaju sveta (samyag bhava, samyag sravana i samyag kriya). To dovodi i ka čistoći unutarnjih osjetila. Čistoća misli, riječi i djela sredstva su pomoću kojih se spoznaje Bog. Ta trostruka čistoća srž je čovječnosti.

Buddha je spoznao tu istinu i iskusio je blaženstvo. Njegova je majka, Mayadevi umrla devet dana nakon porođaja. Poslije majčine smrti, o Buddhi se brinula njegova pomajka Gautami. Ona je njegovala Buddhu s bezgraničnom ljubavlju. Zbog te ljubavi kojom ga je obasipala on ju je neprestano zazivao pa su ga na kraju po njoj prozvali Gautama.

Buddha se potpuno predao svojoj unutarnjoj potrazi za iskustvom stvarnosti jer je otkrio da mu sveti tekstovi i učitelji nisu od koristi.

Poraz tuge

Mnoštvo je onih koji u svijetu propovijedaju duhovnost, ali nitko od njih nije ništa iskusio. Kakva je korist od proučavanja knjiga bez osobne prakse ili iskustva. Svatko treba učiniti svoju savjest svojim učiteljem. Kako se vrijeme nirvane bližilo, Buddha opazi kako njegov polubrat Ananda lije suze. On zagrli Anandu te mu kaže: "Eto, sve do danas, svijet nije prepoznao stvarnost. Tisuće je onih koji tuguju kad gledaju umirućega. Ali se ne žele potruditi pogledati kakvo se iskustvo krije u smrti. Ja o tome znam istinu i ja se stapam s tom istinom. Zbog toga zaista nije potrebno liti suze. A i ti se žalostiš nad uzvišenim stanjem koje mi je tako blizu. Nijedno ljudsko biće ne bi trebalo plakati u trenutku smrti druge osobe. Suze pripadaju Bogu i mogu se prolijevati samo za Njega, a ne za nekim trivijalnostima. Ti trebaš liti suze radosnice. Tuga nije ispravno stanje za čovjeka. Zato, nemoj tužan plakati."

Evo i jedan primjer iz običnog života. Hodajući kroz gužvu nekog sajma, ugledate nekoga kako plače. Vi ćete zastati i upitati ga: "Zašto plačeš?" I drugi prolaznik će ga upitati isto. Ako tim istim sajmom prolazi netko nasmijan i izvrsno raspoložen, nitko neće zastati i pitati ga za njegovu sreću. Za sreću se smatra da je to normalno stanje čovjeka. On neprestano teži za tim stanjem. Tuga mu je odbojna. Znak je slabosti ako čovjek popusti pa ga obuzima jad. Onaj koji se prepušta biti plijenom bola i jada kroz mnoge živote, uvijek iznova će tonuti u tugu. Za onoga koji ima čvrstu vjeru u Boga neće biti uzroka za tugu. Oni koji popuštaju da ih obuzima tuga nisu razumijeli božanski princip. Bog je jedan. On se ljudima prikazuje u različitim imenima i oblicima. Ako ljudi ne uspiju spoznati da je Bog jedno, bit će podložni raznim nevoljama. Oni štuju Boga kao Alaha, Buddhu, Rāmu, Krišnu, Isusa, itd. Ta su im imena dana kad su sišli na ovaj svijet i ona im nisu urođena. Imena imaju prolazno značenje.

Sve ono što je vezano uz tijelo, privremeno je i prolazno. Čovjek treba tražiti neprolazno blaženstvo. "Sreća je u jedinstvu s Bogom."

Čovjekove zvijezde vodilje

Buddha je propisao pet obveza: dobra vizija, dobre misli, slušanje dobrih stvari, dobar govor, dobra djela. Tih pet obveza tvori istinsku sadhanu (duhovnu praksu). Čovjek zlorabi talente koje mu je dao Bog. On slobodno popušta pred šest glavnih poroka kao što su požuda, ljutnja i pohlepa. To nisu božanski darovi. Oni se podupiru i njeguju kroz hranu koju čovjek jede. To su životinjske osobine kojih se čovjek treba otresti. Ljudi trebaju govoriti istinu te izbjegavati neprijatan govor pa bila to i istina. Cjelokupan ljudski život treba biti utemeljen na istini.

Kultura Bharata pridaje izričito značenje postavci: "Govori istinu; djeluj ispravno". Međutim, govor istine je uzvišena vrlina za sve ljude ma gdje se oni nalazili. Istina se mora podupirati bez obzira na okolnosti. Istina je Božje utjelovljenje. Ispravnost vam treba biti bliska poput vaše sjene. Od onoga trenutka kad vam istina i ispravnost postanu vaše zvijezde vodilje bit ćete kadri postići sve u životu. Sve moći su prirođene tim dvjema vrlinama. Čovjek može ostvariti blaženstvo jedino onda ako svoju viziju okrene u sebe. Jedino bliskost s Bogom osigurava sreću. Ona se ne može steći nigdje drugdje ni od koga drugoga.

Znak je neznanja očekivati da će vam neka druga osoba dati sreću. Buddha se žalostio da su ljudi podložni takvom neznanju. On je prakticirao mnogobrojne duhovne vježbe te je došao do određenih odluka. Odlučio je otići u Gayu te iskusiti blaženstvo na svoj način. U sebi je otkrio izvor blaženstva. Spoznao je da se ono ne može steći izvana. Svačije je ljudsko srce prebivalište Božje. Zato svatko se treba dobro o njem brinuti i njegovati ga kao izvorište božanskog blaženstva.

Njegujte svete osjećaje

Kako se Buddhina učenja nisu ispravno provodila, budizam je skoro nestao iz ove zemlje. Nestanak prijeti svim onim religijama gdje se oni koji ju propovijedaju u svojem svakodnevnom životu ne primjenjuju to što propovijedaju. Ljudi se moraju pridržavati onoga što propovijedaju. Ljudi trebaju živjeti po istinama u koje vjeruju, a ne djelovati protivno učenjima koja uče.

Na nesreću, današnji čovjek ima samo izvanjsku viziju. Takva vizija je karakteristična za životinje. Vi morate svoju viziju učiniti svetom njenim okretanjem prema unutra. Tada ćete se moći osloboditi životinjskih osobina i svoj život učiniti božanskijim. Stoga, razvijajte u sebi dobre osjećaje. U svim srcima živi božanski prebivatelj. Neka vam budu uznosit uzor svi oni koji gaje božanske osjećaje. Takvim je ljudima potrebna potpora. Božanski se osjećaji pojavljuju u ljudima jedino kao posljedica dobrih djela učinjena u brojnim (prošlim) životima. Jedino posvećeno srce može doživjeti Boga. Odanost bilo čemu što nije Bog jalov je posao. Svjetovna imovina dolazi i gubi se. Ali, božanskost dolazi i raste.

Utjelovljenja ljubavi,

Svi ste vi ovamo stigli iz različitih dijelova svijeta. Došli ste da biste iskusili radost sudjelujući u svetkovini Buddha purnime. Nije bilo potrebe da prevaljujete tako dugi put iz vaših udaljenih mjesta boravka. Buddhi predstavlja intelekt. Intelekt se mora pravilno koristiti. Tako ćete moći shvatiti što se pod budizmom podrazumijeva. Ljudi govore o duhovnim vježbama i uzaludno troše svoje živote. Sva ta nastojanja su traćenje vremena. Dovoljno je razvijati svete osjećaje. Najviša sadhana sastoji se u odbacivanju, oslobađanju od loših misli te njegovanju dobrih kvaliteta. Koji god hodočasnički centar posjetite nastojte se riješiti svoji loših sklonosti. Umjesto njih razvijte dobrotu.

Put k Bogu

Ljudi govore o nirvani. Ona je jednaka mokši ili oslobođenju. Vaš cilj mora biti to oslobođenje. Nirvana podrazumijeva iskustvo blaženstva u posljednjim trenucima vašega života. Čovjek to ne shvaća pa ne zna što treba tražiti, a što odbaciti.

Ima tri stvari koje se moraju učiniti u životu. Trebate se potruditi činiti dobro onima koji su vas povrijedili. Morate zaboraviti zlo koje vam je netko nanio i zaboraviti, također, dobro koje ste nekome učinili. Pa tako trebate zaboraviti ono što treba biti zaboravljeno, a zapamtiti stvari koje zahtijevaju da budu upamćene. Koje su to stvari koje treba zapamtiti? Dobro koje su vam drugi učinili. Vi se tog dobra morate sjećati kao nečeg svetog. Morate svojim dobročiniteljima iskazati svoju zahvalnost.

Neka se sva vaša djela pokoravaju ispravnosti, dharmi. Što god radili, radite na taj način da bude posvećeno Bogu.

Ne gledajte loše – gledajte dobro.

Ne slušajte loše – slušajte dobro.

Ne govorite loše – govorite dobro.

Ne mislite loše – mislite dobro.

Ne činite loše – činite dobro.

To je put do Boga.

To je srž Buddhinog učenja. Ako se kroz svoja osjetila prepuštate lošim težnjama, kako ćete steći mir? Mir može doći samo iz srca (duhovnog srca - hridaya) ispunjenog samilošću.

Utjelovljenja ljubavi!

Bog prebiva u svakom od nas u obličju ljubavi.

(Bhagavan je zaključio svoj govor bhajanom: "Prema mudhita manase kaho Rama Rama Ram".

prv:mm

VJERE

 

Sai Baba o Buddhi

J. Jagadeeshan

NEVEZANOST

“Baba koristi riznice svih religija u prenošenju besmrtnih poruka Života cijelom čovječanstvu. Čak i kad govori ili poučava o svetim tekstovima jedne religije On posiže duboko u “škrinju s blagom” neke druge da pojasni velike Istine. Ovdje prenosimo primjer u kojem Baba koristi život i poruku Buddhe za vrijeme jednog od svojih predavanja o Bhagavad Giti.”

Možete se čuditi: “Zašto bi Bog uopće obraćao pažnju na mene? Što mu ja to uopće mogu ponuditi, a što bi On sa zadovoljstvom prihvatio s obzirom da mu pripada cijeli Kozmos? Njega ne mogu vidjeti ni anđeli ni druga božanska bića pa kako se ja mogu nadati da ću ugledati Njegov lik?” Takva i slična malodušna i samoponižavajuća razmišljanja neće vas daleko odvesti i, sve dok ćete razmišljati na taj način, nećete biti sposobni zadobiti milost Božju niti biti sposobni služiti Mu. Ne dopuštajte da vas obuzima takva slabost. Vi morate čvrsto ustoličiti Boga u svom srcu i reći Mu: “Ljubljeni Bože! Ja znam da Ti prebivaš u cijelom Univerzumu, ali i u mom srcu. Svom svojom snagom ja ću Te ondje čvrsto ustoličenog čuvati. Istina je, da si Ti veći od najvećega, ali si i najmanji od najmanjega. U tom, najmanjem obličju, Ti prebivaš u mom srcu.” Budete li imali tako čvrstu vjeru u sebe i tako čvrstu odlučnost da utemeljite Gospoda u svom srcu, tada ćete Ga zasigurno doseći.

Gautama Buddha je sa čvrstom odlučnošću i uz mnoge pokore bio sposoban doseći stanje nirvane. Jednog dana, saznavši da Buddha uokolo prosi milostinju, otac mu pošalje poruku: ”Dijete moje! Djed ti je bio kralj, tvoj otac je kralj i ti si, također, kralj. Čuo sam da ti, kralj, koji pripada tako plemenitoj lozi, prosiš hranu. U našoj kraljevini nema nestašice, ničega ne nedostaje i tebi pripada sve što poželiš. Muči me neizreciva bol kada znam da ti, koji možeš uživati u raskoši i udobnosti kraljevske palače, uokolo prosiš i da ti je ležaj gola, tvrda zemlja i da živiš tim gorkim životom prosjaka. Molim te vrati se u palaču. Uredit ću sve što je potrebno za tvoj povratak i dočekat ću te s dobrodošlicom. Cijelo kraljevstvo bit će tvoje.”

Buddha je, saslušavši sve to, posve mirno zamolio glasonošu da prenese kralju: “Da, moj je djed bio kralj. Moj otac je kralj i ja sam, također, kralj. Ali ja sam sad sannyasin. Odrekao sam se ovoga svijeta i držim da su moji pravi roditelji sannyasini i da su svi moji stvarni preci sannyasini. Ako želiš da se vratim, prvo mi moraš odgovoriti na ova pitanja: “Imaš li moć da me spasiš od smrti? Možeš li podalje od mene držati bolesti i možeš li mi osigurati dobro zdravlje? Imaš li sposobnosti sačuvati me od starosti i senilnosti? Imaš li moći osloboditi me svih tih zala? Budu li me zadovoljili tvoji odgovori na ova pitanja smjesta se vraćam u palaču.”

Buddha je vidio da je rođenje patnja, da je život patnja i da je kraj također patnja. Ispravno je odgovorio ocu na njegovu poruku. Nakon što se nagledao jada koji pruža život, nakon što je sreo toliko patnika, više se nije mogao dalje zavaravati neznanjem i obmanom. Smatrao je da bi to bila puka glupost. Neka vam Buddhin život posluži kao primjer. U ovom ograničenom vremenu koje vam je dano, vi morate spoznati svoju istinsku prirodu. To je stvarni cilj ljudskog života. Vaše je tijelo sastavljeno od pet elemenata i jednog će dana iščeznuti. No, u vašem tijelu, kao stanovnik, prebiva sebstvo kao vaš jedini stalni i nepromjenjivi entitet. Krenite u otkrivanje istine i shvatit ćete da za tog stanovnika u vama ne postoji ništa poput starosti ili smrti. I kad, na koncu, spoznate da je taj stanovnik, ta vaša vlastita stvarnost – Bog, tada ćete znati istinu i uživat ćete beskrajni mir.

Baba,

iz predavanja o Bhagavad Giti

(“The Life & Message of The Buddha”, J. Jagadeesana)

 

VJERE

 

 

JAINIZAM

JAINIZAM

U današnjem svijetu mnogo se zna o velikim, glavnim religijama poput Hinduizma, Kršćanstva, Islama, Budizma... ali vrlo se malo zna o Jainizmu.

Jainizam je način života koji prakticira otprilike 0,5 % sveukupne populacije Indije. Širenje je ograničeno kao posljedica vlastitog odabira "ne-natjecateljskog" duha Jainizma.

Naziv Jainizam se izvodi iz sanskrtske riječi "jina" (pobjediti, osvojiti). Prema Jainizmu svijet je podijeljen na dva dijela: "Arya Bumi" (zemlja Hindusa) i "Anaria Bumi" (zemlja Nehindusa). Kaže se da Arya Bumi obuhvaća gotovo cijelu Aziju, a to se potkrjepljuje arheološkim otkrićima drevnih hindustičkih kipova i sličnih predmeta u raznim dijelovima Azije.

Prema Jainima, Jainizam je vjera postupno otkrivana tijekom raznih svjetskih doba kroz "tirthanakare", niz osoba koje su dosegle najviše savršenstvo koje može doseći ljudska narav. Brojem, bilo je dvadeset i četiri tirthanakara, a prvi, prema tradiciji, osnivač Jainizma, bio je Rusabdev. Iako se njegovo ime spominje i u Vedama i u Puranama, o njemu se općenito vrlo malo zna. Ne postoje, također, gotovo nikakvi povijesni dokazi o ostalim tithanakarama sve do Parshavanatha, dvadeset i trećeg u nizu. Za dvadeset i drugog, Nemnatha se kaže da je bio Krišnin suvremenik, Njegov rođak. Stvarni i povijesni osnivač Jainizma bio je dvadeset i četvrti tirthanakara, Vardhamana ili još zvan Mahavira ("Veliki Junak") koji je bio rođen oko 600. godine pr. Kr. u državi Vaishali.

Mahavira je bio nešto stariji suvremenik Gautame Buddhe i njega se u budističkim tekstovima oslovljava kao "Nataputru". Poslije godina teškog rada i meditacije on postiže prosvijetljenje te propovijeda Jainizam slijedećih trideset godina, do svoje smrti 527. godine pr. Kr.

Jainizam propovijeda da je svako živo biće u svom zemaljskom liku Mruthyu Logh, a tu spadaju ljudi i životinje. Ta bića po svom postignuću savršenstva postaju Deva Logh ili nebeska bića poput avatara, bogova... Ipak, najviše stanje savršenstva je ono tirthanakare u kojem se onaj tko to stanje dosegne oslobađa okova karme (grijeha), janame (rađanja), kaye (obličja) i jare (patnji).

Jaini vjeruju da je Univerzum podijeljen u dva nerazdvojna i nezavisna razreda: živa bića ili duše (jive) koje prožimaju vjetar, vatra, biljke i životinje i nežive entitete (anjive) u koje su uključeni prostor, vrijeme i tvari.

Slijedeći vrlo važan koncept je onaj o karmi, suptilnoj reakciji prouzročenoj svakim ljudskim djelovanjem, koja utiče u jivu i opterećuje je ropstvom života i njenom transmigracijom. To utjecanje se može zaustaviti tijekom mnogih života pokore i discipliniranog vladanja koje rezultira mokšom ili oslobođenjem, konačnim ciljem čovjeka.

Pitanje karme klasificira se u skladu s posljedicama (koje uzrokuje):

1. Ono koje sprječava istinsko znanje i

2. Ono koje prouzročuje zadovoljstvo i bol.

Kako za obličja boga (slike i kipove) u Jainizmu nema mjesta, karma zauzima središnju poziciju i većina funkcija koja se dodijeljuju Bogu kategorizirana su po pripadajućim moćima. Duše su podijeljene na one koje su dosegle savršenstvo i one koje su još u okovima.

Etika Jainizma izravna je posljedica filozofije duše i karme. Obzirom da je primarna dužnost čovjeka razvoj i napredovanje ka savršenstvu njegove duše i duša njegovih bližnjih, ahimsa ili uzdržavanje od ubijanja jest najuzvišeniji princip.

"NE POVRIJEDI NIKOGA" pozitivna je krilatica, moto u kojoj je sadržano propovijedanje ljubavi i sućuti prema svim bićima. Jaini često grade skloništa i nastambe za ostarjele i bolesne životinje gdje ih drže i hrane dok ne uginu prirodnom smrću.

Tri dragulja ili Triratna Jainizma su:

1. Samyug-daršan – ispravna vjera,

2. Samyug-gnana – ispravno znanje,

3. Samyug-charithra – ispravan karakter ili vladanje.

Jainizam također propisuje pomno razrađena pravila svakodnevnog djelovanja. Primjerice, vodič u praksi provođenja ahimse – okrutnost je razložena u devet vrsta, jedno suptilnije od drugoga. Jaini se uzdržavaju ne samo mesa, već također i povrća koje raste pod zemljom i određenih vrsti voća, a poželjno je piti samo filtriranu vodu.

Preporučuje se post i on se može provoditi na nekoliko načina:

1. 36-satni post (puasa) – strogi post koji počinje zalaskom sunca a završava izlaskom sunca.

2. 36-satni post (apvas) – strogi post u kojem je jedino dozvoljeno uzimanje samo prokuhane vode i to samo tijekom dana.

Dnevna molitva traje 48 minuta i Jainističke mantre se ponavljaju za oprost od karmi (grijeha) počinjenih tijekom dana, svjesno ili ne.

Učenja Jainizma slična su besmrtnim porukama Gospoda Rame, Krišne, Isusa, Buddhe i Proroka Muhameda. Uz to, Jainizam propisuje jedan strog način života da bi se on učinio idealnim i dosegao najviše savršenstvo. Jainizam propovijeda univerzalnu toleranciju i prema ostalim religijama ima potpuni stav ne-kriticizma.

Jainističke mantre upućuju se redom:

NAMO ARIHANTANAM                         – Gospodu koji uklanja karmu;

NAMO SITHANAM                                 – Gospodu koji uklanja karmu i vodi k mokši;

NAMO AYARIYANAM                           – svecima koji su se odrekli materijalnog svijeta i postali sadhui;

NAMO UVAJAYANAM - Gospodu Upadhi – onima koji su naučili svete stotre i koji podučavaju druge

NAMO LOY  SAVASAHUNAM - svakom svecu koji zna ili posjeduje gnanu (znanje), daršan (bogoštovlje), charitru (savršen karakter) i tapasyu (meditaciju) koja pomaže u dosezanju mokše.

(Eso panch namokkaro savva pavappanasano mangalanam cha savvesim, padhamam havai mangalam) – Molimo se i klanjamo svoj gore navedenoj petorici i neka je blagoslovljen cijeli svijet (Univerzum).

Izvornik: Jedinstvo religija, J. Jagadeesan (Unity of Faits, Appendix IV.-G), Kuala Lumpur, Malezija 1994.

 

VJERE


JAINISTIČKA MITOLOGIJA

JAINISTIČKA MITOLOGIJA

Mahavira, veliki učitelj jainizma, bio je Buddhin suvremenik i također pripadnik kaste kšatrija. No, za razliku od Buddhe, njemu su već roditelji bili jaini, obožavali su gospoda Paršvu, kojeg prosvjetljenje podsjeća na Buddhino, ali mu je poruka drukčija jer mu je bit u potiskivanju nagona za ubijanjem. Zato su se Mahavirini roditelji radovali njegovu pozivu i bodrili ga u tome. Rodio se u Benaresu i taj je događaj bio najavljen čudesnim predznacima. Majka mu Trisala, zvana i Priyakarini, šesnaest je puta redom sanjala snove kojima joj se proricalo da će roditi sina i da će biti slavan. Tako je ona u snu naizmjence vidjela bijela slona, bijela bika, bijela lava, Sri ili Lakšmi, miomirisne cvjetove mandara, Mjesec što srebrnim tracima osvjetljava svijet, blistavo Sunce, leteću ribu koja simbolizira sreću, zlatni vrč, jezero puno lotosovih cvjetova, ocean mlijeka, nebesku palaču, vazu visoku poput planine Meru, a punu dragulja, vatru podržanu žrtvenim maslacem, prijestolje od rubina i dijamanata i nebeskoga kralja što vlada Zemljom. Ti snovi protumačeni su kao predznaci skorog rođenja nekog budućeg velikog cara ili nekog tirthankare, bića višeg od Boga, koje provodi neko vrijeme na Zemlji kao učitelj, a duša mu je oslobođena jer je svladao svih pet vidova saznanja.

Ubrzo su bogovi prenijeli još nerođeno dijete iz utrobe Devanande, žene jednog brahmana, u utrobu Trisale i, kad je došlo vrijeme, Vardhamana se rodio. Dječak je bio izvanredno lijep, a razvio je izvanrednu tjelesnu i duševnu snagu. Kad je još bio mali, svladao je jednog bijesnog slona - uhvatio ga za surlu, trkom mu se popeo na glavu, pa ga zajahao. Drugom zgodom, kad ga je neki bog, da bi mu iskušao živce, digao u zrak, on je bogu iščupao kosu i tukao ga sve dok ga ovaj nije pustio.

Vardhamana je postigao prosvjetljenje pošto je dva i pol dana postio sjedeći pod jednim stablom ašoka. Svi su se bogovi skupili da gledaju veliki događaj, a kad je prosvjetljenje nastupilo, podigli su Vardhamanu i u palankinu ga odnijeli do jednog perivoja gdje su ga posadili na petokatno prijestolje i priznali ga kao Mahaviru. Tu je on skinuo se sebe svu odjeću, a umjesto da ošiša glavu, kosu je iz korijena iščupao, jer nije znao za bol. Kako je skidao odjeću, tako ju je prihvaćao bog Vaisravana (Kubera); sekta digambara (zrakom odjeveni) vjeruje da nakon toga Mahavira i nije nosio odjeću, dok švetambare vjeruju da mu je Indra podario bijelu halju, jer bijele halje, suprotno ostalim osobnim predmetima, ne ometaju duši oslobođenje uplićući je u kolo zemaljskog života.

Besprimjerno krjeposnim životom Mahavira je izvrsno dokazao svoju otpornost na fizičke patnje i nevezanost za stvari ovoga svijeta. Nakon prosvjetljenja, razdijelio je sve što je imao, zadržao je samo halju koju mu je podario Indra. Brahmin Somadatta spočitnuo je Mahaviri da mu pri razdiobi imovine nije ništa dao i tako mu sveti čovjek dade pola svoje halje. No, Somadatta nije mogao nositi samo pola halje, a skanjivao se da zatraži i drugu polovicu, pa odluči da je ukrade. Za to je odabrao trenutak kad je Mahavira bio zauzet trapljenjem, sjedeći na trnovitu grmu. Ali, uzimajući krišom halju, Somadatta se ozlijedio. Mahavira je otkrio krađu tek kad je izronio iz duboke meditacije, ali nije izustio ni riječi prijekora, samo se u svom učenju poslužio poukom te zgode. Drugom prilikom, dok je meditirao, neki su mu pastiri zabili čavle u uši i spržili tabane, ali Mahavira nije reagirao na tjelesnu bol. Onda ga je jednom zgodom, dok je meditirao na nekoj livadi, jedan seljak zamolio neka mu čuva volove. Mahavira se nije ni obazirao na njega, a seljak je, vrativši se nakon nekog vremena, vidio da mu volova nema, dok Mahavira jednako sjedi i uopće ne odgovara na njegove pritužbe. Onda je seljak otišao tražiti volove, ali ih nije našao i vratio se na livadu, a ondje eto njegovih volova, opet su tu. Odmah je zaključio da mu je Mahavira htio ukrasti volove, pa je svecu stao zavrtati vrat. Mahavira i opet nije reagirao i tu bi bio poginuo da ne bi Indre koji ga spasi svojom intervencijom. Otada je Indra preuzeo ulogu Mahavirina osobnog čuvara i tako spasio čovječanstvo od posljedica takva oskvrnuća.

Kad je osjetio da mu se smrt bliži, Mahavira je još sedam dana propovijedao svim vladarima svijeta koji su se okupili da čuju njegovu svetu riječ. Uputio ih je u složenu metafiziku jainizma, a osobito u apsolutnu zabranu ubijanja koja dovodi do zaključka da je najkreposniji život u posvemašnjem mirovanju i postu, jer se tako čovjek ne izlaže pogibelji da makar i nehotice ugrozi život gutanjem ili gaženjem kukaca. Na sedmi dan svog propovijedanja Mahavira se popeo na dijamantno prijestolje okupano nadnaravnim svjetlom. Smrt mu nisu vidjeli okupljeni sljedbenici, jer su svi zaspali. Kad je Mahavira umro, sva se svjetla svemira pogasiše, pa su njegovi sljedbenici, probudivši se u tami, osvijetlili grad bakljama. Po drugoj verziji, Mahavira je umro okružen samo nekolicinom vjernika, koji također nisu vidjeli trenutak njegova preminuća.

Smrću je Mahavira postao siddha, oslobođena duša najvećeg savršenstva jer je sveznajuća i neovisna o karmi, to jest o djelima na Zemlji što joj određuju ponovno rođenje. Uz to je on proglašen tirthankarom (»otkrivačem gaza«), siddhom najvišeg ranga koji je stekao svih pet vrsta znanja i bio učiteljem na Zemlji. Svaki tirthankara mora najprije proći kroz četiri stupnja kojima duša postaje slobodna. Najniži je stupanj sadhua, ili asketa, zatim su upakhyaye, učitelji, potom acarye, glavari redova, a onda, na najvišem stupnju, arhati, slobodne duše koje su, iako već sveznajuće, još vezane za smrtni život.

Jainistički univerzalui ciklus

Jainisti zamišljaju vrijeme kao kolo što se vječno okreće. Njegov je uzlazni put, Utsarpini, pod utjecajem dobre zmije, dok mu je silazni put, Avasarpini, pod utjecajem zle zmije. Utsarpini se sastoji od šest uzastopno sve naprednijih doba, dok Avasarpini obuhvaća šest doba sve većeg izopačenja, više nalik na hinduističku Mahayugu. No, Avasarpini ne vodi k uništenju, nego k početku novog Utsarpinija.

Svaki Avasarpini i svaki Utsarpini daju po dvadeset četiri tirthankara, od kojih je jedan bio Mahavira. Tirthankare se ne mogu zauzeti za vjernike, jer konačnog Boga nema; oni ljudima vrijede samo kao predmeti meditacije. Svijet se sad nalazi na kraju jednog Avasarpinija. Od tirthankara što ih je dao, čini se da mnogi imaju neke veze s hinduističkom mitologijom. Tako je prvi, Rišabadeva, postigao nirvanu na planini Kailasi, boravištu Šive; sedmi, Candraprabha, rodio se pošto je njegova majka popila Mjesec; jedanaestom su se oba roditelja zvala Višnu, a nirvanu je postigao na planini Kailasi. Dvadeset drugi, Neminatha, rodio se u Dvaraki i bio je Krišnin rođak. Za ostale jainističke svete likove također bi se po njihovim imenima reklo da imaju veze s hinduističkom vjerom. Tu je dvanaest Cakravartina, devet Narayana ili Vasudeva, devet Pratinarayana ili Prativasudeva, devet Balabhadra i od njih nižih devet Narada, jedanaest Rudra i dvadeset četiri Kamadeva. Jainistički bogovi i demoni najčešće su hinduističkog nadahnuća, ali s jednom važnom razlikom, dok demoni eventualno mogu postići spasenje, za bogove vrijede druga mjerila i oni mogu postići oslobođenje samo ako najprije postanu ljudska bića.

Jainistički kozmos

Svemir je simboliziran bezglavim čovjekom koji je podijeljen na tri dijela: prsa, struk i noge. U desnoj je nozi sedam paklova u kojima niža božanstva muče duše, s tim što je svako od njih posvećeno posebnoj vrsti tjelesnog mučenja. U lijevoj nozi, Patali, nalazi se deset vrsta nižih božanstava i dvije skupine demona, a svaka vrsta boravi u posebnoj vrsti stabla. Demoni Vyantare su crni - pisace, bhute, yakše, gandharve i mahorage, i bijeli - rakšase i kimpuruše. Druga je skupina demona, Vana Vyantare, još strašnija i oni se dijele na anapannije, panapannije, isivaye, bhutavaye, kandye, mahakandye, kohande i pahange.

Srednje je područje svemira naš svijet, a sastoji se od osam prstenastih kontinenata, odijeljenih s osam prstenastih oceana. Usred njih je planina Meru.

U gornjem području imamo donji dio, Kalpu, koji se dijeli na šesnaest nebesa; zatim je iznad njega Kalpathitha, podijeljena na četrnaest područja. Sva ta nebesa nastanjena su bogovima različitih vrsta, koji se razlikuju i po teritorijalnoj i po kastinskoj podjeli, a kralj im je Indra. Neki bogovi uživaju u slušanju propovijedi mudraca, ali nisu svi bogovi pobožnjaci. Iznad nebesa Kalpathithe leži Siddha Sila, dom siddha.

izvornik: "Mitologija", Mladinska knjiga

 

VJERE


SIMBOLI JAINIZMA

SIMBOLI JAINIZMA

Svastika i chakra

Svastika i chakra simboli su koji se često koriste u jainizmu. Simbol koji je prihvaćen u skorije vrijeme (na 2500. godišnjicu smrti Mahavire) složeniji je i bolje razrađen. Sastoji se od mladoga mjeseca, tri točke, svastike i dlana na kojem je nacrtana chakra.

Jainizam je drevna religija. Zasnovali su je "jini" ili "osvajači", također poznati kao tirthankare ili osnivači vjere. To su savršeni ljudi jer su ovladali samima sobom. Smatra se da ih je bilo dvadeset četiri. Međutim, povjesničari su samo posljednju dvojicu, Farshvanathu (700. g.p.Kr.) i Vardhamanu Mahaviru (599. g.p.Kr.), prihvatili kao one koji su zaista postojali.

Sva živa bića duše su, vječne i besmrtne, a vezana su zbog karme. Mogu zadobiti oslobođenje (mokšu) provodeći u djelo tri dragulja (ratnatraya): ispravnu vjeru, ispravno znanje i ispravno ponašanje. To je suština jainizma.

Ljudska bića koja pate zbog karmičke vezanosti ne bi trebala biti potištena jer izlaz postoji. Dlan označava utjehu: Ne boj se! Koji put vodi iz močvare? Dharma. Kotač dharme koji ima dvadeset četiri žbice simbolizira dharmu koja se sastoji od ahimse (nenasilje) i drugih vrlina što simbolizira dvadeset četiri tirthankara.

Svasti znači božja naklonost, a svastika je njen simbol. Samo dobro snaći će one koji pronađu utočište u dharmi koju naučavaju tirthankare.

Tri točke simboliziraju tri svijeta (pod-svijet, svijet i nad-svijet) sa svim živim bićima. Mladi mjesec simbolizira prostor koji nadilazi ta tri svijeta, a u njemu žive savršena bića.

Cijeli simbol znači da stanovnici triju svjetova koji pate zbog prolaznog postojanja mogu naći izlaz ako se odluče za put dharme koji naučavaju tirthankare i na taj način zadobe Božju naklonost. Kada postanu savršeni, zauvijek će živjeti u svijetu savršenih bića.

Priredio: Đeki

 

VJERE

sikhizam

SIKHIZAM

 

PORIJEKLO SIKHA

Ne postoji konsenzus oko porijekla te religije.

- Povjesničari i stručnjaci za istočnjačke religije uglavnom se slažu da je u osnovi sikhizam sinkretistička religija koja se razvila iz Bhakti pokreta unutar hinduizma i iz grane sufizma unutar islama. Svemu tome je nadodano mnogo neovisnih vjerovanja i običaja.

- Mnogi se Sikhi s time ne slažu i čvrsto vjeruju da je njihova religija objavljena izravno od Boga i da nije izvedena ni iz jedne od spomenutih dviju religija.

Sikhizam sadrži mnogo jedinstvenih postavki i principa koji se potpuno razlikuju i od hinduizma i od islama. J.D. Cunningham (1812-1851), autor "Povijesti Sikha" (1848), primjetio je: "Uobičajeno je da se Sikhe smatra u biti Hindusima... ali, u religijskim vjerovanjima i svjetovnim težnjama, oni se posve razlikuju od ostalih Indijaca..."

POVIJEST SIKHA

Ime religije znači "onaj koji uči". Njen osnivač je Shri Guru Nanak Dev Ji, (1469-1538) koji je rođen u području Punjaba u dijelu pod današnjim Pakistanom. Guru Nanak je propovijedao apsolutni monoteizam, odbacivao ritualizam, likovno prikazivanje Boga i podjelu na kaste.

U Sultanpuru je imao viziju poslije koje propovijeda put prosvijetljenju i Bogu. Njemu se pripisuje izreka: "Ne postoji Hindus, ne postoji Musliman" što je postalo jedno od nosećih stupova sikhizma. Guru Nanak i Panthi, njegovi sljedbenici, grade prvi hram Sikha u Katarpuru.

Dalji slijed od devet Gurua (smatra ih se reinkarnacijama Guru Nanaka) vodili su pokret od Nanakove smrti do 1708. godine. Od tada funkciju Gurua preuzimaju Panthi i sveti tekst kojeg su držali za jedanaestog Gurua.

Sikhizam je kao religija svojom idejom o jednakosti svih ljudi stekao mnogo pristaša među siromašnim slojevima za protufeudalnih pokreta u 17. stoljeću. Sikhizam je s vremenom prerastao u snažan reformatorski pokret, čije su dogme utvrdili gurui, a sjedištem uprave i vjerske zajednice postao je sveti grad Amritsar sa "zlatnim hramom".

Mogulski su vladari vladali velikim prostranstvom Južne Azije od 16. do kraja 18. stoljeća. Pokušavali su Sikhe obratiti na islam, ali bez uspjeha. Kaže se kako je posljednji, deseti Guru Sikha, Gobind Singh, rekao: "Kad više ne bude Gurua Gobind Singha, cijela će zemlja postati obrezana (preobraćena na islam)."

Godine 1801. Maharaja Ranjit Singh u sjevernoj je Indiji utemeljio državu Sikha, Punjab. Prema povjesničaru Vincentu Smithu, "država Punjab nije bila poput ostalih tradicionalnih Indijskih teritorijalnih država ili monarhija, ili diktatura jedne zajednice nad drugom. Ona je bila svojevrstan temelj suradnje sa ostalim zajednicama".

Ali, invazija Velike Britanije potaknula je tzv. "ratove Sikha" (1845-1849). Britanci su uspješno uspostavili kontrolu nad cijelom Indijom. Poslije stjecanja nezavisnosti 1947. god. Indija se podijelila po vjerskoj osnovi na pretežito muslimanski Pakistan i na pretežito hinduističku Indiju. To je rezultiralo masovnim migracijama Sikha iz Pakistana u Indiju i Muslimana iz Indije u Pakistan. Iz tih, kasnih 40-tih godina, potječu i zahtjevi Sikha za svojom nezavisnom domovinom.

Iako je sikhizam bio učenje koje bi trebalo ujediniti hinduizam i islam, s vremenom je došao u sukob osobito s muslimanskim nazorima. Ideja jednakosti svih ljudi, duhovnosti, nesebičnosti, izvršavanja dužnosti i čuvanja vlastitog religiozno-nacionalnog identiteta, utjecala je na kulturno i socijalno oblikovanje njihove postojbine Punjaba.

SVETI TEKSTOVI SIKHA

Sveta knjiga Sikha je Siri Guru Granth Sahib (Pra-knjiga ili Sveta knjiga) i ona sadrži himne Nanaka i ostalih Gurua, kao i starih hinduskih i islamskih religioznih pjesnika, s oko 6000 djela na hindskom i punjabskom jeziku. Sastavljena je 1604. a dopunjena 1704. god. Deseti i posljednji Guru Gobindh Singh (1605-1708), odredio je da ubuduće Granth Sahib postane učiteljem, Gruuom i narodnom svetinjom. On je nastojao stvoriti zajednicu Khalsa, "čistih", koji će se vođeni duhom jednakosti, boriti za čistoću svoje religije. Sikhi od tada pridjevaju svom imenu naziv "Singh" (lav).

VJEROVANJA SIKHA

Vjerovanja uključuju:

- Božanstva: - vjera u jednog, bezobličnog Boga, s mnogo imena i kojeg se može spoznati kroz meditaciju.

- Reinkarnacija: - vjera u samsaru, besprekidni krug rađanja, življenja i umiranja; karmu, akumulirani zbroj nečijih dobrih i loših djela... Ova su vjerovanja jednaka hinduizmu

- Sistem kasta: - Sikhi odbacuju sistem kasta koji postoji u hinduizmu. Vjeruju da su svi isti u očima Božjim.

- Pravila ponašanja: - učeni autoriteti Sikha sastavili su "Pravila ponašanja Sikha" – Sikh Rahit Mrayada. Između ostalih evo nekih pravila:

Sikhima nije dozvoljeno biti vjernikom nijedne druge religije.

Sikhi moraju prihvatiti cjelokupnost učenja Gurua.

Osoba koja ne prihvaća i ne slijedi sve zahtjeve sikhizma ne smatra se Sikhom i može mu se dogoditi da bude izopćen iz zajednice Sikha.

Za razliku od ostalih velikih svjetskih religija, sikhizam nije podijeljen u tradicije, sekte ili kultove. Ako neki pojedinac ili grupa poželi stvoriti neko novo učenje unutar sikhizma (npr. netko tko priznaje nekog drugog Gurua ili ne poštuje stroga propisana pravila i vjerovanja sikhizma), vrhovni vjerski autoritet religije Sikha, Jathedar od Akal Thakta ima moć da takvoga/takve izopći.

VJERSKA PRAKSA SIKHA

- Molitve: - ponavljaju se nekoliko puta dnevno.

- Bogoštovlje: Sikhima je strogo zabranjeno štovati slike ili kipove.

- Hramovi: Samo u Indiji postoji preko 200 Gurdwara (hramova, svetišta ili svetih mjesta). Najsvetiji je Amritsar.

- Pet "K": Ovu praksu (odijevanja) osobito slijede "strogi" Sikhi zvani Khalsa ("čisti") sveci.

1. Kesa – duga kosa koja se nikada ne šiša,

2. Kangah – češalj,

3. Kacha – kratke hlače,

4. Kara – metalna narukvica,

5. Kirpan – ceremonijalni bodež.

Izvornik: Internet – http://www.religioustolerance.org/

 

GURU NANAK

 

 

Veliki je guru rođen u Indiji u doba kada su ljudi pridavali pretjeranu važnost ritualima, a premalo brinuli u duhovnom životu.

Nanak, osnivač religije Sikha, rođen je 15. travnja 1469. godine u Talwandiju u okrugu Lahorea u zapadnom Pakistanu od oca Mehte i majke Tripta Kalu. Proročanstvo je govorilo da će to ljupko dijete jednog dana postati veliki vidjelac i prorok i da će se njegova slava proširiti nadaleko.

Odrastao je kao vedar dječak, pun velikodušnosti prema prijateljima i ljubavi prema Bogu. Često je oko sebe okupljao ostalu djecu i svojim melodioznim glasom im pjevao o Gospodu. Učitelji su bili zapanjeni njegovom iskrenom predanošću i urođenim znanjem o duhovnim stvarima. Krenuo je u školu sa šest godina i ubrzo uspješno savladao sve školsko gradivo koje je trebalo naučiti. Bio je izvrstan učenik te je sa deset godina ovladao i perzijskim jezikom. U strahu da će im se dijete ulijeniti roditelji su ga tjerali da čuva i u šumu vodi stoku na ispašu. Nanaka su često nalazili utonulog u duboku meditaciju dok je stoka lutala uokolo. Međutim, kao čudom nikada nije daleko odlutala i time dovela dječaka u nevolju.

Već u svojoj najranijoj dobi Nanak je prakticirao nevezivanje za svjetovne stvari. Tako je poznat slučaj kad mu je otac dao dvadeset rupija da pođe na tržnicu po namirnice. Dječak je sav novac potrošio na hranu i odjeću za neke sadhue i pri tome osjećao beskrajno zadovoljstvo. Ubrzo su ljudi zaključili da je to dijete rođeno da ispuni neku višu zadaću na ovome svijetu.

Jednog je dana primio božansku naredbu da pođe u svijet i pouči ljude Putu ljubavi i snošljivosti. Napustio je dom i krenuo na put širom Indije propovijedajući i šireći novo evanđelje božanske ljubavi. Suprotstavljali su mu se vladari i panditi, ali njegova duhovnost, poštenje i predanost cilju osigurali su mu pobjedu u svojim nastojanjima, te su na koncu ovi postali njegovi sljedbenici. Nanak je propovijedao: Bog prebiva u hramovima i džamijama, ali također i u vanjskom svijetu. Sva su ljudska bića jednaka u Božjim očima te je odanost Bogu i služenje čovjeku bez obzira na kastu, vjeru ili boju kože dužnost svakoga. Bog je jedan, Bog je ljubav i Bog je jedinstvo.

Gdje god bi pošao širio bi tu univerzalnu poruku i bio je jednako dobro došao i kod Hindusa i kod Muslimana. Nanakovo široko srce i širom raskriljene ruke bile su spremne zagrliti, ne samo Hinduse već i Muslimane. Putovao je i u inozemstvo pa je tako posjetio: Meku, Medinu, Perziju, Kabul i ostale krajeve.

Nakon njegove smrti godine 1538. Muslimani i Hindusi posvađali su se o njegovu pogrebu želeći svatko pogrebne svečanosti sukladno svojim običajima. Njegovo je tijelo bilo prekriveno bijelom tkaninom. Kad su usred svađe tkaninu maknuli na svoje zaprepaštenje našli su samo hrpu probranoga cvijeća.

Nanaka smatraju Sat Guruom i sljedbenici su mu znani kao Sikhi. Sva su njegova učenja došla kroz njegovo zajedništvo s Bogom. Učenje je sadržano u svetoj knjizi, Guru Granth Sahib koja se odano štuje s potpunom predanošću sljedbenika sikhizma.

Nanak je rekao svijetu:

"Bog je jedan, ali ima bezbroj oblika. On je Stvoritelj svega i On Osobno uzima ljudsko obličje."

"Neki o Bogu pjevaju, čas kao o nekom najbliskijem, čas kao o nekom najudaljenijem i nema konca takvom opisivanju. Bezbrojni su oni koji Ga pokušavaju opisati, ali On i dalje ostaje neopisiv."

"Učini svoje tijelo poljem, dobra djela neka su sjeme, zalijevaj ga imenom Božjim, srcem ga svojim prihranjuj. Bog će u tvom srcu klijati i samo tako ćeš doseći uzvišenu nirvanu."

Izvornik: Jedinstvo religija, J. Jagadeesan (Unity of Faits, Appendix IV.-A), Kuala Lumpur, Malezija 1994.

 

SIMBOLI SIKHIZMA

 

 

Khanda - mačevi, bodež i štit

Khanda je simbol Sikha i on predstavlja univerzalnu kreativnu moć. U središtu je mač s dvije oštrice, simbolizira prvotne i svemoguće sile Kreatora. "Čakra" ili krug je simbol vječnosti. Dva mača na krajevima simboliziraju duhovnu (piri) i svjetovnu (miri) ravnotežu u univerzumu.

Mačevi, štit i bodež, simboliziraju ratnički duh zajednice. Oni su znak da Sikh uvijek mora biti spreman boriti se pa čak dati i svoj život u obrani dharme.

Priredio: Đeki

 

VJERE

 

ZOROASTRIZAM

Zoroastrizam je "mala" religija s oko 140.000 pripadnika, ali njoj se uvijek, kad se govori o značajnim religijama svijeta, daje velika važnost. Za to postoji nekoliko razloga od kojih ćemo navesti neke:

  • Zoroastrizam je jedna od najstarijih još postojećih religija;
  • Zoroastrizam je najvjerojatnije prva monoteistička religija;
  • veoma velik utjecaj njihove teologije na kršćanstvo i neke druge kasnije religije pa tako imamo vjeru u postojanja jednoga Boga i Sotone, duše, raja i pakla, Spasitelja rođenog od djevice, uskrsnuća, zadnjeg suda i sl…

Religiju je osnovao iranski prorok Zaratustra (grčki oblik imena je Zoroaster, a u Indiji i Perziji je znan kao Zarathosht). Konzervativni zoroastrijci vrijeme osnivanja religije smještaju 8.000 godina prije Krista dok je općenito prihvaćeni datum 6 stoljeće pr. n. e.

Ipak, većina znanstvenika smatra da je Zaratustra živio u sjeveroistočnom Iranu (Iran je današnji naziv za Perziju) negdje između 1500-1000 god. pr.n.e. Oni to temelje na osnovi stila kojim je Zaratustra pisao (drevni avestanski dijalekt). Legende govore kako je njegovo rođenje bilo prorokovano i kako su ga sve sile zla nastojale ubiti dok je još bio dijete. On je propovijedao monoteizam u zemlji koja je iskonski slijedila politeističku religiju. Zbog svojeg je naučavanja bio metom stalnih napada da bi na kraju pobijedio i stekao potporu ondašnjeg kralja pa je Zoroastrizam bio službena religija Irana u razdoblju od 5 st. pr n. e. pa sve do 7 st. n. e. U 7 stoljeću Iran se preobraćuje na Islam.

Muslimanski pritisak na Iran oko 650 godine prisiljava skupine Zaratustrinih sljedbenika da potraže novu zemlju u kojoj bi mogli nesmetano prakticirati svoju vjeru. Tako su se u 10. stoljeću naselili u sjeverozapadnoj Indiji i postali poznati pod imenom Parsi (što znači Perzijanci). Postupno je njihov broj rastao i jačali su sve dok nisu postali središte zoroastrizma, a Mumbai (bivši Bombay) je, kao i Rim za rimokatolike postao središte teološkog autoriteta. Danas u Indiji živi približno 90.000 Parsa, u Iranu je broj onih koji su opstali nakon mnogih stoljeća progona iznosi oko 17.000. Male zajednice od 3-4000 žive u Pakistanu, velikoj Britaniji, SAD-u, Kanadi, Hong Kongu i istočnoj Aziji.

Zoroastrijanski sveti tekstovi

Zoroastrijanska sveta knjiga zove se Avesta. Ona se sastoji od pet himni zvanih Gathe među kojima je sačuvan i fragment originalnog Zaratustrinog učenja. Gathe su temeljni sveti tekst Zoroastrijanske religije. One su apstraktna sveta poezija, upravljena štovanju Jednoga Boga, razumijevanju ispravnosti, kozmičkog reda, promicanju socijalne pravde i individualnog izbora između dobra i zla. Gathe posjeduju osnovnu, općenitu, ali i sveobuhvatnu viziju.

Nadalje, klasično razlaganje Zaratustrina učenja nalazi se i u srednjovjekovnim perzijskim knjigama koje u do danas sačuvanom obliku potječu iz razdoblja od 8 do 10 st. To se osobito odnosi na obredna pravila usklađena sa tradicijama vjere. Zoroastrijska zajednica oštro je podijeljena između onih koji potpuno slijede učenja iz originalnih Gatha i onih koji vjeruju da je "novija" tradicija isto tako božanski nadahnuta i time jednako važna kao i "starija".

Zoroastrijanska vjerovanja

  • Jedan je svevišnji Bog - Ahura Mazda (kasnije u srednjoj Perziji poznat kao Ormuzd). Dobrog Ormuzda u njegovu stvaranju potpomažu njegove vlastite tvorevine, prije svega nebeska bića. Dok kršćani izjavljuju da je "Bog ljubav", stari sljedbenici zoroastrizma nastoje obrnuti tvrdnju u "Ljubav je Bog". Mnoga zoroasterska nebeska bića su apstraktne sile, preobražena božanstva i ponekad personificirana. Ormuzd je okružen sa sedam dobrostivih besmrtnika (Amahraspanda): ispravna misao, pravednost, pobožnost, vrhovna vlast, poslušnost, zdravlje i besmrtnost. To su istodobno božanska bića i vidovi Ormuzdove prirode, vidovi u kojima čovjek može i treba sudjelovati.
  • Jedna škola zoroasterske misli zagovara kozmički dualizam između:
    • Jednog, dobrog, svemogućeg Boga, Ahura Mazde koji je jedino božanstvo vrijedno bogoštovlja i,
    • Zlog, razaralačkog duha, Angra Mainyua (kasnije zvan Ahriman) kao suprotnost Ahura Mazdi.

Njihov kozmički sukob obuhvaća cjelokupni Univerzum, uključujući i čovjeka pred kojim je izbor što će slijediti. Zlo i Duh Zla bit će potpuno uništeni na kraju vremena. Dualizam će doći svom kraju, a Dobrota će zavladati svime.

  • Druga škola zoroastrijske misli gleda na bitku dobra i zla kao na etički dualizam smješten unutar ljudske svijesti.
  • Asha je oblik ispravnog, sveobuhvatnog prirodnog zakona.

Legende, koje najvjerojatnije ne pripadaju Zaratustrinom izvornom učenju su:

    • Poslije smrti, urvan (duša) ima na raspolaganju tri dana da meditira o svojem prošlom životu. Duši tada sudi trojstvo, Mithra, Sraosha i Rashu. Na vagi pravde mjere se čovjekove misli, riječi djela te ako su one bile dobre i pretežu nad zlima, duša će biti odvedena u nebo. U drugom slučaju duša ide u pakao.
    • Univerzum prolazi kroz tri razdoblja:
      • stvaranje;
      • današnji svijet, gdje je izmiješano i dobro i zlo. Na dobra djela čovjeka gleda se kao na postupnu transformaciju svijeta u nebesko savršenstvo;
      • konačno stanje u kojem će se razlučiti dobro i zlo. Slijedi sveopće pročišćenje, izbavljenje stanovnika pakla i konačan poraz zla.
    • Iz linije Zaratustre djevica će roditi Spasitelja - Saoshyanta. On će oživjeti sve umrle i okupiti sudište za posljednji sud. Bezbožni će se vratiti u pakao da se pročiste od tjelesnih grijeha. Nebeske i demonske sile borit će se sve dok zle sile na čelu s Ahrimanom, ne budu uništene. Svijet će postati savršen, svi ljudi će dobiti napitak besmrtnosti te zauvijek obitavati u savršenstvu (cjelokupnosti svoga bića) s Ahura Mazdom.

Zoroasterska vjerska praksa

  • Njihovo se bogoštovlje sastoji od molitvi i simboličkih obreda.
  • Obredi se vrše ispred svete vatre koja simbolizira njihovog Boga.
  • Zoroasteri u načelu, ne prihvaćaju obraćenike. Treba biti rođen u njihovoj religiji. Neki pripadnici osporavaju to uvjerenje.
  • Vjernici su predani trostrukome putu izražen u svojem geslu: "Dobre misli, dobra riječi i dobra djela".

Izvornik: Internet (www.religioustolerance.org) i Mitologija, Založba Mladinska knjiga, Zagreb 1990.

 

ZARATUSTRA (ZOROASTER)

Zaratustra je prorok Parsa. On je živio i propovijedao svoju religiju u pretpovijesno doba. U drevnim grčkim spisima njegovo se ime pojavljuje kao Zoroaster što je prihvaćeno u većini svjetskih jezika.

Zaratustra je rođen u doba kad je zlo razuzdano uzimalo maha širom Perzije. Veliki su ljudi molili Ahura Mazdu da im pošalje spasitelja koji bi ponovo na Zemlji uspostavio staru slavu. Zaratustrini roditelji su bili Dughdhowa i Pourushasp. Dok je još bio u majčinoj utrobi, njoj je u snu bilo otkriveno da će njen sin biti glasnik Božji koji će propovijedati Religiju Ljubavi i Pravde. Rodio se jednog proljetnog dana sa smiješkom na usnama umjesto uobičajenog plača. Durasrob, vrhovni svećenik koji je ustvari bio zli čarobnjak, znao je da je Zaratustra prijetnja svim silama zla. Ukrao je dijete i bezuspješno je prokušao razne načine ne bi li ga uništio. Na kraju, zlom je čarobnjaku prekipjelo te je u svom mahnitom bijesu hitnuo dijete u plameni oganj. Međutim Božja ruka je oganj pretvorila u ležaj od ruža.

Dijete je odrastalo u inteligentnog, snažnog i lijepog dječaka. Živio je jednostavnim životom i provodio svoje dane pomažući siromašne, bolesne i potrebite. Jednog dana se pred njim pojavio anđeo dobrog uma, Vohu Mano i od njega je Zaratustra primio riječ Ahura Mazde koju je imao širiti. On je to i činio šireći zemljom riječ istine. Ljubomorni ljudi opet su pokušavali uništiti i njega i religiju koju je propovijedao, ali njegova je vjera u Ahura Mazdu bila postojana i pomagala mu je u teškim trenucima.

Njegova se poruka sve više širila. Kralj Jushtasp i Zaratustra podigli su mnogobrojne hramove posvećene svetoj vatri, simbolu Ahura Mazde. Vatra je sagorjevala sve zlo, a istovremeno nitko ju nije mogao učiniti nečistom.

Zaratustra je bio u svojim sedamdesetim godinama kad je bio je umoren. Prije no što će umrijeti i njegov zli ubojica je također pao mrtav.

Religija koju je propovijedao Zaratustra utemeljena je na principima Aveste - koja je naglašavala "istinu, pravednost i božanski kozmički zakon." Zaratustra ju objašnjava i tumači jednostavnim jezikom - "dobre misli, dobre riječi i dobra djela" ("humata hukhta hvarshta").

Iako je ta velika religija propovijedana prije 8.000 godina, ona i dalje živi u srcima tisuća Zoroastrijanaca koji ju prakticiraju sve do današnjih dana.

Poruka Ahura Mazde kaže: "Ispravan je čovjek istinoljubiv, pravedan, milosrdan. On pazi na sva moja stvorenja, poštuje ih i čuva. Takvog čovjeka blagoslovit ću zauvijek. Dobro će uvijek biti nagrađeno. Zlo ne može uteći kazni."

Zaratustra kaže: "Uništite Angra Mainyu, zlo u vama pomoću Spente, dobrote u vama. Bog ne sjedi na zlatnom tronu u nebesima. On živi u vašem srcu."

Izvornik: Jedinstvo religija, J. Jagadeesan (Unity of Faits, Appendix IV-J), Kuala Lumpur, Malezija 1994.

 

Kotao sa svetom vatrom

Protivno primitivnim animalističkim i krvnim žrtvama Zaratustra je propovijedao religiju jednog Boga - Ahura Mazde kao vrhunca savršenog života. Srž religije je humata - dobre misli, hukhta - dobre riječi, hvarasta - dobra djela.

Kad se Ahura Mazda otkrio Zaratustri te mu dao učenja i zapovjedi, ovaj ga je zamolio da mu da i simbol. Vatra je taj simbol koji je Ahura Mazda dao. Njena je značajka da spaljuje zlo a istodobno ostaje čista, netaknuta bilo kojim zlom.

Jedna od dužnosti zoroastrijanaca je neprestano održavanje svete vatre u Hramovima vatre zvanim Atar Beheram. Ona se štuje kao kralj pa se iznad nje vješa kraljevska kruna. Ona gori u kotlu koji je obično u promjera oko 90 cm i visine oko 120 cm. Vatru hrane svećenici pet puta dnevno u točno određeni sat. Za održavanje vatre sljebenici daju sandalovinu i to se smatra za izniman blagoslov. Pepeo koji se uzima iz svete vatre kasnije se stavlja na čelo pobožnih štovatelja.

Zoroastrijanacima vatra predstavlja Boga kojeg vide u svakoj njenoj božanskoj iskri.

Izvornik: Jedinstvo religija, J. Jagadeesan (Unity of Faits, Appendix IV-J), Kuala Lumpur, Malezija 1994.

 

VJERE

 

JUDAIZAM

Abraham

Negdje u isto doba kada su indijski sveci učili najstarije Vede hindustičke religije, puno prije Gautame Buddhe ili Konfucija, u gradu Uru, u Kaldeji rođen je Abraham (hebr. Abhram, arap. Ibrahim). Taj čovjek, kroz svoju vjeru u jednog Boga, bio je predodređen da postane praizvor iz kojeg će poteći tri velike religije. Epizode iz njegovog života (sklapanje Saveza s Jahveom, njegova žena Sara, ropkinja Hagar i osobito, žrtvovanje sina Izaka...) postale su sastavnim dijelovima svetih spisa Judaizma, Kršćanstva i Islama.

Tradicija priča živopisnu priču zašto je Abraham napustio svoj dom u Kaldeji da bi pronašao Obećanu zemlju. On je bio sin Teraha, pastira i proizvođača idola. Ponekad je i Abraham pomagao svom ocu izrađivati likove iz gline ili kamena koje su prodavali. Često je, također, čuvao ovce danju, a po noći spavao pod vedrim nebom. S vremenom je u njemu rastao otpor prema štovanju idola koje je izrađivao vlastitim rukama. Meditirajući pod nebeskim svodom posutim bezbrojnim zvijezdama, na koncu je zaključio da mora postojati jedna sveprožimajuća sila, Bog kojeg nije načinila ljudska ruka.

Nakon što je uništio glinene idole u očevoj trgovini i javno obznanio postojanje jednog Boga/Duha, protiv njega su se okrenuli svi idolopoklonici. Tako je Terah poveo svog sina Abrahama i njegovu ženu Saru te ostatak svoje obitelji u potragu za novom zemljom koju im je Bog obećao jer je u jednoj od vizija, Bog progovorio Abrahamu:

"Idi iz zemlje svoje... u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti"

(Postanak, 12:1,2)

Terah je tijekom puta na zapad umro. Obitelji koje je poveo su se umnogostručile i ubrzo su postale pleme koje je na svom putu ka Obećanoj zemlji bilo sposobno boriti se sa ostalim plemenima. Nakon što su stigli u Kanaan, strašna glad ih spusti u plodnu dolinu Nila, u Egipat. Nakon određenog vremena provedenog tamo, vratili su se u Kanaan. Za svo vrijeme, kroz sve borbe i događaje, i na putu za Kanaan i u Egiptu, Abraham je bez prestanka imao snove i vizije u kojima ga je Bog savjetovao i ohrabrivao:

"Ne boj se, Abrahame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će velika... Pogledaj nebo, i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti; toliko će biti tvoje potomstvo."

(Post. 15:1,5)

Abraham nije razumio to proročanstvo, jer žena mu Sara bijaše nerotkinja. Nakon što je s njom porazgovarao o tome, ona mu je predložila da nasljednika stekne s njenom sluškinjom Hagarom koju je povela sa sobom iz Egipta. Abraham se složi te Hagara zače i rodi sina kojem Abraham nadjenu ime Jišmael. Ali neko vrijeme potom, u svojoj poznoj dobi i Sara rodi sina Izaka. Nakon što je Hagara oholo zatražila da njen sin Jišmael bude baštinik svoga oca, Sara zatraži od Abrahama da otjera Hagaru i njenog sina u pustinju. Abrahama je to jako pogodilo, ali opet mu se objavi Bog:

"Nemoj se uznemiravati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak."

(Post. 21:12,13)

Tako su protjerana Hagar i Jišmael krenuli na jug prema Egiptu. Tamo Jišmael oženi jednu Egipćanku i posta izvorom iz kojeg je potekao arapski narod koji je kasnije svijetu dao islamsku vjeru.

Nakon Abrahamove smrti, Izak je postao patrijarh svog naroda i predak dugačke linije vladara, učitelja i proroka. Izak je imao dva sina, Jakova i Ezava. Jakov je imao dvanaest sinova od kojih je nastalo dvanaest Izraelskih plemena.

Pentateuh (Mojsijevo petoknjižje, prvih pet knjiga Starog Zavjeta) govore živopisne priče njihovih dogodovština koje su bliske židovima, kršćanima i muslimanima.

 

Mojsije

Stvarni početak jasno uobličene religije, sa pravilima i ritualima, vraćaju nas do Mojsija, negdje između godina 1400-1200 pr. Kr. Taj podaritelj zakona Judaizma rođen je u Egiptu za vrijeme dok su Izraelci tamo bili u ropstvu. Prema Drugoj Mosijevoj knjizi, Izlasku, faraon je naredio da se sva izraelska djeca u dobi ispod dvije godine imaju pogubiti. U nadi da će spasiti svog dječaka, Mojsijeva ga je majka sakrila u košaru koju je spustila nizvodno Nilom. Iz njega ga je spasila faraonova kći i podigla ga u kraljevskoj palači. Ta priča o spasenju djetešca predodređenog da postane veliki učitelj, nalazimo u tradicijama Hinduizma, Judaizma i Kršćanstva kao i u mitovima drugih tradicija.

Velika duhovna svjesnost koju je Mojsije kasnije pokazivao upućuje nas na to da je bio obrazovan od strane egipatskih svećenika na faraonovom dvoru. Potaknut patnjom svog porobljenog naroda, Mojsije ih je na koncu poveo iz Egipta preko Sinajske pustinje. Stigavši do goletne planine zvane Yehovah (Jehovah), danas Mount Sinai, Mojsije je prikazao svoje ljude u štovanju jednog Boga, Jehove. Jehova se smatrao Bogom njihova plemena, dok su ostala plemena imala svoje vlastite bogove.

Nakon četrdeset dana provedenih u planini, Mojsije je sišao sa pločama na kojima je bilo zapisano deset zapovijedi koje im je dao Bog.

 

Deset zapovijedi

Mojsije sazva sav Izrael te im reče: "Čuj, Izraele, naredbe i zapovijedi što ih danas izričem u tvoje uši! Naučite ih, držite i vršite. (2) Jahve, Bog naš, sklopio je s nama Savez na Horebu. (3) Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi. (4) Licem je u lice Jahve govorio s vama na brdu usred ognja. (5) Ja sam u ono vrijeme stajao izmedu Jahve i vas da vam objavim Jahvine riječi, jer se vi, u strahu od ognja, niste htjeli peti na brdo. Rekao je: (6) 'Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. (7) Nemoj imati drugih bogova uz mene! (8) Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. (9) Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, (10) a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi. (11) Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. (12) Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj. (13) Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. (14) A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. (15) Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji. (16) Poštuj oca svoga i majku svoju, kako ti je Jahve, Bog tvoj, zapovjedio, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje. (17) Ne ubij! (18) Ne učini preljuba! (19) Ne ukradi! (20) Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! (21) Ne poželi žene bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga, ni njive njegove, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.'

(Ponovljeni zakon, 5: 1,21)

Menora

Menora ili sedmokraki svijećnjak je najtipičniji i najvažniji simbol Judaizma, religije Židova. Judaizam je opstao do današnjih dana zbog svoje monoteističke filozofije i duboke vjere svojih sljedbenika da su oni odabrani narod predodređen da osvoji i vodi cijeli svijet. Stari Zavjet je njihov temeljni sveti spis, a Deset zapovijedi sadrži najvažnije, osnovne etičke principe.

Menora simbolizira od Boga stvoreni svijet. Prema Knjizi Postanka iz Starog Zavjeta, Bog je stvarao svijet šest dana, a sedmi je odabrao za odmor. Srednje svjetlo na svjećnjaku ukazuje na Sabat - zadnji dan u tjednu, sveti dan i dan odmora. Sedam krakova, također, simbolizira sedam nebesa koje je stvorio Bog.

Prvi židovski hram sagradio je kralj Salamon (983 pr. Kr.) i u njemu se nalazilo deset zlatnih Menora, a u drugom (sagrađenom 516 pr. Kr.) samo jedan. Svjetlost svijeća simbolizira prisutnost Božju unutar hrama. Predaja kaže da svjetlo u prvom, originalnom hramu nije utrnulo sve dok Bog nije svojom voljom dopustio njegovo uništenje.

Menora koja se koristi u modernim židovskim hramovima može imati manje ili više od sedam krakova.

Ona stoji u zapadnom dijelu svetišta, ispred njegovog najsvetijeg dijela. Svaki židovski hram sadrži jednu ili dvije Menore. Menora, za Židove, sa svojim zlatnim krakovima i upaljenim svijećama, predstavlja besmrtan i neiscrpan duh Judaizma.

Drugi, manje poznati simbol Judaizma, iako sve češće korišten, jest Davidova zvijezda čijih šest krakova predstavlja šest Izraelskih plemena.

Izvornik: Jedinstvo religija (Unity of Faits), J. Jagadeesan, Kuala Lumpur, Malezija 1994.

Priredio: Đeki

 

VJERE

 

Kršćanstvo

KRŠĆANSTVO

Temelj kršćanstva je štovanje Isusa Krista kao Sina Božjega koji je svojim utjelovljenjem, mukom i smrću na križu otkupio čovječanstvo od grijeha. Izvor ovoga štovanja je život i djelovanje Isusa Krista opisano u evanđeljima. Isus Krist je rođen kao pripadnik židovskog naroda 7. godine našeg brojanja godina. Negdje u svojoj tridesetoj godini života započinje javno djelovanje u Galileji.

Evanđelja izvješćuju o mnogim izvanrednim događajima kojima je Isus Krist popratio svoje javno djelovanje. Krist je navijestio "Kraljevstvo Božje" već prisutno na zemlji. O sebi je govorio da je "Sin čovječji", Obećani Mesija - Krist koji ima vlast opraštati grijehe i koji će doći suditi žive i mrtve na kraju vremena. Isus je postavio religiozno-etičke norme za sudioništvo u Kraljevstvu Božjem koje uključuju promjenu srca i ljubav za Boga i bližnjega. Na posljednjoj večeri navijestio je svoju smrt kao otkupiteljsku žrtvu i kao početak Novog saveza u kome će mnogi biti spašeni. Oko 30. godine kršćanske ere umro je na križu u Jeruzalemu.

Rana kršćanska zajednica okupljala se oko Kristovih riječi, a središnja tema članka kršćanske vjere bila je Kristovo uskrsnuće od mrtvih trećega dana nakon smrti. Osoba Isusa Krista je temelj kršćanske vjere jer je kroz Kristov život, smrt i uskrsnuće Božja prisutnost na zemlji postala povijesno opipljiva. Na Krista se gleda kao na ključni trenutak u ljudskoj povijesti a odnos čovjeka prema Bogu određen je odnosom čovjeka prema Kristu. Povijesno kršćanstvo izvire iz judaizma i kršćani vjeruju da su u Isusu ispunjena obećanja dana u Starom zavjetu. Rana kršćanska Crkva smatrala se "istinitim Izraelom" i očekivala je skorašnji povratak Uskrsloga Isusa. Središte prve kršćanske Crkve bilo je u Jeruzalemu, no vrlo brzo nakon Kristova uskrsnuća osnovane su zajednice po mnogim drugim gradovima i mjestima.

Apostol Pavao je bio ključna osoba u osnivanju zajednica među poganskim narodima. Nova se vjera vrlo brzo proširila diljem istočnih i zapadnih dijelova Rimskog Carstva. Kršćanstvo se konačno oblikovalo glede nauka, liturgije i služba negdje oko 200. godine poslije Kr. U četvrtom stoljeću kršćanska Crkva je uhvatila korijena od Španjolske na zapadu pa do Perzije i Indije na istoku. Kršćani su u Rimskom Carstvu trpjeli velika progonstva i mučenja tijekom prva tri stoljeća, no konačno su zadobili pravo postojanja za vrijeme Konstantina Velikoga 313. godine poslije Kr. Otada kršćanska Crkva slobodno djeluje. Godine 380. car Teodozije proglasio je kršćanstvo državnom vjerom Rimskoga Carstva. Poganstvo je bilo potisnuto i javni život se postupno oblikovao prema kršćanskim etičkim normama. U tim godinama Crkva je bila u mogućnosti postići jedinstvo naučavanja. Zbog razlika u tumačenju određenih temeljnih naučavanja u odnosu na Krista, koja su prijetila rascjepom u Crkvi, službeno kršćansko vjerovanje formulirano je na nekoliko koncila od kojih je prvi bio u Niceji 325. godine. Glavne vjerske istine koje se odnose na Sveto Trojstvo (tj. samo je jedan Bog u tri božanske osobe, Otac, Sin i Duh Sveti), formulirano je u Carigradu 381. godine, a nauka o naravi Kristovoj kao božanskoj i ljudskoj u Kalcedonu 541. godine. Zbog velikih razlika i suparništva između Istoka i Zapada, jedinstvo Crkve je poremećeno šizmom (raskolom) 1054. Godine 1517. s reformacijom je došlo do raskola i u samoj zapadnoj Rimokatoličkoj Crkvi.

U XX. stoljeću pojavljuje se težnja za jedinstvom svih kršćana. Ona se osjeća kako među protestantskim denominacijama (kojih već ima nekoliko stotina) tako i između zapadne Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava. Kršćani su se, zahvaljujući svojim misionarskim aktivnostima proširili širom svijeta.

KATOLIŠTVO

Katolištvo obuhvaća vjerovanje i praksu Katoličke (grč. katholikos=općenit) Crkve. Na čelu Katoličke Crkve stoji rimski biskup, papa, sa zborom biskupa koji su prema predaji i autoritetom evanđelja nasljednici Petra i apostola.

Za ustrojstvo Katoličke Crkve bitno je pravno gledanje: vjerski nauk i sakramenti podložni su snazi jurisdikcije i posvećenju hijerarhije. Papa stoji na čelu hijerarhije koju čine: nadbiskupi, biskupi, svećenici i đakoni. Papa, kao nasljednik Petrov i Kristov namjesnik na zemlji, posjeduje punu crkvenu vlast. Katolici vjeruju da je njihova Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska. Vjera Katoličke Crkve sadrži i vjerno prenosi naučavanja Isusa Krista i apostola sadržanih u Svetom pismu i Tradiciji.

Papa je na I. vatikanskom saboru (1870.) proglašen "nepogrešivim" kad govori "ex cathedra" o bitnim stvarima vjere i to onda kad nastupa kao vrhovni pastir i naučitelj svih kršćana. Tako su u posljednjih stotinu i pedeset godina proglašene dvije dogme: o bezgrešnom začeću Marijinu (1854.) i o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo (1950. godine).

U središtu Katoličke Crkve je slavlje mise (euharistija), što je spomen čin Kristove žrtve na križu i njegova uskrsnuća. Katolička Crkva ima sedam sakramenata: krštenje, potvrda, euharistija, sakrament pokore i pomirenja, bolesničko pomazanje, sakrament sv. reda i sakrament ženidbe. U katolištvu se na poseban način časti Blažena Djevica Marija te sveci i njihove moći i smatra ih se posrednicima i zagovornicima kod Boga.

Katolička Crkva je najveća i najbrojnija pojedinačna kršćanska organizacija u svijetu. Od II. vatikanskog sabora (1962.-1965.) Katolička Crkva se osobito otvara suvremenom svijetu i ostvaruje tzv. "aggiornamento" (posadašnjenje).

Nakon raskola između istočne i zapadne Crkve godine 1054. neke crkvene zajednice kršćanskog istoka ostale su u zajedništvu sa rimskim biskupom, a neke su to zajedništvo poslije obnovile. One od tih Crkava koje čuvaju bizantsku odnosno grčku obrednu i crkvenopravnu baštinu nazivaju se grkokatolicima, a zbog njihova jedinstva (unije) s Rimom odnosno papom, zovu ih i unijatima. Osim njih ima katoličkih zajednica istočnih obreda koje potječu od predkalcedonskih crkvenih zajednica, nestorijanskih-monofizitskih Crkava, također i starih Crkava koje su se bile razvile izvan granica Rimskoga carstva kao što su armenska i Crkva Tome Apostola u Indiji.

PRAVOSLAVLJE

Crkva u istočnom dijelu Rimskoga Carstva, sa sjedištem u Bizantu (Carigradu) prekinula je crkveno upravne veze s papom godine 1054. i nastavila živjeti vlastitu liturgijsku i crkveno pravnu tradiciju. Te crkvene zajednice, u ono doba cijela Carigradska patrijaršija, s vremenom su se nazvale pravoslavnima, za razliku od zapadne Crkve koja se počela nazivati katoličkom. Dotad su i jedni i drugi rabili oba izraza a i danas se pravoslavne Crkve (npr. ruska) službeno nazivaju katoličkom, dok i zapadna Crkva za sebe rabi naziv ortodoksna što znači da je pravovjerna. Razdjelnica između pravoslavlja i katolištva je u tome što pravoslavni priznaju samo sedam prvih općih sabora. S vremenom su se misionarskim djelovanjem, uglavnom iz Bizanta, razvile i druge kršćanske zajednice, osobito na Bliskom istoku i najviše u jugoistočnoj Europi, koje su se razvile u samostalne patrijaršije kao što je moskovska, rumunjska, bugarska i srpska koje su također dijelovi toga velikog pravoslavlja. Svaka od tih Crkava u granicama jedne države, jednoga naroda zove se pravoslavnom Crkvom s imenom toga naroda, a više puta i oni svi govore o Pravoslavnoj Crkvi kao zajednici tih Crkava.

Cijelo je pravoslavlje, uz temeljno priznavanje sedam prvih crkvenih koncila ili sabora, sjedinjeno jedinstvenim crkvenim naukom, osnovnim sadržajima i oblicima liturgije i hijerarhijske organizacije koja se sakramentalno i strukturalno ne razlikuje od katoličke ali je označena time što nemaju crkveno upravnu vezu s Rimom. Na kršćanskom Istoku, dakle u cijelom pravoslavlju kao i onim dijelovima koji su ostali u vezi s Rimom, za svećenike se primaju oženjeni ljudi, a biskupi mogu dolaziti samo iz redova monaha odnosno redovnika. Pravoslavna Crkva u okviru jednoga naroda ili države zove se autokefalnom, što znači ima vlastitu glavu i njihovi su poglavari u većim crkvama patrijarsi, a u manjim su zajednicama (npr. Makedoniji, Finskoj, Poljskoj) mitropoliti. Svi su patrijarsi, po pravoslavnom učenju, jednakopravni, a carigradski patrijarh je prvi među jednakima.

Suparništvo između rimskih papa i carigradskih patrijarha bilo je potkrijepljeno stoljetnim razlikama i nesporazumima koji su postojali između istočnih i zapadnih dijelova nekadašnjega Rimskog Carstva. Ta su suparništva 1054. godine dovela do raskola. Općenito se smatra da su do raskola dovela dva bitna razloga. Prvi je razlog političke naravi oko pitanja treba li vrhovnu vlast imati rimski papa ili carigradski patrijarh (patrijarh Novog Rima). Drugi razlog bio je teološke naravi, a to je neslaganje oko klauzule koju je zapadna Crkva dodala Nicejskom vjerovanju u kojoj se za Duha Svetoga kaže da je proizašao iz Oca i Sina (Filioque), dok je istočna Crkva ostala na formulaciji Duha Svetoga koji izlazi od Oca. Uzastopni pokušaji ponovnog ujedinjavanja Istočne i Zapadne Crkve ostali su u nekoliko prošlih stoljeća bezuspješni. Međusobna ekskomunikacija proglašena 1054. godine povučena je od obiju Crkava 1965. godine.

PROTESTANTIZAM

Borba za vlast između duhovnih i svjetovnih poglavara pojačana sa sve većom nacionalnom sviješću u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj kao i Češkoj dovela je početkom šesnaestog stoljeća do antipapizma i antiklerikalizma. To raspoloženje protiv Rima pretvorilo se u organizirani duhovni pokret tzv. reformacije.

Pokret reformacije inicirao je u XVI. stoljeću njemački redovnik augustijanac Martin Luther. Početkom reformacije smatra se objava 95. Lutherovih teza kojima je povod bila sablazna trgovina oprostima. Te je svoje teze navodno sam Luther pribio na vrata crkve u Wittenbergu 31. X. 1517. Slični reformatorski pokreti usmjereni protiv rimske Katoličke Crkve slijedili su u Francuskoj pod vodstvom Johanesa Calvina, u Švicarskoj pod vodstvom Ulricha Zwinglija i u Engleskoj pod vodstvom kralja Henrika VIII.

Protestantizam (od lat. protestantes - oni koji prosvjeduju) obuhvaća kršćanske Crkve koje su se odvojile od Rima tijekom reformacije. Ime "protestanti" nastalo je u vezi s protestom što su ga reformaciji skloni njemački staleži uložili protiv zaključka donesenog na državnom saboru u Spayeru (1529) kojim se zabranjuju daljnje crkvene reforme.

Protestantizam je poslije postao sinonim za povratak Evanđelju i Božijoj riječi kao jedinom autoritetu u pitanju vjere i vjerske prakse. Prema protestantskoj ideji, središnja biblijska misao je opravdanje po vjeri. Lutherova teologija Crkvu ne smatra vidljivom već duhovnom zajednicom u kojoj su vidljivi znakovi krštenje i Evanđelje dok joj je glava Krist na nebu. Ne priznaje hijerarhijsko svećenstvo nego općenito svećenstvo svih vjernika. Protestanti su od sakramenata zadržali krštenje i Gospodnju večeru.

"Augsburška vjeroispovijest" (1530) je temeljna proklamacija luteranske vjere i prakse, a i danas predstavlja službeno naučavanje luteranske i evangeličke Crkve, dok je "Švicarska vjeroispovijest" službena vjeroispovijest kalvinske Crkve

Temelje brojnih suvremenih protestantskih ogranaka postavili su u XVI. stoljeću: luterani, nasljednici Martina Luthera (1483-1546); reformisti, sljedbenici Johanesa Calvina (1509-1564); anabaptisti - različite grupe koje su smatrale da niti Lutherova niti Calvinova reforma nisu bile dovoljno radikalne; anglikanci - sljedbenici reformacije Henrika VIII. koji je (1534) dokinuo Papin autoritet u Engleskoj; engleski puritanci koji su, pod utjecajem kalvinista, bili nezadovoljni dometom reformacije u Engleskoj, inzistirajući na autoritetu Biblije. Pristaše puritanskog pokreta bili su među prvim Englezima koji su počeli seliti na tlo Sjeverne Amerike.

Krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća pojavila su se tri protestantska pokreta s namjerom da se revitalizira protestantska ideja. To su bili: pijetisti na čelu s Filipom Spenerom (1635-1705); metodisti, koje je osnovao John Wisley (1703-1791), te veliki pokreti duhovnog buđenja u Americi (reakcija na pozaspali puritanizam) kojima su na čelu stajali Jonathan Edwards (1703-1758), William Tennent (1673-1745), Gilbert Tennent (1703-1764) i George Whitefield (1714-1770).

***

KRIŽ

Križ je jedan od najstarijih simbola koje nalazimo u svim civilizacijama. Kada se Isus Krist žrtvovao na križu, on je postao savršenim simbolom kršćanstva.

U vrijeme kad je Isus živio, raspinjanje kriminalaca na križ bila je svakodnevna pojava i takva smrt smatrala se sramotnom. Isusa su osudili za izdaju i s njim su se ophodili kao sa zločincem. Morao je nositi svoj križ, a potom je bio razapet. Na tom posljednjem putu mnogo je patio što se u kršćanskoj teologiji naziva Kristovom mukom.

Svojom smrću na križu Isus je uzdigao križ od sramote do slave za sva vremena. Križ predstavlja i Njegovo samožrtvovanje i ljubav koja je iskupila čovječanstvo. Križ se također poistovjećuje s kršćanstvom i Crkvom.

Postoje razni oblici križa od kojih su poznatiji i češće upotrebljavani: grčki križ, latinski križ, kalvarijski križ ... Kod grčkoga su križa okomiti i vodoravni dio iste duljine i smatra se da on više simbolizira Kristovu Crkvu nego muku. Kod latinskoga križa okomiti je dio dulji od vodoravnoga. Vodoravni je dio tako pričvršćen da su gornja tri kraka jednake duljine, dok je donji krak znatno dulji. Ovakav je križ simbol Kristove muke. Često se na takav križ dodaje figura raspetoga Krista te govorimo o raspelu. Kalvarijski križ postavljen je na trima stepenicama koje simboliziraju vjeru, ufanje i ljubav. To također označava završetak iskupljenja jer Krist je uskrsnuo i otada vlada s nebeskoga prijestolja.

Kršćani smatraju da niti jedno drvo koje se upotrijebi za križ nije oskrnavljeno, osim drveta ilex ili Svetoga hrasta od čijega je debla bio napravljen Kristov križ i od čijih je bodljikavih grana bila načinjena trnova kruna za Krista. Također se vjeruje da Kristov križ počiva na Adamovim kostima i lubanji što simbolizira spasenje svih ljudi kroz križ.

Izvornik: Jedinstvo religija, J. Jagadeesan (Unity of Faits, Appendix IV-D), Kuala Lumpur, Malezija 1994.

Priredio: mm

 

VJERE

 

Isus Krist

ISUS KRIST

 

Središnja figura velike kršćanske vjere jest onaj koji je na ovom svijetu živio prije 2ooo godina. Ime Isus je grčki oblik hebrejskog imena Jošua (izvedeno i Jehošua) koje znači "Jahve je pomoćnik" (Pnz 31, 14-23).

Kad je Josip zaručio Mariju, sveti mu se anđeo pojavio u snu: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih". (Mt 1, 2o-21). Tako je Isus rođen od Djevice Marije u Judeji 4 god.pr.n.e.

Kralj Herod je naredio da se u njegovu kraljevstvu pobiju sva djeca do 2 godine starosti iz straha zbog riječi mudraca da je rođeno dijete koje će postati kraljem Židova.

Josip je s Isusom i Marijom iz Betlehema morao pobjeći u Egipat da spasi dijete. Tek poslije Herodove smrti Sveta se Obitelj vratila u Galileju, u Nazaret gdje je Isus odrastao uz svoje roditelje. O njegovom djetinjstvu i mladenaštvu se gotovo ništa ne zna osim da je jednom, kao dvanaestogodišnjak, u društvu svojih roditelja posjetio Jeruzalem povodom svetkovine Pashe.

28 god.n.e. Isusa krsti njegov rođak Ivan Krstitelj . Nedugo potom on se povukao u pustinju na 4o dana posta poslije čega nikada nije podlegao nijednoj svjetovnoj napasti. Svoj život je posvetio učenju.

Išao je uokolo čineći dobra dijela, liječio bolesne, vraćao vid slijepima, sluh gluhima, govor nijemima, hod hromima i mrtvima život.

Glavna svrha Isusova poslanja je bilo propovijedanje radosne vijesti o Bogu, kraljevstvu Njegovom te poučavanje ljudi o Bogu i njihovom srodstvu s Njim. Činio je to gdje god bi pošao. Isus je imao dvanaest učenika koji su propovijedali u njegovo ime. "A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zabedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski koji ga je izda" (Mt 1o, 2-4).

Većina Isusovih učenja bila je u parabolama, prispodobama, koje su bile jednostavne priče iz svakodnevnog života, da bi ilustrirale neku određenu istinu o kraljevstvu Božjem. Najpoznatije su, primjerice ona o dobrom Samarijancu koji je pokazao sućut i pružio pomoć nepoznatom čovjeku koji je stradao od ruke lupeža ili onu o rasipnom sinu koji je otputovao u daleku zemlju gdje je spiskao sav svoj novac i na kraju se vratio ocu od kojeg je napustio.

U početku su učenici mislili da je on Mesija i očekivali su da će ih na koncu osloboditi rimskog ropstva i uspostaviti zemaljsko kraljevstvo. Isus nije imao tu namjeru. O kraljevstvu je kasnije Isus rekao Pilatu: "Kraljevstvo moje nije od ovog svijeta. Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas" (Ivan 18, 36-37). Svojim je sljedbenicima propovijedao budu li ga slijedili, Istina će ih osloboditi.

Prema Isusu, živjeti u dobroti nije stvar slijepe poslušnosti i slijepog slijeđenja određenih pravila, već je to stvar razumijevanja principa ispravnog ponašanja i življenja po njima. Upravo ga je ta činjenica dovela u izravni sukob sa farizejima. Isus se nije obazirao na odredbu poštovanja zakona Subote. On je liječio subotom, a njegovi su učenici subotom trgali klasje i blagovali ga jer je on rekao: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote" (Mk 2, 27.)

On se suprotstavljao praksi farizeja, a za uzvrat ovi su ga se odlučili riješiti. U ozbiljnu pogibelj Isus se je doveo nakon što je iz Hrama izgnao mjenjače novca i zaprkosio svećenicima.

Bio je posljednji tjedan njegova boravka na zemlji. Propovijedao je u Hramu. Farizeji i herodovci su na čas zaboravili međusobne sukobe i udružili se protiv Isusa, krenuše k njemu da ga uhvate u riječi: "Je li dopušteno dati porez caru ili nije?" Bude li on odgovorio "Da" upašće u zamku protivljenja židovskom rodoljublju te će se mnoštvo okrenuti protiv njega. Bude li rekao "Ne" imat će nevolja sa rimskom vlašću. "Znajući njihovu opakost, reče Isus: 'Zašto me iskušavate licemjeri? Pokažite mi porezni novac!' Pružiše mu denar. On ih upita: 'Čija je ovo slika i natpis?' Odgovore: ''Carev'. Kaže im: ''Podajte dakle caru carevo a Bogu božje'." (Mt 22, 19-22). Njegov ih odgovor zadivi, a njihova mržnja prema njemu još više poraste.

U Veliki četvrtak Isus je s učenicima blagovao posljednji put. Bila je to posljednja večera na kojoj je on ustanovio sakrament Euharistije – Večere Gospodnje kao podsjećanje na svoju smrt. Kasnije te večeri on je sa svojim učenicima pošao u Getsemanski vrt gdje ga Juda izda i njega uhvatiše vojnici velikog svećenika.

Slijedećeg ga jutra vezanog odvedoše rimskom upravitelju Pilatu koji nađe da je Isus nevin. Pokušao je osloboditi Isusa, ali su se tome usprotivili židovski poglavari i zatražili su da se raspne. Na koncu je Pilat popustio pred njihovim zahtjevima.

Vojnici su ga pribili na križ. Ali Isus, božanskog porijekla posjedovao je samo ljubav, naklonost i sućut te je čak i za vrijeme raspinjanja molio Boga govoreći : "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine". Tri sata kasnije on je umro.

Josip iz Arimateje, uz dozvolu Pilata pokopao je Isusa u grobnicu koja bijaše izdubena u stijeni. I dokotrlja kamen na grobna vrata. Dva dana kasnije Marija Magdalena i druge žene našle su da je grob prazan. Nadalje, evanđelje kaže da je Isus ustao od mrtvih i u slijedećih 4o dana njegovi su ga učenici vidjeli u raznim prilikama. Na kraju tog razdoblja Isus je okupio svoje učenike u mjestu pored Betanije, blagoslovio ih te uzašao u Nebo.

***

Neke Isusove zapovijedi:

"Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!"

"Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih."

(Mk 12, 30-31)

"A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite se za one koji vas progone".

(Mt 6, 44)

Izvornik: Jedinstvo religija, J. Jagadeesan (Unity of Faits, Appendix IV.-D), Kuala Lumpur, Malezija 1994.

Priredio: mm

 

VJERE

 

DUHOVNO JEDINSTVO 

RAZVIJTE DUHOVNO JEDINSTVO

 

Utjelovljenja Božje Ljubavi!

Bezbrojni valovi pojavljuju se iz ogromnog oceana. Čini se kao da se ti valovi oblikom razlikuju jedan od drugog. No, svi ti valovi ne razlikuju se od oceana. U svima njima nalaze se osobine i priroda oceana. Isto tako, čini se da se bezbrojna bića koja vidite u ovom bezgraničnom kozmosu međusobno razlikuju, no ona sva izviru iz istog kozmičkog izvora čiji je oblik sat-cit-ānanda, odn. postojanje-svijest-blaženstvo.

Kad kiša sipi s neba, njena čista voda pada na zemlju, planine, rijeke i mora. Tu kišnica, koja je čista, poprima boju i okus mjesta (ili područja) na koje padne. Isto su tako i proroci i mesije (ili spasitelji), silazeći u različite dijelove svijeta i u različito vrijeme, prenosili svoju poruku riječima koje su bile primjerene određenom mjestu i vremenu i tadašnjoj svijesti čovječanstva. No, to nije razlog da se religije smatraju međusobno različitima.

“Sve su religije poučavale samo ono što je dobro za čovječanstvo.

Religiju treba upražnjavati s tom sviješću.

Ako su umovi čisti, kako religija može biti loša?”

(pjesma)

Smatrati jednu religiju superiornom, a drugu inferiornom, i na tome temeljiti religiozne razlike, znak je očitog neznanja. Učenja svih religija su sveta. Njihove temeljne doktrine zasnivaju se na istini. Ātmatattva, duhovni princip, bit je svih religija, poruka svih Svetih spisa i temelj sveukupne metafizike. Prvenstvena dužnost ljudskih bića jest da shvate da se putovi koje nam pokazuju različite religije mogu razlikovati, no cilj je uvijek isti.

Ljubav, žrtvovanje, sućut, moral, ?estitost, i slične osobine, zajedničke su svim religijama. Sve su religije nastojale promicati jedinstvo u različitosti, samo na različite načine.

Filozofija, kultura i sveti način života Bhāratiya (Indijaca) kao podzemni tok prožimaju i sjaje u svim religijama. Kultura Bhāratiya potvrdila je duboku vedsku istinu da postoji jedan Duh koji boravi u svim živim bićima - eka vāsi sarvabhþta antarātma. Isto to jedinstvo Duha proglašavaju, samo na različite načine, i učenja budizma, kršćanstva i islama.

Iako se, s gledišta fizičkog oblika, ljudska bića čine različitima, s gledišta Duha - svi su jedno. To je istina koju širi Kršćanstvo. Ono objavljuje da su svi djeca jednog Boga i da, vjerujući u očinstvo Božje, svi trebaju živjeti u slogi.

Poruka jedinstva

Ta temeljna istina o duhovnoj jednoti cijele Kreacije ističe se u kulturi Bhāratiya na svakom koraku. Ekam sat, viprāh bahudhā vadanti - “Stvaran je Jedan, a mudri ga nazivaju raznim imenima!” Konačna stvarnost jest samo Jedan. Reakcije vašeg uma izazivaju pojavu mnoštva. Ono što trebate ponuditi Bogu je osjećaj duhovne jednote, ekatvabhāva. Bhāratiye imaju običaj sklopiti ruke na namaskār, pozdrav. Koje je unutarnje značenje takvog načina pozdravljanja? To je izražavanje jedinstva mnoštva u Jednom.

U Islamu se kao pozdrav koristi izraz salaam. Sa u toj riječi označava kombinaciju četiriju riječi: sālokya, sārþpya, sāmìpya i sāyujya - pogled na Boga, viđenje Božjeg lika, približavanje Bogu i stapanje s Bogom. Kad se ta četiri pojma stope u jedan (sa), a la označava stapanje, imate salaam - stapanje mnoštva s Jednim.

U kršćanstvu se izraz Esu, Isus, upotrebljava za opis Krista. Taj izraz također označava i jednotu Boga. Unutarnji smisao izraza Esu jest spoznaja jednog Boga u svim bićima.

I u jainizmu je Mahāvìra naučavao istu istinu. Kad osjetilima dozvolite da krenu svojim putem, pokrećete lanac svih mogućih posljedica. Samo kad osjetila dovedete pod jedinstvenu kontrolu, možete shvatiti prirodu Boga. Oči vide. Uši čuju. Sposobnosti svih osjetilnih organa - vid, sluh, govor, itd. - potječu od Boga. Bog je taj koji očima omogućuje da vide, ušima da čuju, umu da misli i doživljava razna iskustva, itd. Samo kad, pobjedom nad osjetilima, sve osjetilne procese dovede pod jedinstvenu kontrolu, čovjek postaje pobjednik - jina, kako to nazivaju jaini. Budući da je Mahāvìra pobijedio svoja osjetila, dodijeljen mu je naslov pobjednika. (maha = veliki; vìra = pobjednik, junak - op. prev.)

Kao što je nakit različit, no zlato je isto, tako su i religije različite, no temeljna duhovna istina je ista. I budizam objavljuje istu tu jednotu. On objavljuje da je ljubav to što treba zračiti iz svakog ljudskog bića. Život može teći bez svega drugoga, no ne može bez ljubavi. Ljubav je sam životni dah svakog bića. Kad ljubav pokreće čovjeka, on neće pribjegavati nasilju, nego će provoditi nenasilje, ahimsu. Buddha je isticao da ljudi trebaju njegovati ljubav, ako hoće iskupiti svoje živote.

Tako, ako pokušamo shvatiti temeljnu istinu svake religije, vidjet ćemo da nas uči samo jedinstvu. Religijske razlike truju um. Nitko ne bi trebao otvarati prostor religijskim razlikama. Duhovno su svi jedno.

Isusov advent

U tom kontekstu trebate shvatiti da se proroci, mesije i avatari manifestiraju s vremena na vrijeme na Zemlji kako bi propovijedali veličanstvenost ljudskog postojanja i potakli rascvjetavanje ljudskosti u čovječanstvu.

Prije dvije tisuće godina u Palestini, pokrajini Rimskog carstva, živjeli su židovi koji su ispovijedali Judaizam. židovi su vjerovali u jednog Boga, zvanog Jehova. Vjerovali su da će Bog narodu Izraela poslati Mesiju. Jeruzalem je bio židovski sveti grad i nastavio je to biti i pod Rimljanima.

To je bilo vrijeme u kojem se rodio Isus. On je još u djetinjstvu pokazivao svete osobine, kao što je sućut, ljubav i požrtvovnost. Shvaćajući već u ranoj mladosti da je prvenstvena obaveza ljudskog bića izvršavanje svojih dužnosti, Isus je pomagao svome ocu u njegovom tesarskom poslu. Otac je umro kad je Isusu bilo dvanaest godina. Još je neko vrijeme obavljao oeev posao, no kad je došlo vrijeme, krenuo je u svoju misiju služenja ljudima. Isusova božanstvenost bila je očita još od ranog djetinjstva, kao miris u cvjetnom pupoljku. U vrijeme njegova rođenja, s istoka su ga došla vidjeti tri kralja. Vidjevši dijete, prvom dođe misao kako će biti ljubitelj Boga; drugom, kako će biti ljubimac Božji; trećem, kako će jednog dana objaviti svoju jednotu s Bogom. Misao prvog ukazivala je na Isusovu ulogu “Glasnika Božjeg”, misao drugog na to da će biti “Sin Božji”, a misao trećeg na to da će to dijete jednog dana objaviti - “Ja i Otac smo jedno”.

Tko je glasnik Božji? To je onaj koji shvaća svrhu svog života. Sin Božji je onaj koji se drugima ukazuje kao božanstvo. “Ja i moj Otac smo jedno” ukazuje na istinsku prirodu ?ovjeka, na njegovu istovjetnost s Bogom. Na taj je način Krist napredovao u svojoj misiji. Objavljivao je svoju poruku jednostavnim i uvjerljivim riječima.

Promjene vremena, mjesta i okolnosti donose sa sobom i promjene religioznih ideja i institucija. To se vidi u povijesti svih religija i vjera. Takvih je promjena bilo i u povijesti kršćanstva i razvoju Katoličke crkve. Jedna od očitih promjena bila je Reformacija koju je donio Martin Luther.

Kristovo temeljno učenje odnosilo se na poticanje sućuti, suosjećanja, ljubavi, požrtvovnosti i bratstva među ljudskim bićima. Isus je nazvan Krist jer su ga smatrali “izabranim” Božjim glasnikom.

Srednjevjekovni uspon kršćanstva doživio je vrhunac u vrijeme rimskog cara Konstantina, kad je kršćanstvo steklo status državne religije. Usporedo s usponom kršćanstva, u njemu su se razvijale i šizme, vjerski raskoli.

Porast šizmi često ima za posljedicu opadanje duhovnosti. Kako se kod ljudi razvijaju svjetovne želje, tako im opada religiozno uvjerenje. Ljudi ne shvaćaju da je tr?anje za fizičkim užicima isto kao i trčanje za fatamorganom u želji da utaže že?.

Izvor istinskog blaženstva.

Utjelovljenja Božje ljubavi! Shvatite da ljudsku sreću ne možete naći u osjetilnim predmetima i doživljajima. Kakav god vam užitak to pružalo, on je kratkotrajan i prolazan. Istinsko i trajno blaženstvo možete naći samo u svojoj nutrini. Tijelo je annamaya, sazdano od materije. Život je prānamaya, zasnovan na životnom dahu, prāni. Um je manomaya, suptilan. Tako je čovjek ovijen s pet omotača: annamaya, prānamaya, manomaya, vijñānamaya i ānandamaya. Prva dva omotača su grubi, a preostala tri su suptilni.

Čovjek je proizvod svog uma. Um se sastoji od gomile misli. Misli vode u aktivnosti. Aktivnosti su izvor radosti i tuge koje svakodnevno doživljavamo. Iz toga proizlazi da je svijet danas u lošem stanju zato što su ljudske aktivnosti krivo usmjerene. Sve dobro i loše na svijetu temelji se na ljudskim aktivnostima. Kad bi one bile plemenite, svijet bi bio divan i uzvišen.

Četiri stanja čovjeka

Kad govorimo o čovjeku, trebamo ga shvatiti kao kombinaciju tijela, uma i duha (ātmana). Tijelo je instrument za izvršavanje aktivnosti. Um je sposobnost da se odredi što je pravo, a što krivo. Duh, ātman, jest ono što je uvijek čisto, nepromjenjivo i trajno.

Pojam ‘čovjek’ podrazumijeva tri stvari: činiti, znati i biti. Kad su podjednako prisutni tijelo, um i ātman, kažemo da je to ljudsko biće. Kad je, ne mareći za um i ātman, aktivno samo tijelo, za osobu se kaže da je na ‘životinjskoj’ razini. Kad, ne mareći za ātman, zajedno djeluju tijelo i um, to se smatra ‘demonskim’stanjem. Kad, ne mareći za tijelo i um, djeluje samo ātman u skladu sa svojom prirodom, govori se o ‘jednoti s Bogom’ i to je ‘Božansko’ stanje eovjeka. Tako čovjek u sebi nosi sve četiri mogućnosti: životinjsku prirodu, čovječnost, demonsku prirodu i Božanstvenost.

 “Brahmaništartho devah” kažu Vede. To znači da je onaj, koji je uvijek utonuo u kontemplaciju o Bogu, brahmanu, božanski. Takav eovjek uvijek je posvećen pravednosti i čestitosti i živi kreposnim životom. Nastojeći uvijek da bude od pomoći drugima, on sve obasipa ljubavlju i nikome ne čini zlo. To je najviša kategorija.

 “Satyanityārtho sātyah” znači da je onaj, koji je uvijek oženjen s istinom, istinski čovjek. Samo se onoga koji se u svakodnevnom životu drži istine i ispravnog ponašanja i djelovanja, može nazvati eovjekom. To je druga kategorija.

 “Madyapānārtho dānavah” znači da je onaj, koji je ovisan o opojnim pićima, koji jede meso i živi čulnim životom, demonsko biće. Takav je čovjek izrazito sebičan, nema osjećaja za druge, niti ga je za njih briga. Takav zao čovjek, pod utjecajem zlih motiva i djela, opisan je kao demon. To je treća kategorija.

Četvrtu kategoriju čine stvorenja koja su život posvetila samo jedenju, spavanju i seksu, koja nisu svjesna stvarnog smisla ljudskog života. Takva bića-neznalice, utonula u osjetilne užitke, opisana su kao jednaka životinjama.

Osjetila treba shvatiti kao instrumente za pružanje pomoći drugima. Treba odbaciti glupu pomisao kako se svo zadovoljstvo nalazi u prepuštanju osjetilnim užicima. Samo se životinje zadovoljavaju time da svu radost nalaze jedino u osjetilima. Zato svaki čovjek treba čvrsto ustvrditi: “Ja sam čovjek, a ne životinja.” Tek kad prihvati to dvostruko uvjerenje, čovjek će prestati biti životinja i iskazati će svoju ljudskost. Danas, nažalost, ljudi tvrde da su ljudi, a ponašaju se kao životinje.

Sve su religije u svojim temeljnim učenjima isticale istu istinu. No, samo nekolicina ljudi nastoji shvatiti unutarnji smisao tih religija. Iz uskogrudnog stanovišta da je ‘naša’ religija superiorna, a sve su druge inferiorne, pripadnici jedne vjere razvijaju mržnju prema pripadnicima drugih vjera i ponašaju se kao demoni. Svi trebaju shvatiti da je temeljna istina svih religija ista, makar su imena i likovi razlieiti.

Ljubav je Bog - Bog je Ljubav

Zahvaljujući tako uskogrudnim gledištima, danas širom svijeta bjesne sukobi, neredi i nasilje. Ima jednostavan način da se te nevolje prevladaju: ljudi se moraju čvrso uhvatiti misli “Ljubav je Bog i Bog je Ljubav.” Živite u ljubavi. To je zadatak za svakoga od vas. Gdje prevladava ljubav, tu će rasti i mir.

Prvo sredstvo širenja ljubavi je vjera. Samo kad vjerujete da vam je neka osoba majka, razvijete prema njoj ljubav. Kad je ne biste smatrali svojom majkom, ne biste osjećali ni ljubav prema njoj. Dakle, vjera je polazna točka.

       Gdje je Ljubav, tu je i Mir;

       gdje je Mir, tu je i Istina;

       gdje je Istina, tu je i Blaženstvo;

       gdje je Blaženstvo, tu je i Bog.

Ljudi su stalno u potrazi za mirom. Svi ga traže. No mir nije moguće naći u vanjskom svijetu. Mir je u vama. Sam Bog u vama temelj je vašeg unutarnjeg mira. Kad ste okrenuti prema van, vidite samo “pieces”, djeliće, a ne “peace”, mir. Nastojte shvatiti svoju istinsku prirodu. Kad počnete ponavljati afirmaciju: “Ja sam Bog, ja sam Bog”, spoznat ćete svoju božanstvenost, kao što objavljuju Upanišade - brahmavid brahmaiva bhavati - poznavalac brahmana i sam postaje brahman.

Molite za Božju ljubav

Kao prvo, ojačajte vjeru. Bilo kakvo štovanje i duhovna disciplina bez vjere je beskorisno - obično traćenje vremena. Za početak, gajite ljubav. Sve raste iz ljubavi. Ljubav će vam otkriti vaše istinsko jastvo. Ljubav će vam podariti blaženstvo. Zato odbacite mržnju i gajite ljubav. Nije to što jedete najvažnija stvar na svijetu. Recimo, koliko je važan kruh? Je li kruh to što vas održava na životu? Naravno da ne. Samo je Bog taj koji vas održava na životu i štiti. Koliko milionera ima širom svijeta i u kakvom luksuzu žive? A ipak, samo ih Božja milost može zaštititi. Bez nje, svo njihovo bogatstvo ne vrijedi im ništa.

Ono za što trebate moliti jest Božja ljubav. Koliko ste, sa svom svojom naobrazbom, svim svojim naučnim dostignućima, svim svojim bogatstvom i moći, imali uspjeha u podizanju svog statusa - ljudskog bića? U kolikoj ste mjeri sačuvali svoju ljudskost? Bez čuvanja vlastite ljudskosti, čovjek ne može sačuvati ni mir i sigurnost.

(Iz Sai Babinog božićnog govora u Poornachandra dvorani  25. 12. 91.)

Izvornik: Sanathana Sarathi 01. 92.

prv:hm

 

 

VJERE

 

Budite božji glasnici

BUDITE BOŽJI GLASNICI

 

Bog je vječna snaga, svemoćan, sveznajući, on je uzrok i posljedica. On je lončar, glina i lonac. Bez Boga ne bi bilo niti univerzuma. On je poželio i nastao je univerzum. To je njegova igra, prikaz njegove moći. Čovjek utjelovljuje njegovu volju, njegovu snagu, njegovu mudrost, ali nije svjestan svoje slave. Oblak neznanja prekriva istinu. Bog šalje mudrace, svece i proroke kako bi skinuli veo s istine, a on se sam pojavljuje kao avatar kako bi čovjeka probudio i oslobodio. Prije dvije tisuće godina, kada je uskogrudni ponos i veliko neznanje prevladalo u čovječanstvu, došao je Isus kao utjelovljenje ljubavi i suosjećanja i živio je među ljudima, promičući najviše ideale života. Morate obratiti pozornost na učenja koja je on davao tijekom različitih razdoblja svojega života. On je prvo objavio: ‘Ja sam Božji glasnik’. Svaki čovjek mora prihvatiti tu ulogu i živjeti kao primjer božanske ljubavi i milosrđa. Duhovni učitelj (guru) mora djelovati poput budilice, guru mora probuditi onoga tko je uspavan kako bi taj mogao izvršiti obvezu prema sebi samome: “Uttišthata! Jāgrata!” kao što upanišade objavljuju. “Ustani! Probudi se!” Postanite svjedokom Boga koji je u vama u svakoj vašoj misli, riječi i djelu.

Danas se proslavlja Božić. Prizovite u svoj um riječi koje je on izgovorio, savjete koje je ponudio, upozorenja koja je dao, i odlučite usmjeriti svoj svakodnevni život na put kojeg je on utro. Njegove riječi se moraju urezati u vaša srca, a vi morate odlučiti provoditi u djelo sve ono što je on poučavao.

Postoje dva načina gledanja koja se bore za vaše prihvaćanje - duhovno gledanje (paramārthika) i svjetovno gledanje (vyavaharika). Duhovno je gledanje ono koje se temelji na istinskoj stvarnosti, a svjetovno ono koje se temelji na pričinu. Nakon što ovo predavanje bude završeno, kada krenete iz ove zgrade prema Prasanthi Nilayamu, zamislite da na cesti vidite zmiju. U stvari, to je samo komad konopca. No, vama će se činiti da je to zmija i osjećat ćete strah. Vaš strah pretvora konopac u zmiju. Kada ćete svjetiljkom bolje osvijetliti, uvidjet ćete kako je vaš strah bio bezrazložan i znat ćete da je sve vrijeme to bio samo konopac. Svijet je ono što se pričinja da je stvarno, istinska je stvarnost božanskost, brahman. Kada svjetlo mudrosti zasja, ono otkriva istinu. Svijet je zaogrnut božanskošću, ona je njegova odora. Isus je objavio: “Smrt je odora koju oblači život.”

Isus je znao kako je sve Božja volja. Čak i kad je bio na križu i patio u smrtnome bolu, on nije osjećao nikakvu mržnju prema bilo kome i poticao je sve koji su bili s njim da se prema svima odnose kao prema instrumentima Njegove volje. “Svi su isti, odnosite se prema svima jednako.” Provodite taj pristup u vašem svakodnevnom životu. Naravno, vrlo je teško razviti nepokolebljivu vjeru u ovu veliku istinu. Um, kao što je primijetio Arjuna, čas vjeruje, čas sumnja, čas zaključuje jedno, da bi već u sljedećem trenutku pobio taj zaključak, a sve to uzrokuje nemir i zbunjenost. No, postoji jedan način kojim ga je moguće savladati.

Crna pčela može izdupsti rupu čak i u najtvrđem drvetu. No, dok siše nektar iz lopočeva cvijeta, njezino tijelo stvara sjenu i cvijetu se čini da se spušta mrak. Rascvale se latice počnu sklapati i zatvore pčelu, ona se najednom nađe zarobljena, bez ikakve nade za bijeg. Pčela ne zna kako se treba ophoditi s nečim tako mekim kao što je lopočev cvijet! Isto tako, um može igrati svoje igre i neobuzdano skakutati naokolo u životnoj areni, ali kada se položi pred Gospodova lotosova stopala, on postaje miran i bezazlen. U namjeri da u potpunosti predamo svoj um Gospodu, potrebno je potpuno oslobođenje od svjetovnih želja. Površna predanost ili površna postojanost ne mogu dovesti do uspjeha. Da bi se oborilo stablo tvrde sandalovine, potrebna je jaka čelična sjekira.

Povlastica je ovog razdoblja života da možete njegovati tu nevezanost, da možete savladati hirove uma i spoznati božanskost koja vam je urođena. Kada se ta božanskost izrazi djelovanjem, ona procvjeta u služenje ispunjeno ljubavlju koje se daje svim ljudima. Božanskost daruje čisto srce, oslobođeno ponosa i pohlepe.

Isus je lutao osamljenim mjestima dvanaest dugih godina s točno određenom svrhom, baveći se proučavanjima, duhovnom vježbom i meditacijom o Bogu. Naravno, potrebno je zaštiti i očuvati tijelo, koje je božanski dar, čamac koji je opremljen instrumentima pomoću kojih čovjek može prijeći more stalnih promjena i doseći božanskost. Ovaj životni cilj potrebno je doseći prije no što se u tijelu-čamcu pojave pukotine i prije no što se raspadne zbog bolesti, lijenosti i senilnosti. Tjelesno, mentalno i duhovno zdravlje potrebno je njegovati izuzetnom pažnjom. Unatoč tomu, čovjek uvijek mora biti pripravan odbaciti tijelo da bi obranio ispravnost (dharma) i dobrotu ili Boga (daiva). Neka vam Isus u ovom slučaju bude uzor. On je sve poticao da spoznaju temeljne vrijednosti učenja koja sadrže drevni rukopisi, kako bi njihovim proučavanjem stekli mir i radost.

Židovi su održavali obrede i pridržavali se propisa koje su postavili proroci u duhovnim spisima za koje se smatralo da vrijede za sva vremena i zbog toga su oni Isusova učenja smatrali pogrešnima. Njih nije poticala osobna mržnja prema Isusu.

Ovaj se problem javlja u svakom dobu - raskorak između onoga što je napisano i duhovnog - između doktrina koje se smatraju svetima, mantri ili riječi koje se smatraju svetima, raznovrsnih ‘da’ i ‘ne’ koje je bez pogovora potrebno poštovati i prave istine koja se kroz sve to provlači. Čak i u vedskoj vjeri danas se može pronaći raskol između zagovornika drevne tradicije i onih koji promiču dublje razumijevanje. Ovi drugi također temelje svoje učenje na Vedama.

Najbolji način kako bi se razriješila zbrka i sukob koji ugrožavaju moralni, etički, materijalni, tehnološki i duhovni razvoj jest da čovjek živi u potpunosti onako kako bi trebao živjeti, kako bi se mogao uzdići do visina božanskosti koja je njegova istinska stvarnost. To je vječno, općeprihvaćeno učenje. Misli koje stvara intelekt moraju se odražavati kao osjećaji u umu i pretvoriti u djela koja će izvršiti ruke. Misli, riječi i djela moraju biti u skladu, oni se moraju nadopunjavati. Znak svetog čovjeka (mānava) je “jedinstvo uma, riječi i djela”. To troje je jedno, a ne različito.

Božić predstavlja misu koja se održava na Kristov rođendan. To je u svojoj osnovi sveti religiozni obred. Smatrati to svetkovinom na kojoj će se piti i plesati pa čak možda i prisjećati Isusa potpuno je pogrešno. Taj dan je potrebno provesti u molitvi, ali ne samo taj dan, već bi bilo potrebno njegovati molitvu kao svakodnevni način života, kao duhovnu disciplinu (sādhanā). Molitve za ostvarenje svjetovnih ciljeva ne stižu do Boga. One će stići samo do onih božanstava koja su zadužena za tako ograničena područja. Ali, sve molitve koje potječu iz čiste ljubavi, iz nesebičnog nastojanja kako bi se provodilo služenje te iz srca koje sve prihvaća, stići će do Boga. To je zato što je Bog samo utjelovljenje ljubavi. Mi znamo da mjesec možemo vidjeti samo uz pomoć mjesečine. Isto tako, Boga, koji je ljubav, možemo vidjeti i spoznati samo putem ljubavi. Ljubav je Bog. To je poruka koju vam dajem.

(Božićni govor 1980. – Sanathana Sarathi, veljača 1981.)

 

VJERE

 

O Kristu i kršćanstvu

OČINSTVO BOGA I BRATSTVO LJUDI

Postoje četiri vrste ljudi - oni koji posvuda vide samo dobro, oni koji su u svom načinu gledanja manje duhovni i vide ispravnim samo ono što je ispravno, a neispravnim ono što nije ispravno, zatim oni koji zatvaraju oči pred onim što je dobro i vide samo zlo i na kraju, najgori od svih su oni koji čak i ono što je ispravno osuđuju kao neispravno. Nitko svojim rođenjem u ovom svijetu ne donosi sa sobom bogatstvo, a isto tako ga niti sa sobom neće odnijeti kada umre. Sve blago što smo tijekom života prikupili potrebno je slobodno podijeliti s drugima. Cvijeće širi svoj miris, stabla poklanjaju razne vrste voća u velikim količinama. Umjesto da naučimo nešto iz njihova primjera, čovjek nastoji zadovoljiti težnje svojih osjetila te svoju potrebu za slavom i prevlašću nad drugima. Zadovoljstvo je najdragocjenije bogatstvo, pohlepa donosi samo patnju. Jedino zadovoljstvo može dovesti čovjeka do ostvarenja cilja njegova života, a to je postizanje božanskosti.

Čovjek mora ovladati nečistim porivima u svome umu - pohotom, ljutnjom, mržnjom i zavisti. Samo tada može uživati u božanskom miru koji je njegovo pravo stečeno rođenjem. Svako je živo biće na hodočašću - bilo ono toga svjesno ili ne.

Svaki je čovjek došao na ovaj svijet kao Božji poslanik.

Isus se objavio Božjim poslanikom. On je mnoge godine proveo u pokori kako bi mogao dati sućut i ljubav cijelom čovječanstvu. Kasnije, upitao je samoga sebe: “Jesam li ja samo poslanik ili sam još bliže Bogu, dio Boga s božanskošću koja je moja bit?” Isus je proveo dvanaest dugih godina, lutajući sam pustinjom i razmišljajući o tom pitanju. Na kraju tog razdoblja vratio se ponovno u društvo ljudi i objavio: “Ja sam sin Božji.”

U to su doba svećenici u svetim hramovima Jeruzalema postali potkupljivi i skloni trgovanju. Oni su se pretvorili u ohole i sebične osobe. Isus im to nije odobravao i pokušavao je iskorijeniti takav poguban način ponašanja, jer svi su oblici u Isusovim očima bili božanski i on nije mogao dopustiti da bilo kakvo djelovanje omalovaži njihov položaj. Stoga, kada bi ga ljudi upitali tko je on, on bi uzvratio: “Ja i moj Otac smo jedno.” Isus je nastojao poučiti svakoga o očinstvu Boga i bratstvu svih ljudi. Muškarci koji su bili opterećeni tradicionalnim shvaćanjima i sebičnošću smatrali su Isusa lažnim propovjednikom i svim su silama nastojali osujetiti njegovo poslanstvo. Isus, međutim, nije pokleknuo. Suočen s protivnicima, on je i dalje nastavio biti primjerom živuće istine, kako bi utjecao na društvo. Mnogi su učenici slijedili Isusa, ali tijekom povijesti iskustvo Rāme, Kõšïe, Isusa i Muhameda pokazalo je da su učenici rijetko u potpunosti predani, bez obzira na to koliko su bliski. Većina njih su samo povremeni poklonici. Isus je imao 12 učenika, od kojih su većina imali u njega vjeru i provodili su u život njegova učenja. Ali, Judu je zavela pohlepa. On je izdao svog Učitelja za pukih 30 novčića. Nakon te izdaje on u svom životu više nije mogao pronaći radosti. Njegov um mu nije pružao mir. Morao je potražiti izlaz u samoubojstvu. Izdaja onih koji se pretvaraju kako vas obožavaju odavno je poznata. Podmitljivi, pohlepni i sebični ljudi šire neistine o svojim duhovnim učiteljima. Čuli smo o Judi, koji je živio prije 2000 godina. Ali u kali-dobu ljudi su opsjednuti novcem i broj Juda se mnogostruko povećao. Oni teže nagomilavanju bezvrijednih bogatstava, dok su naprotiv dobar karakter, ispravan način ponašanja i znanje o Bogu tri istinska blaga koja bi trebalo steći. Zemlja i zgrade, srebro i zlato, dolari i druge valute su privremene i prolazne vrijednosti. Oni predstavljaju vlasništvo tako dugo dok traje život. Ali ova tri blaga će ostati, ispuniti vas i ojačati sve dok ne ostvarite sjedinjenje s Bogom.

(Sathya Sai Speaks, svezak IX)

Izvornik: “O KRISTU I KRŠĆANSTVU”, izvaci iz govora i djela Sri Sathya Sai Babe, Sri Sathya Sai Central Council of Malaysia

pr: grd

 

VJERE

Širite božansku poruku ljubavi

Glas Avatara

Božićni govor 1998.

 

ŠIRITE BOŽANSKU PORUKU LJUBAVI

SVI SU LJUDI GLASNICI BOŽJI

 

Obožavan od Muslimana kao Allah

Od kršćana kao Jehova

Od Vaišnava kao lotosooki Gospod

Od Śaivita kao Śambho

Onaj koji podaruje zdravlje i bogatstvo

Neka bude slavljen kao vrhovno sveopće Sebstvo.

(stihovi na teluškom)

Ljudi mogu štovati Boga pod raznim imenima i likovima, no isti Bog odgovara na svačije molitve.

Utjelovljenja ljubavi!

Svi su svjesni činjenice da je ljudski život izuzetno dragocjen, plemenit i svet. Imajući u vidu opće dobro, bivše učenice Sri Sathya Sai instituta za visoko obrazovanje iz Anantapura poduzimaju mnoga djela služenja nazivajući sebe “Glasnicama Sathya Saija”. Prvo i najvažnije što čovjek mora razumjeti jest značenje naziva “glasnik”. Svako je ljudsko biće glasnik Božji. Svi su na ovome svijetu rođeni Božjom voljom. Samo neprestano istraživanje otkrit će razlog zbog kojega je Bog poslao svoje glasnike u svijet.

Čovjekova prvenstvena dužnost je

da tok rijeke božanske ljubavi usmjeri prema svima.

Čovjek se nije rodio da živi sam za sebe.

Tek kad posveti život služenju društvu

čovjek će se oplemeniti i postati zadovoljan sa sobom.

Bog je čovjeka poslao na ovaj svijet da djeluje i širi ovu poruku.

Od kakve je koristi ljudski život ako čovjek ostane poput

komada gline koji ne služi društvu?

Kad se već rodio kao ljudsko biće, čovjek mora spoznati Boga u sebi. Dužnost svakog pojedinca, kao glasnika Božjeg, je da sprovodi u djelo i širi načela istine, ljubavi i mira, da doživi blaženstvo i podijeli ga s drugima. Onaj koji širi ideje o prolaznosti, svjetovnosti i kratkotrajnosti ne može se zvati glasnikom Božjim.

Kad se rodio Isus, došla su ga posjetiti tri arapska kralja. Bili su presretni vidjevši novorođeno djetešce. Na odlasku, prvi je kralj rekao Mariji: “Majko, rodila si dijete koje voli Boga.” Drugi je kralj rekao: “Majko, rodila si dijete koje će Bog voljeti.” Treći kralj je rekao: “Majko, tvoje se dijete ne razlikuje od Boga. Oboje su jedno te isto.” Kad jednom shvatimo unutarnje značenje ovih triju izreka, saznat ćemo istinu. Onaj koji voli Boga je glasnik Božji, onaj koga Bog voli je Sin Božji, a onaj koji shvaća načelo jednote postaje jedno s Bogom.

Danas malo ljudi širi Božju poruku. Većina radi upravo suprotno. Kao primatelj Božje ljubavi, čovjek bi isto to načelo trebao prenositi i svojim bližnjima. To je ono što je Bog objavio Isusu dok je napuštao svoj smrtni omotač: “Svi su jedno, dragi moj sine. Odnosi se jednako prema svima.” Odbacite tjelesnu vezanost. Tijelu je suđeno da se mijenja i na koncu nestane. Bog je utjelovljenje istine. Istina je ono što se ne mijenja u sva tri vremena. Čovjek mora slijediti put istine da bi širio načelo istine i božanske ljubavi. Bog voli one koji slijede put istine. Isus je širio božansku poruku ljubavi jer ga je Bog volio. On je rekao: “Smrt je odjeća života.” Tijelo je poput vodenog mjehurića. Ono je samo odjeća pojedinačne duše. Zato, rekao je, čovjek mora odbaciti tjelesnu vezanost i razvijati vezanost za duh. Kultura Indije objavljuje: "Deho Devalaya Prokto Jīvo Deva Sanātanah" – “Drevno i vječno Božanstvo uzima ljudski lik da pokaže čovjeku put istine”. Kao što je sin zakoniti nasljednik očeve imovine, tako i čovjek polaže isto pravo na Božju imovinu ljubavi, istine, strpljivosti, mira i suosjećanja. Načelo ljubavi je najviše. Ljubav je temeljno načelo svih ljudskih vrijednosti. Ljubav je Bog, živite u ljubavi.

Svako ljudsko biće je glasnik Božji. Čovjek ne smije tratiti svoj život samo na hranu, piće i spavanje. Čineći to, on sramoti samu ljudsku prirodu. Svako ljudsko djelo trebalo bi odražavati božansku poruku. Nažalost, to nije tako s čovjekom današnjice. Neki ljudi tvrde da su posvetili svoj život Božjoj misiji. Ali u stvarnosti nije tako.

Svi troše svoje dragocjeno vrijeme na potragu za materijalnim. Nema ničeg lošeg u učenju, radu i zarađivanju novca, ako se to čini u pravom duhu, na dobrobit cijelog društva. Vidite mnoge ljude kako trpe. Na koji način im pomažete? Isus se u Jeruzalemu suprotstavio prinošenju životinjske žrtve. Zato se morao suočiti s iskušenjima i nevoljama. Ljudi koji pomažu drugima često su u opasnosti. Životne suprotnosti, kao što su patnja i radost, idu ruku pod ruku.

Patnja i radost postoje zajedno,

nije ih moguće razdvojiti.

Radost ne postoji odvojeno.

Plod patnje je radost.

(Stihovi na teluškom)

Ovoj poruci istine trebalo bi poučiti cijeli svijet. Bez patnje, čovjek ne shvaća vrijednost radosti. Vrijednost svjetla možemo shvatiti samo kad je mrak. To je bilo Isusovo učenje. Čovjek mora nadvladati teškoće da bi bio uspješan u životu. Usrećite one koji pate. Smatrajte svaku djelatnost Božjim radom. Od samog rođenja čovjek proživljava patnju i radost. Ali ne može shvatiti da je sreća u patnji. Koja vrsta sreće? Odnosi li se ona na tijelo ili na um? Ne, ona se odnosi na ātman, na sebstvo.

Mir je bitan za čovjeka na sve tri razine – razini tijela, uma i ātmana. Zbog toga se śānti ili mir pjeva tri puta. Čovjek može ostvariti mir na te tri razine samo tako da razvija ljubav prema Bogu. Onaj tko nema ljubavi za Boga, nikad neće steći mir. Sva su svjetovna zadovoljstva prolazna i trenutna. Isti osjećaj nalazimo i kod Śankaracaryje:

Mā Kuru Dhana Jana Yauvana Garvam
Harathi Nimeshāth Kālah Sarvam

“Ne ponosite se svojom mladošću, potomstvom i bogatstvom jer su oni trenutačni.” Što je sreća? Znači li to sjediti u sobi sa zračnim hlađenjem ili uživati u ukusnoj hrani? To donosi sreću samo na fizičkoj i mentalnoj razini, no ne i na razini ātmana. Prava sreća povezana je s ātmanom. Ne bojte se teškoća, one su tek prolazni oblaci. Ne kolebajte se. Slijedite srce, koje je postojano i nepokolebljivo. Za čovjeka je bitno jedinstvo glave, srca i ruku. To je pravo objašnjenje zašto se kršćani križaju. Ustoličite Boga u svom srcu, razmišljajte o Njemu, činite dobra djela. Smatrajte svaku djelatnost Božjim radom i postupajte shodno tome. Služenje (seva) nije samo hranjenje siromašnih i dijeljenje odjeće potrebitima. Čovjek uz to mora gajiti i ljubav koja je vječna. Sva naša djela, od zore do mraka, moraju biti prožeta ljubavlju.

Počnite dan s ljubavlju,

Ispunite dan ljubavlju,

Završite dan s ljubavlju,

to je put ka Bogu.

Malo je onih koji javno obznanjuju ovu poruku. Nije dovoljno nazvati sebe glasnikom. Morate širiti božansku poruku. Sretni su oni koji se drže Njegovih riječi. Slušali vas ljudi ili ne, vršite svoju dužnost šireći Njegovu poruku.

Mnogi ljudi nazivaju sebe posvećenima, ne shvaćajući pritom značenje pojma posvećenost. Posvećenost ne znači obavljanje obreda i rituala. Prava posvećenost leži u izvršavanju Božjih zapovijedi i širenju Njegove poruke. Usprkos bezbrojnim mukama kralj Hariscandra nikad nije skrenuo s puta istine. Čovjek mora štovati Boga i u trenucima patnje, i u trenucima radosti. Nažalost, zbog djelovanja kali doba, ljudi štuju Boga kad je sve dobro, a osuđuju Ga kad su očajni. Kad je bilo odlučeno da sve Isusove sljedbenike treba zajedno s njim razapeti na križ, čak su i njegovi najbliži apostoli, Petar i Matej, odbili priznati da su njegovi sljedbenici. Je li to pravi sljedbenik? Čovjek mora biti spreman žrtvovati sve za Boga i Njegovu poruku. Ni pod kojim uvjetima ne prekršite Božju zapovijed. To je odlučnost. Odlučnost će prerasti u požrtvovnost, a ona vodi u besmrtnost.

Na Karmana Na Prajaya Dhanena
Thyagenaike Amŗtatva Manasuhu

“Ni djela, ni potomstvo, ni bogatstvo, već samo požrtvovnost donosi besmrtnost.” Ako izgubite novac ili zdravlje, možete ih ponovo steći, no ako izgubite karakter, izgubili ste sve. Danas se ljudi silno trude da steknu bogatstvo i sreću, zaboravljajući pritom karakter. Istina i Božja ljubav su istinsko bogatstvo. Slijedite li ozbiljno put istine, nećete naići ni na kakve poteškoće. Kako možete očekivati od Boga da vas štiti i obasipa svojom milošću, ako se ne držite istine? Prava posvećenost leži u prihvaćanju radosti i patnje s jednakim spokojstvom. Takve Božje poruke trebate širiti. Istinska poruka je poruka ljubavi. Dijelite ljubav sa svima.

Nema većeg blaga od ljubavi. Jednom se Ivanu u snu pojavio anđeo i pružio mu knjigu da je pročita i provari njezin sadržaj. Ovdje “variti” znači primjeniti u praksi suštinu onoga što piše u knjizi. Valmiki je opisao Ravanu kao ludu, iako je savladao 64 vrste znanja, jer nije primjenjivao u praksi ono što je naučio. Rāma je pak prakticirao ono što je naučio.

Vedānta kaže: “Poznavalac brahmana i sam postaje brahman.” Ivan je u svakom pogledu sličio Isusu, jer je neprestano razmišljao o Njemu. “Što misliš, to i postaješ.” Ako neprestano mislite na Boga, poprimit ćete i Njegov lik. Prahlāda nikad nije odustajao od Božjeg imena, čak ni u najtežim trenucima. Budući da se potpuno predao Gospodu Nārāyani, bio je zaštićen. Kad su ga bacili u ocean, valovi su poprimili lik Nārāyane. Kad su ga gurnuli s vrha planine, dočekao ga Nārāyana svojim rukama, a kad su ga ujedale otrovne zmije, otrov je postao nektar. Nikad ne tugujte kad vas pritisnu tekoće. Bog vam nikad neće nametnuti patnju koju nećete moći izdržati. On iskušava svoje poklonike na razne načine. Kušnja je Božji znak. Nikad se ne bojte kušnje. Budite spremni žrtvovati i svoj život za Boga. Samo će vas tada Bog štititi.

U početku je Pavao mrzio Isusa. Tada mu se Isus pojavio u snu i s ljubavlju ga upitao: “Pavao, što sam ti ja učinio? Zašto me osuđuješ? Sve tvoje patnje posljedica su tvojih vlastitih djela. Nisam ti ja kriv za njih.” Tada je Pavao doživio preobrazbu i postao svetac. Tako je Isus preobrazio mnoge grešnike u svece. Štujte Isusa slijedeći njegove ideale. Isus je ukazivao na tri stupnja. Prvi je: “Ja sam glasnik Božji.” On je želio širiti Božju poruku. Drugi je: “Ja sam sin Božji.” Sin ima pravo tražiti očevo vlasništvo. Što je Božje vlasništvo? Istina, ljubav, strpljivost, mir i pravednost. Zato čovjek mora nastojati steći te osobine. Mora provesti, iskusiti i širiti te vrline. Samo tako će zaslužiti naziv sin Božji.

Treći stupanj je: “Ja i moj otac smo jedno.” Taj se stupanj postiže kad se shvati načelo jednote. Kad je Isus postigao taj stupanj, više nije patio. Bio je uvijek blažen i spreman na sve. Čak i dok su ga pribijali na križ, on se smiješio, jer je znao da nije tijelo. Tijelu je suđeno da nestane, no njegov stanar niti se rađa, niti umire. Istinu govoreći, stanar je sam Bog. Isus je shvatio da je tijelo samo odjeća, a On njegov stanar.

Morate čvrsto vjerovati da ste Božji glasnici. Širite Svamijevu poruku po cijelom svijetu. Nekima će se svidjeti, a nekima neće. Ne brinite o tome što drugi kažu, bilo to “da” ili “ne”. “Ne” i “da” vrijedi samo za vas, no za Saija je sve “da, da, da”. Bog nema mane. Sve Božje riječi i sva Božja djela su savršena. Vi vidite tek odraz, reakciju i odjek vaših osjećaja, a oni su psihičke naravi. Bog uvijek daje samo dobro. Shvatite i iskusite tu istinu.

Matej je bio sakupljač poreza. On se družio s ribarima i ispitivao ih kako su stekli vjeru u Isusa. Toma je sumnjao u Isusove božanske osobine. Takvih nevjernih Toma ima sve više u ovom kali dobu. Ne družite se s takvim ljudima. Bog je kao vatra, a vi ste kao ugljen. Kad ugljen dođe u dodir s vatrom, postane s njom jedno. Isto tako, kad dođete u dodir s Bogom, postanete s Njim jedno. Vjerujte Bogu u potpunosti.

Utjelovljenja ljubavi!

Svi su Božji glasnici; svi su utjelovljenja ljubavi. Nema nikoga bez ljubavi. No vi je zloupotrebljavate skrećući je u pravcu svjetovnih odnosa. Nema sumnje da se morate brinuti za svoju ženu i djecu. Ali to ne može biti sve. Vrijednost ima samo Bog, a nula dobiva vrijednost tek kad pred nju stavite Jedan. Mjesec je nula, Sunce je nula, svijet je nula (zero). Samo Bog je junak (hero). Sve ostalo je “zero” ako nedostaje ovaj “Hero”. I junak (hero) postaje nula (zero) ako zaboravi Boga. Zato vjerujte u potpunosti u tog “Heroja”, odn. Boga. Nikad ne ostavljajte prostora bilo kakvoj sumnji. Tada morate uspjeti. Isus je živio i širio ovu istinu.

Naziv Božić nastao je u latinskom, jeziku Rimljana. Zapravo, Božić pada u ožujku, a ne u prosincu. No kako je u prosincu veoma hladno, ljudi se drže kuće, pa su to vrijeme iskoristli za proslavu Božića. A Isus se zapravo rodio u ožujku. No kako je vrijeme protjecalo, tako se tu činjenicu krivo prikazivalo i tumačilo u Bibliji. Koliko glava, toliko mišljenja! Svatko je tumačio Bibliju na svoj način. Neki su pisali da se Isus nije nikad ni rodio. Neki da je na križu bio raspet Isusov brat, a ne Isus koji je u to vrijeme bio u Japanu. Sve su to izmišljotine. Isus je Istina!

Kad je Isus bio mali dječak, roditelji su ga poveli u Jeruzalem na sajam. Poslije nekog vremena, ne našavši svog sina uz sebe, njegova majka Marija pomislila je da se izgubio u gomili i panično ga je tražila. Na posljetku ga je našla kako veoma pažljivo sluša propovijed svećenika u hramu. Taj ju je prizor podsjetio na proročanske riječi jednoga od arapskih kraljeva, koji je posjetio Isusa u vrijeme njegova rođenja, da će on voljeti Boga. Zagrlila ga je čvrsto sa suzama radosnicama u očima. Isus joj je rekao: “Majko, mogla si me naći u Božjem društvu, no ti si me tražila negdje drugdje. Ja Božju blizinu smatram svojim najvećim blagom.” U ovim je riječima duboka poruka. Čovjek traga za Bogom, ne znajući da je On sveprožimajući. On je utjelovljenje ljubavi i možete Ga doseći samo kroz ljubav. Kad shvatite da ste s Bogom, da živite za Boga, da potječete od Boga, svagdje ćete naći Boga. Učvrstite taj osjećaj da je Bog u vama, s vama, iznad vas, ispod vas i svuda oko vas. Pa kako onda da tragate za Bogom, kad je sveprisutan? Svetac Tyagaraja izrazio je iste osjećaje u pjesmi: “O, Gospode Rāma, gdje da Te tražim? Ti si moje jedino utočište! Ne mogu živjeti bez Tebe!” Govoreći to bacio se u rijeku. Na svoju radost, u rijeci je našao Rāmin kip. “O, Rāma, Ti si tako velik i milosrdan! Ti si uvijek sa mnom! Ne shvaćajući tu istinu, potrošio sam cijeli svoj život u potpunom neznanju.” Tako je veličao Rāmu na mnoge načine, te izrazio svoje osjećaje u pjesmi: “O, Gospode, molim Te, dođi u moje prebivalište.” Samo gorljivi poklonik može razumjeti i doživjeti blaženstvo sjedinjenja s Bogom. Šećer je gorkog okusa za onoga koji boluje od malarije. Greška je u njegovu jeziku, a ne u šećeru. Tako je i s onim koji je uronjen u svjetovne želje. On ne može doživjeti slatkoću Boga. Čvrsto vjerujte u sljedeće: “Bog je u meni, sa mnom, oko mene i iza mene.” Budete li ovako razmišljali, postići ćete božanske osobine. Nikad se ne prepuštajte pomisli da ste odvojeni od Boga.

Kad sam jučer “glasnicama” dijelio sarije, one su zahvaljivale govoreći: “Hvala, Svami.” Ja sam ih ukorio: “Ne zahvaljujte mi. Ja nisam treća osoba. Zahvaljujete li svojoj majci koja vam daje hranu svaki dan? Možete zahvaliti strancu od koga primite neku uslugu. Ali ja nisam stranac.” Zato Svamiju nikad ne govorite hvala. Smatrajte Svamija svojim. Samo tada ćete Mu imati pravo pristupiti. Ja od vas ne tražim ništa za sebe, niti govorim ili činim išta zbog sebe. Ne želim ništa osim jednoga – vašu Ljubav. No čak ni ona nije vaše vlasništvo. I ona je moje vlasništvo. Ljubav se ne može ni na koji način zaraditi, ona je dar Božji. Darujte taj dar ljubavi Bogu. Samo ćete tada biti zadovoljni sa sobom. To je vaša dužnost. Naši preci su nekad molili:

O, Gospode, nudim Ti svoje srce koje si mi Ti darovao.

Nudim Ti ono čime si me Ti obdario.

Što Ti drugo mogu ponuditi?

Milostivo prihvati moje ponizne i usrdne pozdrave.

(Stihovi na teluškom).

Osoba s tako plemenitim osjećajima istinski je poklonik, onaj požrtvovni. No onaj koji uzdiže vlastitu predanost, a isključuje druge, je sebičan. Nikad ne ostavljajte prostora egu. Veliki Božji poklonici, kao što su bili Tukaram, Rāmdas i Tyagaraja, morali su se suočiti s mnogim mukama i patnjama prije nego što su osvojili Božju milost. Teškoće su sastavni dio života velikih Božjih sljedbenika. Bog stavlja svoje poklonike na kušnju kako bi im vjera u Njega ojačala i pročistila im srca. Da biste očistili zahrđalu posudu, morate uložiti mnogo truda. Teškoće su potrebne da biste očistili posudu vašeg srca.

Kad su Tyagaraji oduzeli Rāminu sliku bio je veoma tužan. Posumnjao je čak u božanskost Gospoda Rāme. “Ili Ti nemaš moć da riješiš moje probleme, ili meni nedostaje posvećenosti? Ali ja sigurno jesam posvećen – dakle Ti si taj kome nedostaje moć.” Nastavio je tako uzdizati vlastitu posvećenost i postao je egoističan. No kad je sjeo u meditaciju, mudrost se spusti na njega. Shvatio je ludost svojih sumnji u Rāminu božanskost. Sjetio se da bez milosti Gospoda Rāme nijedan majmun ne bi prešao ocean. Kad bi Rāmi nedostajala moć, bi li ga Lakšmana štovao? A Lakšmi, božica bogatstva, sigurno Ga ne bi služila, niti bi Ga izuzetno inteligentni Bharata dočekao riječima: “O, Rāma, Tvoja je moć doista ogromna. Samo zahvaljujući svome neznanju i zloći posumnjao sam u Tvoju božanskost.” Tada Ga je zamolio za oproštenje i predao Mu se.

Kad pročistite svoje srce i potpuno se predate Bogu, On se trenutno objavljuje, ne oklijevajući ni trenutka. To se potvrdilo i u slučaju Rāmdasa. Kad se potpuno predao Gospodu, Rāma i Lakšmana su preobučeni otišli kralju Thanīši i u ime Rāmdasa platili porez. Na pitanje tko su, odgovorili su da su njegove sluge. Tako saznajemo da Bog postaje sluga svog poklonika kad Mu se ovaj potpuno preda. To je moć posvećenosti.

Mnogo je prepreka na tom putu. Neki ljudi okrivljuju, osuđuju i prekoravaju Boga kad im je teško. No svatko mora snositi posljedice svojih djela. Bog nema ništa s tim. On je čist, nedirnut i svet. Neka ljudi govore što hoće, no vi budite tihi i mirni. Ne upuštajte se u nepotrebne rasprave. One samo izazivaju neprijateljstvo. Govorite tiho i slatko, s osmjehom na licu. To će umiriti kritičare. Osmjeh je najbolji odgovor na kritiku. Dok je Pavao neprestano napadao Isusa, Isus mu je prišao s mnogo ljubavi i nasmiješio mu se. Slatkoća Isusova nektarskog osmjeha preobrazila je Pavlovo otrovno srce. Budite uvijek radosni, pa i u vrijeme nevolja. Budite uvijek nasmiješena lica. Nemojte izgledati kao da ste popili ricinusovo ulje. “Sreća je jedinstvo s Bogom.”

Utjelovljenja ljubavi!

Ovdje svake godine slavimo Božić. Pravi se Božić slavi samo u Prasanthi Nilayamu, gdje se zajedno okupe ljudi svih vjera. Inače obično hindusi slave svoje blagdane, muslimani svoje, kršćani svoje i tako dalje… samo se u Prasanthi Nilayamu okupljaju ljudi svih vjera – hindusi, muslimani, kršćani, parsi i drugi – da slave Božić. Prasanthi Nilayam simbolizira jedinstvo svih vjera. Drugdje ljudi piju, jedu nevegetarijansku hranu i vesele se u ime Božića. Ali Božić u Prasanthi Nilayamu slavi se u svetoj atmosferi. Božić u Prsanthi Nilayamu je sveti dan (holy day) a ne praznik (holiday). Provodite u praksi sve što ste ovdje naučili, pa i kad se vratite u svoje zemje. Ojačajte osjećaj da ste glasnici Božji i širite božansku poruku na daleko i široko. To je vaša prvenstvena dužnost. Nema većeg služenja od tog. Trudite se za dobrobit cijelog svijeta. Svijet je poput velike zgrade, a zemlje su poput soba u njoj. Nemojte uskogrudno misliti kako samo vaša zemlja treba biti sretna. Budite širokogrudni. Molite se za dobrobit svih naroda. S tom mišlju, ljudi su nekad molili: “Neka cijeli svijet bude sretan (lokāh samastāh sukhino bhavantu)” Njegujte ljubav, to je prava sādhana.

Jučer su djeca prikazala veličanstvenu dramu u kojoj je bila opisana moć ljubavi. Ljubav može preobraziti čak i zle. Samo je pitanje vremena kad će se zli preobraziti. Budite strpljivi. Razvijajte ljubav sve više i više. Nitko ne može shvatiti Svamijevu božanskost i svetost. Prije dvadeset godina kad se Božić prvi put slavio u Prasanthi Nilayamu, ispjevao sam pjesmu:

Love is My form, Truth is My breath, Bliss is My food;
My life is My message, expansion is My life,
No season for Love, no reason for Love;
No Birth; No death…

“Ljubav je moj lik, istina je moj dah, blaženstvo je moja hrana.

Moj život je moja poruka, širenje je moj život,

nema određenog vremena za ljubav, nema razloga za ljubav,

nema ni rađanja ni umiranja …”

Ako vas itko zapita da mu pričate o Sai Babi, otpjevajte mu tu pjesmu. Ona će prenijeti cijelu poruku. Recite mu da je ljubav Njegov lik, a Njegov je život Njegova poruka. Razvijajte osjećaj bratstva ljudi i očinstva Boga.

Bhagavan je govor završio bhajanom “Prema mudita manase kaho …”

(Božanski govor koji je na Božić 1998. Sri Sathya Sai Baba održao u Prasanthi Nilayamu)

Izvornik: Sathya Sai Publication Trust

prv: sh

 

VJERE