HOME          GLAS AVATARA        GLAS POKLONIKA         SARVA DHARMA         SIMBOLIZAM U HINDUIZMU          VELIKE DUŠE

NOVOSTI        VETERANI       VIDEO         MP3        KNJIGE       CD-i        LINKOVI        KONTAKT

        

      SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

 

 

 

Monoteistički hinduistički panteon

Brahma

Višnu - Nārāyana

Śiva – Natarāja

Supruge (Pratilje) Triju Bogova:

1. Sarasvatī - božica znanja

2. Lakšmī - božica obilja

3. Uma - Prakrti, božica materije

Ganeśa – Ganapathi – Vināyaka

Ganeśa

Subrahmanya - Kartikeya

Ayyappan (Harihara, Saastha)

Simbolizam Daśāvatāra (Deset Avatara)

Om ili Pranava

Mudrac Viśvāmitra i kralj Triśanku

Višnu i Narada

Priča o Rāmi - Unutarnje Značenje

Dasara, Dīpāvalī, Akhanda bhajani i još ponešto

Dar Darśana

 

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

MONOTEISTIČKI

MONOTEISTIČKI HINDUISTIČKI PANTEON

ili

“Ekam sat viprah bahudha vādanti”

Najstariju među danas živim religijama, religiju Sanātanu dharmu (vječna religija), koju se popularno, ali pogrešno, naziva hinduizmom optužuje se za mnoštvo bogova. No optužuju je oni koji se nisu potrudili saznati da je temeljno vjerovanje te religije – ekam sat viprah bahudha vādanti, to jest – "Istina je jedna, ali shvaća je se i o njoj govori kao o mnoštvu imena i oblika."

Čovjekova radoznalost bila je u korijenu svih istraživanja i potrage za znanjem. Pojavom inteligencije čovjek je opazio da sve u prirodi koja ga okružuje funkcionira s preciznošću i pravilnošću, i to oduvijek. Shvatio je, također, da su slučaj i pravilnost dvije stvari koje nikako ne idu zajedno. Stoga je zaključio da iza svega toga mora postojati neki inteligentni uzrok. Svaka religija je put i način na koji je čovjek nastojao otkriti taj prvobitni uzrok ili kozmičku inteligenciju i svaka filozofija samo je skroman čovjekov pokušaj da taj prvobitni uzrok izrazi i objasni i da se poistovjeti s njim.

Čovjek je shvatio da se sve oko njega neprekidno mijenja. Ako želite vidjeti promjenu, morate se nalaziti izvan polja te promjene. Budući da je čovjek te promjene mogao promatrati, logički je zaključio da u njemu mora postojati nešto nepromjenljivo, nešto što ih promatra. I poslije godina i stoljeća traženja i istraživanja koja su vodila prikupljanju znanja, povećavanog nizom generacija u velikom i neprekidnom maršu života, nazvao je taj nepromjenljivi faktor Vrhunska Stvarnost ili Beskonačnost.

Dakle, stvar koju je trebalo shvatiti bila je beskonačna. A čovjekova oprema kojom ju je pokušao shvatiti bila je, i još je, konačna. Beskonačno nije moguće izmjeriti, a još manje shvatiti, konačnim instrumentarijem. Stoga je čovjek bio prisiljen ili spustiti Beskonačno na konačnu, ograničenu razinu shvaćanja ili nadići svoju ograničenu opremu i razviti se, dosegnuti i spoznati Beskonačno. Prva metoda razvila se u religiju, a druga u filozofiju.

Beskonačno, već i zbog činjenice što je beskonačno, mora biti i bezoblično jer oblik pretpostavlja granice, a beskonačnost ne može imati nikakve granice. No čovjek, sa svojom ograničenom opremom, ne može pojmiti ništa što nema oblik. Kao što i voda, koja nema svoj vlastiti oblik, privremeno poprima oblik posude u koju je stavimo tako i tu bezobličnu beskonačnost različiti ljudi poimaju u raznim oblicima, ovisno o njihovoj umno-intelektualnoj opremi koja predstavlja posudu u koju nastoje smjestiti to bezoblično Beskonačno. Sādhakānam hitarthāya Brahmano rūpakalpana – "bezobličnom" Brahmanu pripisuju se oblici na korist tragatelja. Budući da postoje dva uma koja bi bila na istoj razini razvoja i shvaćanja, ubrzo se pojavilo mnoštvo predodžaba. No mudraci su u upanišadama objavili i naglasili: Ekam sat viprah bahudha vādanti; te: Akāsat patitam toyam yatha gacchati sagaram, sarva deva namaskara Keśavam pratigacchati, odn. – zovite ga bilo kojim imenom, štujte ga u bilo kojem obliku, sve je to upućeno toj Prvobitnoj, Beskonačnoj, Vrhunskoj Stvarnosti. Kao što se ista osoba odaziva na različita imena, ovisno o tome tko je zove i kakav je odnos među njima, tako se odaziva i Beskonačno, bilo da ga zovete Śiva ili Krišna, Buddha ili Arhat, Allah ili nebeski Otac, Tao ili Ahura Mazda, samo pod uvjetom da je zazivanje iskreno.

Hinduizam je religija (ispravnije bi bilo reći – način života) koja nije ispravno shvaćena ni od samih hindusa, a kamoli od ostalih. Za početak recimo da čak ni riječi hindu i hinduizam po svome podrijetlu nisu indijske. Zapravo ne postoji religija koja se zove hinduizam. Hinduizam je pogrešno, ali popularno ime kojim se naziva najstarija od svih danas živih religija (i stoga majka svih religija) – Sanātana Dharma, koja se, kao što joj i ime kaže, temelji na vječnim životnim načelima i vrijednostima. Zatim, ona je izričito monoteistička religija iako ju se zabunom smatra politeističkom, čak i među hindusima. Nesporazum nastaje uglavnom stoga što u engleskom jeziku za različite riječi koje se u njoj koriste, kao što su deva, Īśvara, Brahman, itd., postoji samo jedna riječ – Bog. A najveća tragedija jest u tome što današnji Indijac nastoji shvatiti vlastitu, indijsku filozofiju preko engleskog, stranog jezika, čiji je vokabular potpuno neprimjeren izražavanju krajnje suptilnih i sugestivnih ideja koje su tako prekrasno i sveobuhvatno izražene kroz “profinjeni” jezik Samskrut (Sanskrt), koji se danas među “obrazovanim i civiliziranim” Indijcima općenito smatra "mrtvim jezikom". No istina je, zapravo, obratna – mi smo ti koji su mrtvi za taj veliki i bogati jezik, za tu riznicu istinskog i dubokog znanja.

Tom inteligentnom Prvobitnom Uzroku, sveprožimajućoj Beskonačnoj Stvarnosti, dano je ime Brahman, od riječi brahat, što znači: najveće što čovjek uopće može pojmiti. I već samom tom predodžbom on je postao nešto bez svojstava i stoga daleko iznad mogućnosti poimanja čovjekova umno-intelektualnog oruđa. I kako je čovjek počeo zamišljati to “nezamislivo”, tako je ono počelo poprimati oblike i svojstva, da bi moglo zadovoljiti potrebe i sklonosti ljudskog uma. Tako je nastao “Īśvara”, Brahmanov zamišljeni oblik sa svojstvima. U tom je procesu “nirguna” (bez svojstava) bio sveden na “saguna” (sa svojstvima). Tako je “bez-aktivni” Brahman postao “aktivni” Īśvara u kojega je odjeveno (smješteno) stvaranje, održavanje i konačno rastvaranje vidljivog Univerzuma. Malo pomalo rastočio se koncept Īśvara u tri entiteta: Brahmā, Višnu i Śiva (Pozor! Brahmā nije isto što i Brahman – Apsolut!), ovisno o određenom aspektu u kojem se Īśvaru zamišljalo u danom trenutku, kako bi se jednog te istog Boga označilo kao Stvoritelja, Očuvatelja i Rastvoritelja. Kako se pojavila ideja o bogovima-osobama s njihovim vlastitim obilježjima i potrebama koje ih tjeraju da djeluju na određeni način, tako su se pojavile i Sarasvatī, Lakšmī i Umā, energetski parovi tih zamišljenih osoba. Budući da je prije stvaranja nečega potrebno imati potpuno znanje o tome nečemu, Brahmin par je morala postati “božica znanja”, Sarasvatī. Kako je održavanje stvorenog zahtijevalo sredstva za održavanje ("hranjenje"), njihova opskrba osigurana je preko koncepta Lakšmī, “božice izobilja i bogatstva”. Kako rastvaranje (ili konstruktivna destrukcija) da bi bilo potpuno zahtijeva strahovitu energiju, Śivi je dodijeljena Umā, “božica energije”. Tako se Vrhunsko Božanstvo spustilo za jednu stubu da bi zadovoljilo čovjekov um i maštu te potrebu za predodžbama. Ne treba zaboraviti da je čovjek, iza svih tih predodžaba Božanstva, osjećao strah od Boga i da je bio vođen i inspiriran čistom i nepomućenom predanošću.

No čovjek ni time nije bio zadovoljan. Zaključio je da je Bog, da bi držao pod kontrolom taj golemi Univerzum sa svim njegovim aktivnostima, nužno morao imati sveobuhvatan, sposoban, nepogrešiv i iznimno djelotvoran administrativni aparat. Tako su se u njegovoj bogatoj mašti počela pojavljivati i niža božanstva kojima je bila dodijeljena kontrola nad raznim aktivnostima. No pritom nije zaboravio činjenicu da je jedno Vrhunsko Božanstvo jedini izvor snage i moći cijele te hijerarhije i da su ti niži bogovi, ako dublje razmisli, samo Njegove različite manifestacije, već prema funkcijama koje obavljaju. S vremenom su ti niži bogovi počeli toliko dobivati na važnosti u glavama običnih ljudi da su gotovo zasjenili Vrhunsko Božanstvo, izvor koji ih je održavao i davao im snagu i moć.

Učeni mudraci i sveci koji su snosili odgovornost za taj hinduistički panteon bili su iznimno pobožne i dobronamjerne duše i njihova je jedina želja bila da u svijest običnih ljudi usade strahopoštovanje prema svemoćnoj sili koja kontrolira njihove sudbine – uvijek i u svakom pogledu, u svim aspektima i aktivnostima – tako da čovječanstvo ostane unutar granica ispravnog ponašanja u životu i da si tako osigura sretan život na ovom i ispunjenje na onom svijetu. I ako pomnije promotrimo različite koncepte i likove koje smo tako nadjenuli Bogu, bit ćemo oduševljeni dubokim smislom koji izbija iz te, u svakom pogledu, rječite simbolike. Priložena shema samo je skroman pokušaj (ni u kom slučaju potpun, niti to može biti) da se čitaocu predoči rodoslovno stablo hinduističkih bogova i božica koje hindusi štuju danas uglavnom širom zemlje. Naravno da u tom mnoštvu postoje još i mnogi drugi likovi koji ili nisu toliko rašireni ili ih se kao takve ne štuje jer njihove uloge ne privlače posebnu pažnju prosječnih štovalaca.

No razmotrimo malo pažljivije simboliku svih tih različitih likova, onakvih kakvi nam se danas, ograničeni prostorom, vremenom i znanjem, prikazuju.

 

1. ĪŚVARA

Izravni osobni aspekt Vrhovnog Impersonalnog Boga. Smatra se da su i individualna čovjekova duša i Īśvara samo odrazi Vrhovnog Boga (Brahmana) u dva različita medija. Kao što se sunce u tisućama posuda s vodom zrcali u isto toliko različitih odraza, a u cijelom jezeru samo u jednom jedinstvenom odrazu, tako se i Vrhunsko Božanstvo zrcali u tisućama pojedinačnih umova koje zovemo jīva, dok se Njegov jedinstveni odraz u sveukupnom Univerzalnom Umu naziva Īśvara. Īśvara još nije dobio određeni lik pogodan za štovanje, kao u slučaju drugih bogova i božica.

2. BRAHMĀ

Brahmā je stvaralački aspekt Brahmana ili, točnije, Brahmana se naziva Brahmā kad ga se zamišlja u činu stvaranja. U tome mu spremno pomaže njegova "supruga" Sarasvatī, božica učenja i znanja. Brahmu se prikazuje s četiri glave i četiri ruke. Kaže se da njegove četiri glave predstavljaju "unutarnje instrumente": manas, buddhi, citta i ahamkāra, odn. um, intelekt, svijest (ili volja) i ego, koji su nužni za čin stvaranja. On sjedi na lotosu koji raste iz Višnuova pupka. Lotos predstavlja čistoću, odn. satvički element u čovjeku, a raste iz pupka održavatelja univerzuma – Višnua. Smatra se da Brahmā u tom položaju na lotosu provodi tapas (pokoru ili strogost) pa je prema tome cijeli proces stvaranja yajna, žrtveni obred.

3. SARASVATĪ

Kao što je već rečeno, Sarasvatī je božanska "supruga" Brahme i Božica Učenja i Mudrosti. Samo ime znači "suština vlastitog jastva". Može se reći da ona predstavlja položaj na koji je uzdignuta (i poštovana) žena u drevnoj Indiji. I ona ima četiri ruke, te se koristi labudom kao svojim prijenosnikom ("vozilom"). U dvije ruke drži brojanicu i knjigu, a druge dvije zauzete su joj lutnjom (vīnā) na kojoj, kako se smatra, neprekidno svira. Brojanica predstavlja kontemplaciju, knjiga znanje, a lutnja sklad. Labud je simbol čistoće i predstavlja razlučivanje. Mitološki, ta ptica ima sposobnost da iz mješavine mlijeka i vode popije samo mlijeko, ne taknuvši vodu, čime predstavlja moć razlučivanja, odn. prihvaćanja dobrog i odbacivanja lošeg.

4. VIŠNU

Koncept Višnua predstavlja onaj aspekt Brahmana koji je zaokupljen očuvanjem stvorenog (Kreacije). Za njega se kaže da u položaju yoganidre (yogijski san, neaktivnost) počiva na ležaju od zmije Ananta (beskonačnost) koji pluta na oceanu mlijeka (čistog uma). Yoganidrā je stanje duboke kontemplacije i intenzivne unutarnje aktivnosti iz koje proistječe sila održavanja. Ananta predstavlja (i znači) vječnost, "beskrajno vrijeme" na kojem počiva Višnu. Ocean mlijeka simbol je čistoće i blagostanja. Ime Višnu (sveprožimajući) tumači se i kao "dugi korak" kojim Bog pokriva cijeli Univerzum.

I Višnu ima četiri ruke u kojima nosi rascvjetani lotos, disk, školjku i žezlo (buzdovan). Školjka predstavlja vječni princip zvuka koji čovjeka, a i cijelu Kreaciju, poziva k višim i uzvišenijim životnim vrijednostima. Buzdovan predstavlja silu ispravljanja i kažnjavanja, disk predstavlja neumoljivi "kotač vremena", a lotos je simbol čistoće i vječnog mira.

Višnu je plave boje, koja označava bezgraničnu daljinu ili, rečeno filozofski, beskonačnost. Naziva ga se purušottama – ideal muškosti (ne samo snage nego svih muških osobina), i predstavlja sjedište vrlina kao što su: kšema, sthairya, vīra i vijaya – blagostanje, postojanost, hrabrost i pobjeda (uspjeh). Koncept Višnua masovno se štuje kao Narāyāna – moć iza i iznad čovjeka.

5. LAKŠMĪ

Kad je Brahman sveden na koncept "idealnog čovjeka" ili purušottame, odmah se pojavila i potreba za konceptom "idealne žene" i kao rezultat dobili smo Lakšmī. Kaže se da se ona pojavila iz oceana mlijeka kao rezultat miješanja i stoga predstavlja apsolutnu čistoću i sve satvičke osobine koje simbolizira bjelina mlijeka. Ona je uttama strī za purušottamu – idealna žena za idealnog muškarca.

Ona sjedi na rascvjetanom lotosu, najvišem simbolu svega što je sveto, nevino i čisto. Lakšmī je Božica Bogatstva i Blagostanja i njezina je uloga da stvara obilje kojim Višnu, njezin "suprug", održava ("hrani") Kreaciju (sve stvoreno – sve svjetove i sva bića). Ona zapravo predstavlja Višnuovu śakti, energiju očuvanja i održavanja. Njezin prijenosnik ("vozilo") je sova, mitološka ptica mudrosti. I ona ima četiri ruke uvijek zauzete dijeljenjem bogatstva i darivanjem blagostanja. Božansku Majku u liku Lakšmī naširoko se štuje u Indiji.

6. ŚIVA

Śiva je treći član hinduističkog Trojstva i predstavlja Boga u Njegovu razornom aspektu. On je zadužen za "konstruktivnu destrukciju" u neprekidnom procesu stvaranja-održavanja-razaranja i ponovnog stvaranja, odn. transformacije. Śiva je bog strogosti, isposništva. Odjeven je u jelenju kožu, tijelo mu je prekriveno svetim pepelom, kosa zamršena, a oko vrata i ruku kao ukras nosi zmije. Kaže se da je Śiva, kao žrtvu, popio vrč otrova (prilikom miješanja oceana mlijeka – uma), od čega mu je poplavio vrat u kojem je zadržao otrov pa ga zato zovu nīlakantha, plavovrati. Smatra se da u dubokoj meditaciji sjedi na himalajskom vrhu Kailas okrenut prema jugu. U tom ga aspektu nazivaju dakšināmūrti, "dobri bog okrenut prema jugu", utjelovljenje i darivatelj najvišeg znanja. Na sredini čela ima treće oko, oko mudrosti i uništenja. To simbolično znači da kad se otvori oko mudrosti svijet imena i oblika, dakle dualnosti, mora nestati, biti "uništen". Za najvišim znanjem jednostavno mora uslijediti asketizam. Jelenja koža, sveti pepeo, zamršena kosa – sve su to simboli najvišeg odricanja.

7. UMĀ ili PĀRVATĪ

Śivina božanska "supruga" je Umā ili Pāravatī, kći Himavata. Ona je śakti ili sila koja Śivi daje energiju. Ona se pojavljuje u različitim likovima – kao Umā, Pārvatī, Kālī, Durgā, Kartyāyanī, Mridanī Candīkā, itd. Kao Umā provodila je žestoki tapas, pokoru, u nastojanju da osvoji Śivu kao svog gospodara i supruga. Kao Durgā ubila je demona Mahišu koji je, u liku bivola, harao svijetom, što simbolički predstavlja pobjedu nad tamasom, neznanjem i njegovo uništenje. Kao Kartyāyanī, djevica, blagoslivlja svijet svakim blagostanjem. Kao Mridanī majka je Ganeśe, Kārttikeye i Sāste, iako nije ni začela, ni rodila nijednog od njih. Zanimljivo je da je između tri lika śakti – Sarasvatī, Lakšmī i Ume – upravo Umā ta koju se naziva jaganmātā, Majka Univerzuma i kao takva predstavlja prvobitni izvor svega.

8. DATTATREYA

Slijedi koncept Dattatreye, kombinacije moći već spomenutog Trojstva na nižem planu, dok je kombinacija na višem planu Īśvara, kao što se vidi iz priložene sheme. Kako su se štovatelji Brahme, Višnua i Śive s vremenom podijelili u različite sekte, od kojih je svaka proglašavala prvenstvo svog "Boga", pojavila se potreba da se stvari vrate na svoje mjesto. To je učinjeno uvođenjem koncepta Dattatreye, kombinacije svih triju božanstava i njihovih atributa, s naglaskom na širenje znanja, pa je Dattatreya prikazan kao guru koji propovijeda znanje o jednoj Vrhunskoj Stvarnosti. Prikazuje ga se kao yogija koji se odrekao svega, koji u rukama drži mālu i kamandalu, brojanicu i zdjelicu s vodom i koji je vječno mlad jer su znanje i prosvijetljene duše iznad dosega utjecaja i ograničenja vremena.

9. RĀMA i SĪTĀ

Stigli smo do razdoblja Itihāsa, drevnih mitoloških epova. Rāma i Sītā su junak i junakinja vječno svježeg epa Rāmāyana. Došlo je vrijeme da se čovječanstvu predstavi idealnog čovjeka i idealnu ženu koje će moći razumjeti, obožavati i oponašati. I tako, već tisućama godina Rāma i Sītā vladaju u srcima naraštaja Hindusa. Njih dvoje predstavljaju indijsku kulturu, a smatra ih se utjelovljenjima Višnua i Lakšmī. Ljudi su u njima vidjeli žive uzore koji su se kretali među njima. Bili su utjelovljenje dharme i živjeli su u tretāyugi, no nastavili su živjeti u srcima milijuna ljudi sve do danas, nadahnjujući ih na više i plemenitije životne vrijednosti. To su bila vremena kad se ljudi nisu zadovoljavali običnim konceptima, nego su htjeli "živog Boga" i božanske osobine Rāme i Sīte zadovoljile su tu njihovu potrebu. Dok je Rāma bio idealan čovjek, sin, brat i kralj, Sītā je bila idealna kći, žena, majka i kraljica, utjelovljenje svega što je veliko i plemenito kod indijske žene.

10. KRIŠNA i RĀDHĀ

Tako smo stigli i do razdoblja Purāna - Itihāsa. Krišna i Rādhā, vječno mladi ljubavnici iz Brindāvana, stigli su do nas kroz Bhāgavatu i Mahābhāratu, purānu i ep bez premca. Ni u jednoj religiji ili književnosti svijeta nećemo naći ništa slično konceptu Krišne.

Dok je konceptu Rāme, utjelovljenju dharme, na neki način nedostajala univerzalna privlačnost, Krišna ju je imao na pretek i to je njegova posebnost. Njega se u hinduizmu smatra jedinim Pūrna avatarom, odn. potpunim utjelovljenjem Boga. Dok je Rāma ostao heroj, Krišna je postao legenda. Bilo da je u pitanju dijete ili dječak, momak ili djevojka, zreo čovjek ili kućedomaćin, činovnik, političar ili državnik, vojnik ili general, yogi ili paramahamsa, Krišna predstavlja ideal za sve i kod svih izaziva poštovanje, predanost, obožavanje i oponašanje. Ta univerzalna privlačnost, ta sposobnost da zadovolji svačije gledište, svih životnih puteva i stremljenja, čini posebnost koncepta Krišne u hinduizmu. Ljubav između Krišne i Rādhe, ta idealna Ljubav s velikim “Lj”, oslobođena svake strasti, bila je samozatajna ljubav potpune predaje vlastite osobnosti (u slučaju Rādhe) i potpune božanske Milosti (u slučaju Krišne).

I pet tisuća dvjesto godina nakon što je "rođen" na ovom svetom tlu, nalazimo ga kako vlada u srcima i domovima milijuna ljudi ove zemlje (a odnedavno i izvan nje) i tako će se sigurno i nastaviti. I zahvaljujući nekim plemenitim dušama, koncept Krišne i njegovo učenje počinju shvaćati i mnogi prosvijetljeni ljudi širom svijeta. A ti, koji shvate, oduševljeni su drevnim učenjima i kulturom ove svete zemlje, čija su srž svakako Rāma i Krišna.

11. SĀSTA, GANEŚA i KĀRTTIKEYA

Iako ova božanstva navodimo poslije Rāme i Krišne, oni su zapravo konceptualno nastali mnogo prije njih. Dok Rāma i Krišna potječu iz tradicije vaišnava (štovalaca Višnua), dotle tri božanstva iz naslova pripadaju tradiciji śaiva (štovalaca Śive). Može se reći da je Sāsta izmirenje vaišnavizma i śaivizma, dok su ostala dvojica čisti śaiviti.

Već na prvi pogled vidi se da su sva trojica antropomorfni, a njihovi su koncepti nastali u skladu s potrebama vremena.

Onaj koji zapovijeda i štiti jest Sāsta – Sāsanāt trānanāt Sāsta. On ima dvije "supruge", dvije śakti (ili ezoteričkim rječnikom – dvije manifestacijske sile), a to su Pūrna i Puškala koje predstavljaju Puninu i Punu slavu.

Ganeśa, gospodar gana, trupa, zapovjednik je duhovnih snaga kojeg još zovu i Vighnarājā ili Vighneśvara, Gospodar prepreka, dakle onaj koji uklanja prepreke. Prikazuje ga se u vrlo čudnovatom liku – s ljudskim tijelom i slonovom glavom te mišem kao prijenosnikom ("vozilom"). Netko neupućen nasmijat će se takvu prizoru, no to je samo znak njegove neupućenosti u duboku simboliku te pojave. I Ganeśa ima dvije "supruge" – Buddhi i Siddhi, Intelekt i Uspjeh, koji, naravno, idu zajedno.

I na kraju – Kārttikeya, bog sa šest glava. On je vrhovni zapovjednik božanske vojske koja ratuje protiv asura, demona, koji predstavljaju svako zlo i nebožanske sile. Njegovih šest glava predstavljaju korištenje sposobnosti razlučivanja u šest različitih smjerova, da bi tako držao pod kontrolom šest osobina koje čovjeka odvlače s puta duhovnog uspjeha. To su kāma, krodha, lobha, moha, mada i mātsarya – želja (ili požuda), bijes, pohlepa, vezanost (ili gubljenje razuma zbog djelovanja iluzije), ponos i mržnja. I on ima dvije "supruge" – Vallī i Devasenu koje predstavljaju čistu i izvornu ljubav, posvećenost i apsolutnu predanost koja može i one "niskog podrijetla" uzdići do božanskih visina te moć da nadvlada i razori svako zlo i zločinitelje.

12. ZAKLJUČAK

Može se vidjeti da koji god lik odlučili štovati, nije grubi (vanjski) lik to što štujemo, nego suptilna sila skrivena iza njega, ona koja mu daje smisao u određenom kontekstu. Naši preci nisu budućim pokoljenjima u naslijeđe ostavili različite bogove, nego različite koncepte jednog te istog Boga, uzimajući pritom u obzir ograničenost ljudskog uma i intelekta, kao i čovjekove emocionalne potrebe. Zato su, na kraju, izašli pred nas s objavom: Ekam sat viprah bahudha vādanti – "Istina je jedna, a mudri o njoj samo različito govore" ili "Jedan je Stvaran, a mudri ga samo nazivaju različitim imenima". Objavili su također: Ākāsāt patitam toyam yatha gacchatti sāgaram, sarva deva namaskara Keśavam pratigacchatti – "Kao što kiša, gdje god pala, na kraju stiže u ocean, tako i svako štovanje posvećeno bilo kojem božanstvu na kraju stiže do Keśave, do Boga". Ako ih ne razumijemo ili ih pogrešno shvatimo, pogreška ne leži u njima.

Hari Om Tat Sat R. S. Nathan

Izvornik: "Symbolism in Hinduism", Compiled by Swami Nityanand, Bombay, 1993.

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

BRAHMA

BRAHMA

Gospod Brahma prvi je član ortodoksnoga brahminičkog trojstva: Brahma-Višnu-Śiva. Brahma je Bog kreacije – stvaranja. On se tradicionalno prihvaća kao stvoritelj cijelog Univerzuma.

U Vedanti se kozmičko suptilno tijelo, zvano Hiranyagarbha, smatra stvoriteljem, Brahmom. Suptilno tijelo pojedinca sastoji se od njegova uma i intelekta, odnosno od svih njegovih misli. Kozmičko suptilno tijelo sveukupnost je svih suptilnih tijela svih živih bića. Suptilno tijelo pojedinca odgovorno je za stvaranje njegova gruboga fizičkog tijela i svijeta predmeta koje doživljava. Drugim riječima, princip uma-intelekta projicira fizičko tijelo i svijet. Kad nema tog principa, tada ne može biti ni fizičkog tijela ni svijeta. Zato se kaže da je sveukupnost svih suptilnih tijela svih živih bića, odnosno Hiranyagarbha (zlatno jaje – prapočelo), stvoritelj cijelog Univerzuma. To je kozmičko suptilno tijelo personificirano kao Brahma.

Manifestirani svijet mnoštva pojavio se iz nemanifestirane stvarnosti. Da bi se to istaklo, opisuje se kako je Brahma, stvoritelj, rođen iz pupka (nabhi) Višnua (koji predstavlja vječnu stvarnost), kojeg se prikazuje kako počiva na velikoj zmiji Ananti, na oceanu mlijeka.

Jedan od najranijih ikonografskih opisa Brahme jest opis Boga s četiri lica kako sjedi na lotosu. Bog u svojim četirima rukama drži zdjelicu s vodom (kamandalu), rukopis (Vede), žrtveni prinos (sruva) i brojanicu (māla). Uz to nosi kožu crne antilope, a prijenosnik, "vozilo", mu je labud (hamsa).

Ovaj opis Boga, kao i opisi ostalih božanstava u hinduizmu, pun je mistične simbolike. To što Bog sjedi na lotosu znači da je uvijek ukorijenjen u beskonačnoj stvarnosti. Lotos predstavlja stvarnost, temelj na kojem počiva Njegova pojava. Četiri Brahmina lica predstavljaju četiri Vede. Njegove četiri ruke, kao i kod drugih Bogova, predstavljaju četiri aspekta čovjekove unutarnje ličnosti (psihe) zvanih antahkarana (unutarnji instrumenti), a to su: um (manas), intelekt (buddhi), ego (ahamkāra) i uvjetovana svijest (citta). To su četiri načina na koja djeluju misli i oni su manifestacije čiste svijesti.

Jelenja koža na Bogu znači da se tragatelj koji želi dosegnuti vrhunsko stanje Brahme prvo mora podvrći strogoj disciplini kao brahmacārin, isposnik. Pridržavajući se tako stroge discipline, tragatelj mora pažljivo proučavati istine zapisane u svetim spisima i duboko razmišljati o njima. To je smisao rukopisa (Veda) koje Bog drži u jednoj ruci, a koji predstavljaju buddhi, intelekt. Uz takvu samokontrolu i disciplinu i sakupivši znanje Śāstra, svetih spisa, on se mora svojim fizičkim tijelom koristiti za nesebično i posvećeno služenje općem dobru (karma-yoga). To je smisao žrtvenog prinosa koji Bog drži u drugoj ruci (ahamkāra – ego). Kad prihvati te tri duhovne prakse, um tragatelja povlači se iz svog bavljenja osjetilnim užicima vanjskog svijeta.

Samo takav um, okrenut prema unutra i relativno miran, pogodan je za koncentraciju (dhārana) i molitvu (japa) s brojanicom (māla), koju Bog drži u trećoj ruci (manas – um). Meditacija je posljednji proces, s pomoću kojeg se tragatelj prebacuje iz svoje konačne ograničene ličnosti u beskonačno transcendentalno stanje Bogospoznaje. To je smisao zdjelice s vodom (kamandalu) – simbola odricanja (sanyāse) – koju Bog drži u četvrtoj ruci (citta – uvjetovana svijest).

Brahma koristi labuda (hamsa) kao svog prijenosnika, "vozilo". On simbolički znači da se čovjek spoznaje kreće svijetom s jedinstvenom osobinom koju ima labud. Naime labud, kako ga opisuje hinduistička mitologija, ima sposobnost da izdvoji čisto mlijeko iz mješavine vode i mlijeka. Isto tako, savršeni čovjek prepoznaje jednu, najvišu istinu prisutnu u sveukupnoj mnogostrukoj pojavnosti.

Bog stvaranja mora nužno imati znanje o stvaranju. Stvaranje pretpostavlja poznavanje procesa stvaranja. Stoga se kaže da je Brahma oženjen božicom znanja – majkom Sarasvatī.

Život na ovome svijetu manifestacija je triju principa – stvaranja, razaranja i održavanja. Zapravo su to troje međusobno povezani. Očito je razaranje u svojoj bîti samo prethodnica svakom stvaranju. Razaranje i stvaranje idu ruku pod ruku, oni su kao dvije strane istog novčića. Na primjer, razaranje jutra stvaranje je večeri, a razaranje večeri stvaranje je noći. Taj lanac neprekidnog razaranja i stvaranja održava dan. Isto tako, drvo održava neprekidni proces rađanja i smrti prolazeći kroz stupnjeve cvijeta: ploda, sjemenke, mladice, sve do potpuno razvijenog drveta.

Tako su tri boga iz Trojstva – Brahma, Višnu i Śiva – koji predstavljaju stvaranje, održavanje i razaranje, u bîti jedan te isti princip postojanja.

Gore navedena ideja jasno je oslikana u Gospodu Dattātreyi, čiji je lik kombinacija ovih triju božanstava. Dattātreya ima tri lica – Brahme, Višnua i Śive, da bi time pokazao kako su tri principa koja oni predstavljaju – nerazdvojiva. Dattātreyu se uvijek prikazuje uz četiri psa koji ga slijede. Ta četiri psa predstavljaju četiri Vede. Pas je jedna od najvjernijih životinja i on slijedi svoga gospodara svuda i u svim uvjetima. Isto se tako kaže da Vede slijede čovjeka spoznaje misleći pritom da su sve njegove aktivnosti, misli i želje u savršenom skladu s principima koji su izloženi u vedskim tekstovima.

Svako stvaranje proizlazi iz vikšepe (ometanja, mušičavosti misli). Ta vikšepa-śakti (projicirajuća sila neznanja) jest bog Brahma – sveukupni princip uma-intelekta. Budući da se u bîti sastoji upravo od tog uma i intelekta, čovjek je već prizvao tu vikšepa-śakti i spoznao Brahmu. Zato se štovanje i prizivanje Brahme ne prakticira.

Ipak postoje neka svetišta posvećena Brahmi. U njima ga štuju i prizivaju isključivo znanstvenici i kraljevi (vladari) da bi potakli jači protok stvaralačkih ideja te da mogu služiti svijetu ljudi i materije. Vladari prizivaju Boga da bi mu predali svoj ego i načinili planove i sustave za služenje narodu. Isto tako i naučni istraživači prizivaju stvaralačku inspiraciju i bljeskove novih ideja, kako bi otkrili tajne prirode.

U Indiji se boga Brahmu ne štuje masovno zato što je ideja stvaranja suprotna traganju za istinom, jer upravo je stvaranje misli to što je navuklo koprenu preko beskonačne stvarnosti. Svi duhovni tragatelji nastoje razoriti postojeće misli i održavati to stanje sve dok se Istina sama ne otkrije. Zato se Śivu (Boga razaranja) i Višnua (Boga održavanja) štuje više nego Brahmu. Zapravo, u usporedbi s brojnim svetištima Śivi i Višnuu širom Indije vrlo je malo hramova posvećenih Brahmi – jedan u Rajastanu i drugi u Orissi.

A. Parthasarthy

Izvornik: "Symbolism in Hinduism", Compiled by Swami Nityanand, Bombay, 1993.

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

VIŠNU

VIŠNU – NĀRĀYANA

Analizirajući ljudsku ličnost, Vedanta vodi učenika prema otkriću stanja čiste svijesti u najskrovitijoj dubini njegova bića, prema jedinstvenom izvoru svih njegovih opažanja, osjećaja i misli.

To veliko Jastvo, koje djeluje kao iskra postojanja u svakome od nas, jedna je jedinstvena vječna stvarnost. Kad se ono izražava kroz instrumente uma i intelekta, pojavljuje se dinamično biće koje neprekidno skuplja i posjeduje, stječe i postiže dobro i zlo na svijetu, i ta sveprožimajuća stvarnost, koja se izražava iz pozadine uma i intelekta, tema je svih velikih svetih spisa.

Vyāsa tu veliku stvarnost u svojoj Višnu Purāni naziva Śrī Nārāyana. Śrī Nārāyana je prikazan kako počiva yogijskim snom u Vaikunthi, Višnuovu raju. Opis kaže da na oceanu mlijeka (kśīrābdhi) Śrī Nārāyana leži u yogijskom snu (yoganidra), na krevetu od velike zmije (ananta), natkriljen njezinim mnogobrojnim glavama. Služi ga Lakšmī, njegova supruga koja mu je uvijek uz stopala.

U najskrovitijim dubinama naše ličnosti (Vaikuntha) leži beskonačna istina (Višnu) na zmiji ananti (um) koju se prikazuje s tisuću glava. U svim religijama zmija predstavlja zli um koji može istodobno misliti tisuću misli i ispljunuti svoj otrov kroz svojih tisuću nagona, sklonosti, želja i strasti. Poznato je da kobra da bi ugrizla svoju žrtvu odmiče glavu od tijela. Kad je um okrenut prema svijetu vanjskih pojava, može ispljunuti svoj otrov u vanjski svijet. U navedenom opisu, glave su okrenute prema zmijinu tijelu i ona leži smotana oko sebe čineći meki krevet na kojem počiva Gospod Višnu (Sveprožimajući). Kad višeglavi ljudski um okrene svoju pažnju prema unutra, na samoga sebe, i miruje tako smotan oko sebe, to je stanje meditanta u trenutku kad može ugledati beskrajnog Višnua kako počiva na tako smirenom umu bez misli, zadržanom u nadahnutom prekidu, u ozračju predanosti bez daha. Bog počiva "yogijskim snom". To znači da, gledano iz čiste svijesti, nama znani svijet, koji se sastoji od opažanja, osjećaja i misli, uopće ne postoji. Baš kao što ni u snu ne vidimo objektivni svijet. No to nije običan san (nidra) – to je trenutak stvarnog iskustva sveprožimajuće stvarnosti i zato se naziva "yogijski san" (yoga-nidra).

Um može tu viziju Boga doživjeti tek kad se okrene prema sebi, a tako postojanu usmjerenost na sebe može postići samo u ozračju vrhunske čistoće. Zato se Boga opisuje kako počiva na "oceanu mlijeka", na oceanu mlijeka ljudske dobrote.

Lakšmī (bogatstvo, moć i slava) počiva uz njegova stopala služeći mu. Čovjek spoznaje, koji tako u meditaciji doživi u sebi dušu Univerzuma, ne trči poslije toga za bogatstvom objektivnog svijeta. Sva slava slijedi ga za petama, u želji da mu služi kao njegova odana družica.

Gospod Nārāyana u trojstvu predstavlja moć održavanja. On je taj koji se u odgovarajućim vremenima (erama) pojavljuje na svijetu, među ljudima, u različitim inkarnacijama, da oslobodi život njegovih loših sklonosti i da svijet pripremi za sljedeći korak u evoluciji. Kad se taj dobrostivi Bog probudi iz svoga yogijskog sna i siđe da blagoslovi one koji su mu vjerni, on uzme lik Gospoda Nārāyane.

Njegov opis dan je na mnogim mjestima u Višnu Purāni, jasno navodeći svu njegovu simboliku. Bilo u poetskom izražavanju Dhruve, u trenutku njegove velike "vizije Nārāyane", ili u prekrasnoj pjesmi Prahlāde, ili pak u brojnim pjesmama Nārade – uvijek nalazimo opis simbolike koja nam objašnjava što Višnu predstavlja.

Njegov tradicionalni opis kaže da je plave boje, da je odjeven u žuto, da nosi krunu i da stoji na Božanskom lotosu. Ima četiri ruke u kojima drži školjku (śankha), disk (cakra), žezlo (gadā – buzdovan) i lotos (padma). Svaki od navedenih predmeta predstavlja važan simbol, upotrijebljen vrlo svrhovito, kako bi se pokazalo da je Višnu nitko drugi do moćno božansko Jastvo, nepromjenjivo središte svih promjena, neprolazna bît svih prolaznih konačnih stvari i pojava.

Plavo je boja beskraja i sve što je neizmjerno može se očima smrtnika vidjeti samo kao plavo. Tako je vedro ljetno nebo za nas plavo, zato što fizičko oko beskrajnu dubinu prostora vidi kao plavu boju. Žuto predstavlja zemlju. Sve što se zakopa u zemlju poprimi žućkastu boju, a bačena u vatru, zemlja (blato, silika) sjaji žućkastim žarom. Tako Nārāyana predstavlja neizmjernu sveprožimajuću stvarnost (plava boja) odjevenu u zemaljsku materiju (žuta boja), što znači da je Nārāyana beskonačnost odjevena u materiju. On je beskraj izražen u obliku.

Kad se Jastvo (ātman) tako izrazi u obliku, manifestira se čovjek (jīva – pojedinačna duša). Svaki pojedinac djeluje i ispunjava svoju ulogu u svijetu – ne samo sa svoje dvije smrtne ruke nego i sa svoje četiri suptilne ruke. Ta četiri aspekta, koji djeluju iz unutrašnjosti fizičkog tijela, zajednički se nazivaju "suptilno tijelo". U Vedanti se nazivaju "unutarnji instrumenti" (antahkarana), a čine ih um, intelekt, ego i njihova zajednička svijest. Ta četiri instrumenta simbolički predstavljaju četiri Višnuove ruke.

Bog na glavi nosi božansku krunu upućujući time na svoj suverenitet i vlast nad svim imenima i oblicima. On je jedini vlasnik cijelog Univerzuma.

Taj moćni beskrajni Bog boravi u srži našeg bića kao Jastvo u nama.

Njegove ruke nikad nisu prazne – on u svakoj ruci drži po jedan simbol pokazujući tim simbolima kako izvršava svoje božanske dužnosti zaštitnika Univerzuma. On puše u školjku pozivajući time čovjeka da živi životom uzvišenih vrijednosti, tako da se može okrenuti od svoje zaokupljenosti svjetovnim stvarima i naposljetku dosegnuti Njega i dobiti od njega beskrajno blaženstvo potpunog mira i savršenstva. Taj "konačni cilj", kako ga nazivaju naši sveti spisi, predstavlja u hinduističkoj tradiciji lotos.

Bog poziva svog vjernika (bhakta) u milostivu nastojanju da mu pruži najviše iskustvo savršene sreće, a čovjek tumarajući za svojim osjetilnim porivima, na koje ga tjeraju njegovi životinjski nagoni, sluša odjeke snažnoga glasa svoje savjesti koji ga poziva da se zaustavi i povuče. No čovjek uglavnom nema ušiju koje bi čule, a i kad čuje, nema srca koje bi poslušalo. On i dalje srlja naprijed u potrazi za osjetilnim užicima. U takvim trenucima Bog, iz čiste ljubavi, zavitla svojim žezlom (buzdovanom) da obori čovjeka razočaranjima, nezadovoljstvom i rastućim osjećajem nespokojstva.

Ako vjernika čak ni ove 'kazne' ne okrenu ka duhovnom putu i ako ne krene napredovati prema konačnom cilju, Bog ima na raspolaganju razarajuću moć diska, kojim može razoriti njegovo tijelo i tako ga maknuti iz njegova sadašnjeg života u nezdravim okolnostima. To vrijedi za pojedinca i za zajednicu ili narod. Očaran lažnim užicima osjetilnih objekata, ljudski je um sklon odskakutati u pogubni život osjetilnog uživanja. I ako se takav materijalistički i potpuno osjetilni način života nastavi – unatoč mentalnim napetostima i pritiscima koji iz njega proizlaze – društvo napušta sve svoje uzvišene ideale, gubi čak i svoju uobičajenu djelotvornost i konačno izgubi i sve što je već imalo te završi u bijednoj i katastrofalnoj propasti. To je ono što nam pokazuje povijest i na što nas uvijek upozorava zdrav razum.

"Ruku koja drži školjku" možemo shvatiti i kao intelekt (buddhi), "ruku koja drži disk" kao ego (ahamkāra), "onu koja drži žezlo" kao um (manas) i "onu koja drži lotos" kao svijest (citta). Moć razlučivanja intelekta poziva nas i upozorava nas na vredniji način života i ako ignoriramo taj tihi šapat srca i utonemo u život opčinjen vanjskim svijetom, um nam zadaje bezbrojne udarce. Ako ni tada ne možemo shvatiti svoju ludost i povući se iz tog rasipničkoga načina života, tada se oholi ego, napuhan tom glupošću uma, pobuni protiv intelekta i konačno odvuče čovjeka u potpunu propast.

S druge pak strane, ako možemo čuti poziv i s vjerom predati svoj ego i um Bogu, sigurno ćemo stići do njegovih svetih stopala i dobiti od njega lotos koji nam nudi kao vječnu nagradu za naše malo odricanje.

Kad se izdignemo iznad svojih unutarnjih instrumenata – uma, intelekta i ega, otkrivamo svjetlo svijesti koje ih osvjetljava kao čisto beskrajno Jastvo.

Meditant, koji tako meditira o simbolici Gospodova božanskog lika, ne zuri više u njegov fizički lik, već biva prebačen u carstvo spoznaje svoje vlastite istinske unutarnje prirode. Bog je uvijek ukorijenjen u tom božanskom Brahmanu i zbog toga je božanstvo prikazano kako stoji na lotosu.

Swami Chinmayananda

Izvornik: "Symbolism in Hinduism", Compiled by Swami Nityanand, Bombay, 1993.

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

Śiva

ŚIVA – NATARĀJA

Svako ime i lik u kojim štujemo Boga ima svoje posebno simboličko značenje. Unutrašnji smisao tih simbola često je veoma širok i poetičan i prodrijeti u njega i shvatiti ga zaista je povlastica onih koji se trude da shvate filozofske istine. Jer ti su simboli nastali kao pomoć mašti i mnogi ljudi su ih s uspjehom upotrebljavali. Naravno da se tumačenje tih simbola razlikuje ovisno o gledištu koje smo zauzeli, no mi ćemo proučiti najviše gledište, a to je tumačenje Vedante.

Natarāja znači "Gospodar pozornice". Pritom se misli na svijet kao pozornicu, kazalište lutaka koje predstavlja pogled na život i sve njegove aktivnosti kroz moć sveprožimajućeg ātmana ili Boga, nevidljivoga Gospodara pozornice. "Tko neće plesati, kada ga Ti potičeš plesati i tko neće pjevati, kada ga Ti potičeš pjevati", kaže pjesnik-filozof. No za ātmana u nama cijeli je svijet jadan, inertan, mrtav.

Budući da je ātman ili Jastvo stvarni učitelj ljudskog uma, Natarāja predstavlja učitelja ili gurua. Postoje dvije vrste gurua – prividni i stvarni, vidljivi i nevidljivi. Prvi je učitelj koji poučava učenika i vodi ga putem – to je ono što uobičajeno podrazumijevamo pod pojmom gurua. No zapravo, svako učenje dolazi iznutra, ne samo u smislu da je vanjski vidljivi učitelj samo instrument kojim se koristi ātman ili Bog nego i u smislu da svaki rast dolazi iznutra. Na primjer – biljka raste iznutra i sve gnojivo, voda i ostalo, pomažu tom rastu. Isto tako i um može rasti samo iznutra tako da, naravno, asimilira učenja izvana. Tako Natarāja zapravo predstavlja istinskoga gurua. Jedna je od uloga gurua, možda i najvažnija, da bude to što nas uči – da svoje učenje podupire primjerom. To je temeljna ideja simbola Natarāje.

Mali bubanj u jednoj od njegovih desnih ruku znači da Bog ili guru drži u ruci uzrok cijelog svijeta – zvuk (śabda niśtham jagat – kroz zvuk postoji svijet). ("U početku bijaše riječ" – Evanđelje po Ivanu op. prev.) Drugim riječima, cijeli je svijet u njegovoj ruci, a on ga sklapa ili rasklapa po svojoj volji. Za mudraca (jñāni) svijet postoji samo ako on tako odluči i nikako drugačije.

Jelen sa strane je um jer ovaj divlje skače s jednog mjesta na drugo poput te životinje. Ātman je daleko izvan dosega jelenolikog uma i zato je jelen na slici smješten blizu nogu.

Natarāja nosi kožu tigra kojeg je sam ubio. Taj je tigar koža egoizma ili ahamkāra. On se ponaša zvjerski i divlje i žestoko se bori kad je napadnut, no njega treba ubiti i samo ga Natarāja ili guru može ubiti.

Natarāja na glavi nosi Gangu, odnosno mudrost (citśakti), hladnu i osvježavajuću te mjesec (candra) koji predstavlja eterično svjetlo i blaženstvo ātmana.

Jedna mu je noga spuštena i gazi diva zvanog Māyālaka, koji simbolizira mahā māyu, beskrajnu iluziju koja je uzrok rađanja i smrti, dok mu je druga noga uzdignuta i predstavlja turīya stanje, koje je izvan i iznad triju stanja svijesti – budnog, snova i dubokog sna bez snova – i time je izvan uma, māye i svijeta.

Druga desna ruka, koja predstavlja mir, pokazuje blagoslovljeno spokojstvo koje je veličanstvena povlastica mudrosti.

U jednoj od lijevih ruku drži vatru (agni), što znači da guru donosi plamen (jyoti) samoga ātmana, kako bi time posvjedočio istinitost svog učenja. Time se želi naglasiti kako se istinitost guruova učenja može potpuno shvatiti tek praktičnom spoznajom vlastitim iskustvom (anubhāva).

Mjesto na kojem pleše, njegovo kazalište, jest thillaivanam, odnosno tijelo (i pojedinca i Kozmosa), o kojem se govori kao o šumi (vanam) zbog mnogobrojnih dijelova od kojih se sastoji. Pozornica u tom kazalištu mjesto je spaljivanja mrtvih, odnosno mjesto na kojem su spaljene sve strasti, imena i oblici koji čine viziju svijeta. To je čista svijest odvojena od vezanosti za bilo što vanjsko, odvojena od privida.

Ovo su samo neke od glavnih crta simbolike Natarāje. Guru nas uči da māyu, privid, treba zdrobiti, da svijet treba podvrgnuti sebi, a ne sebe svijetu; da um sličan jelenu treba odbaciti i da egoizam, ahamkāru, treba uništiti. Uči nas da se čovjek treba uzdignuti do područja čiste, neuvjetovane svijesti, oslobođen od strasti i zabluda i da treba uživati u spokojstvu, koje mu pripada samim rođenjem, i blaženstvu – svjetlosti i istini Jastva (ātmana). Viđena u svjetlosti ovog unutarnjeg značenja, slika Natarāje prestaje biti besmisleni idol, komad kamena ili bronce, i postaje simbol najvišeg učenja koji nas inspirira i uzdiže.

B. R. Rajam Iyer

Izvornik: "Symbolism in Hinduism", Compiled by Swami Nityanand, Bombay, 1993.

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

SUPRUGE

 

DEVI - SUPRUGE (PRATILJE) TRIJU BOGOVA

 

1. SARASVATĪ - božica znanja

Vedska je tradicija u Indiji od najdavnijih vremena ženi odavala najviše priznanje i poštovanje. Tako se, primjerice, naše svete spise naziva "Majka Śruti", Bhagavad Gītu "Majka Gīta", a sâmo znanje personificira se kao žensko božanstvo - božica Sarasvatī.

Sarasvatī doslovno znači: "Ona koja daje suštinu (sara) našega vlastitog sebstva (sva)". Božicu Sarasvatī prikazuje se kako sjedi na lotosu držeći u jednoj ruci svete spise, a u drugoj lotos. S druge dvije ruke svira na vīni, indijskoj lutnji.

Božica znanja i učenja ovdje je prikazana kao ona koja ne samo da ima iskustvo najviše stvarnosti nego je sâmo utjelovljenje filozofije upanišada. To dvoje ključne su osobine gurua, duhovnog učitelja. Stoga božica predstavlja idealnoga gurua, koji posjeduje obje navedene osobine. "Sjedenje na lotosu" simbolizira to da je učitelj dobro utemeljen u vlastitom iskustvu istine. To što "u ruci drži svete spise" znači da smatra da nas samo znanje svetih spisa može dovesti do istine.

Božičine četiri ruke predstavljaju četiri aspekta čovjekove unutarnje osobnosti, a to su: um (manas), intelekt (buddhi), uvjetovana svijest (citta) i ego (ahamkara).

Božica svojom citta-rukom drži svete spise; s dvije ruke, koje predstavljaju um i intelekt, svira na vīni, lutnji. To nas upućuje na to da pravi učitelj "ugađa" um i intelekt tražitelja i izvlači iz njega melodiju i pjesmu života, to jest tražitelj uči kako biti u savršenom skladu sa svijetom. Ako se takvo "ugađanje" ne učini, čovjek u životu pati od mentalne uzburkanosti i uvijek ostaje u neskladu sa svijetom. Zato kad tražitelj živi životom inteligentne samokontrole (tapas), dubokog proučavanja (svadhyaya), neprekidnog razmišljanja (manana) i postojane meditacije (nidhidyasana), njegov nekad ograničeni ego postiže oslobođenje ili mokšu. To stanje potpunog oslobođenja, koje doživljava pojedinačni ego kad iznova otkrije vrhunsko sebstvo u sebi, simbolizira lotos koji božica drži u svojoj četvrtoj, ahamkara-ruci (koja predstavlja ego).

Sarasvatī je supruga Stvoritelja - Brahme. Stvoritelju je nužna povezanost s božicom znanja jer se stvaranje mora oslanjati na "znanje o stvaranju". Svaki čin stvaranja može se pojaviti i održati samo na osnovi znanja o tome što i koga stvoriti.

Prilikom devetodnevne proslave posvećene božici (Navaratri ili Devīpuja, odn. Durgapuja), Sarasvatī se štuje posljednja tri dana. Prva tri dana zaziva se Kālī, odn. Durgu, dok se druga tri dana štuje Śrī Lakšmī. Kālī (crna), predstavlja moćnu silu razaranja. Nju se zaziva sa željom da u tražitelju uništi sve njegove negativne sklonosti. Potom se štuje Lakšmī, božicu obilja i blagostanja, da u tražitelju razvije i sačuva plemenite osobine i osjećaje koji predstavljaju njegovo unutarnje bogatstvo. I samo onaj koji se tako pročistio iznutra od negativnih osobina i zamijenio ih je pozitivnim i plemenitim, može imati koristi od zazivanja božice znanja. Proučavanje upanišada ne može donijeti nikakva ploda ni duhovno buđenje ako vam srce nije čisto. Morate iskorijeniti korov lažnih vrijednosti, kao što su želje, požuda i strasti i zasaditi pozitivne osobine, kao što su samokontrola, ljubav, ljubaznost, itd., prije nego što počnete s pravim učenjem. Sa svitanjem duhovne mudrosti, čovjekov malen, ograničen ego, njegova niža priroda, polako nestaje. Tako nas i spaljivanje lutke desetog dana proslave Durgapuje podsjeća na uništenje ega. Stoga se taj dan naziva još i vidyarmbha, dan prosvijetljenja.

 

2. LAKŠMĪ - božica obilja

Lakšmī je supruga Gospoda Višnua. Višnu predstavlja moć uzdržavanja. Da bi bilo što u životu mogao uzdržavati, čovjek mora posjedovati za to nužna sredstva. Samo onaj koji zarađuje može uzdržavati obitelj. Zato bog uzdržavanja mora nužno biti udružen s božicom obilja. Bogatstvo u tom kontekstu ne predstavlja samo novac. Ono također uključuje i plemenite vrijednosti u životu, snagu uma i intelekta, moralne i etičke osobine, itd. - sve što čini duhovno bogatstvo. To su vrste bogatstva koje treba steći prije uvođenja u stvarno duhovno učenje i znanje. To ujedno i objašnjava zašto se Lakšmī štuje druga tri dana devīpuje.

Lakšmī se očituje kao Svarnahasta time što prosipa obilje na društvo. Do tog se obilja stiže zazivanjem božice. No svejedno, bogatstvo nikomu ne dolazi samo po sebi. Sposobnost stjecanja bogatstva urođena je snaga skrivena u čovjeku i on je mora izvući iz sebe vlastitim naporom. To se zove purušārtha. Ta je ideja dobro ilustrirana alegorijom o "bućkanju oceana mlijeka".

Priča koju nam donosi Bhagavatapurana govori o tom kako su bogovi (deve) i demoni (asure), zajedno bućkali ocean mlijeka da bi se dokopali nektara besmrtnosti (amrita). Jedna od mnogih dragocjenosti koje su se prilikom bućkanja pojavile iz oceana bila je i božica Lakšmī. Izranjanje Lakšmī iz oceana simbolički predstavlja stvaranje i razvijanje etičkih i kulturnih vrijednosti života u čovjekovoj nutrini, dok bućka svoj čisti, satvički um u procesu poniranja i razmišljanja o višem sebstvu.

Lakšmī se katkad predstavlja s četiri ruke, no najčešće sa samo dvije. Prikazuje ju se kako sjedi na lotosu i drži lotos u ruci. Spoznaja sebstva čovjekov je najviši cilj i to simbolizira lotos u božičinoj ruci.

 

3. UMA (Parvati, Durga, Kali) - Prakrti, božica materije

Uma je supruga Śive - boga konstruktivne destrukcije. Ona predstavlja prakrti - prirodu, odn. materiju. Moć razaranja mora uvijek biti povezana s materijom koja je uništiva da bi se ta sila mogla manifestirati. Drugim riječima, razaranje gubi svaki smisao bez predmeta razaranja. Stoga je bog razaranja odabrao Umu za svoju partnericu.

Bog i božica prvo su samootkrivenje Apsoluta - muško kao personifikacija pasivnog aspekta i žensko kao śakti, aktivnost, energija. Božica Parvatī, odn. Uma, predstavlja tu univerzalnu silu - śakti. Uma i Parvatī njezina su djevojačka imena, a Mridanī i Ambikā njezina su imena poslije udaje.

Božicu se naziva i Annapūrna, što znači "podariteljica hrane". Iako se riječ anna prevodi kao hrana, ona u sebi nosi mnogo šire značenje koje uključuje sve materijalne predmete (odn. bogatstvo) koji predstavljaju "hranu" za naših pet osjetila. Božica posjeduje sve vrste "hrane" koju daje svojim poklonicima.

Sve tri božice zajedno predstavlja zastrašujuća Durgā, nepristupačna, odn. Kālī, crna. Nju se prikazuje u zastrašujućem liku. Tražitelj štuje Kālī kako bi zazvao njezinu latentnu moć razaranja i time poništio sve svoje negativne sklonosti i osobine koje zaklanjaju njegovo više sebstvo.

A. Parthasarathy

Izvornik: "Symbolism in Hinduism", Compiled by Swami Nityanand, Bombay, 1993.

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

GANAPATHI

GANEŚA – GANAPATHI – VINĀYAKA

Śivin prvi sin opisuje se kao Vrhovni vođa – Vināyaka, kao vođa "gana" (četa, trupa Śivine vojske) – Ganapathi, Ganeśa, koji uvijek slijedi i služi Gospoda Śivu, ili kao Gospodar prepreka – Vighneśvara. Ta imena jasno pokazuju da je on gospodar svih okolnosti (u svim uvjetima) i da mu ni božanske sile ne mogu prepriječiti put. Budući da je gospodar svih prepreka, njega se zaziva prije bilo kojeg hinduističkog obreda ili povoljnog čina. Vjeruje se da uz njegovu milost ni jedan poduhvat ne može biti spriječen, bilo subjektivnim, bilo objektivnim preprekama.

Kaže se da Ganapathi ima dvije "supruge" – Buddhi (intelekt) i Siddhi (uspjeh, postignuće). Stoga je on i gospodar znanja i uspjeha.

U ovom opisu Śrī Ganapathi predstavlja posjednika savršene mudrosti i potpuno ostvarenog (samospoznatog) Vedantina. Zapadnjaci se zaprepaste kad vide da hindusi štuju tako smiješan i apsurdan Božji lik. No, slonoliki Bog – Gajavadana, Gajānana, Gospodar svih životnih teškoća, uistinu predstavlja najviše i najbolje ikad dano u našim svetim spisima. Budući da je njegov "put znanja" u suštini intelektualan, učenik Vedante mora imati "veliku glavu" da može pojmiti i shvatiti logiku vedantske misli. Zapravo, istinu Vedante moguće je razumjeti samo slušanjem učitelja i zato je śravana, slušanje, početni stupanj kojim treba ovladati novoinicirani učenik. Zbog toga Śrī Ganapathi ima velike uši koje predstavljaju neprekidno i inteligentno slušanje učitelja.

Poslije "slušanja" (śravana) upanišadskih istina, učenik Vedante mora samostalno "razmisliti" (manana) o onome što je čuo, a za to su mu potrebne istančana inteligencija i veliko razumijevanje i suosjećajnost da nađe u sebi dovoljno mjesta za sva živa bića u Univerzumu.

Njegov intelekt mora imati tu dubinu i širinu da bi mogao obuhvatiti pogledom sav mnogostruki svijet. Ne samo da svojim viđenjem treba obuhvatiti cijeli kozmos nego treba u sebi imati i istančanu moć razlučivanja (viveku) da razluči promjenljivo, prolazno, materijalno ruho od vječne, nepromjenljive, sveprožimajuće Svijesti – Duha. To je razlučivanje moguće samo kad učenikov intelekt svjesno razvija tu sposobnost do visokog stupnja savršenstva.

Surla koja se spušta sa slonovskog lica iznimno je djelotvorna i nadmašuje svu čovjekovu uspješnost i genijalnost na mehaničkom i znanstvenom planu. To je "oruđe" koje može istodobno iščupati drvo i s tla podići iglu. Slon može svojom surlom podići i vući teški teret, a opet, ona je istodobno na svome vršku toliko osjetljiva da je isti taj instrument može upotrijebiti da iščupa vlat trave. Mehanički instrumenti ne mogu imati taj raspon prilagodljivosti. Ključ kojim zatežemo vijke na velikom kotaču ne može se upotrijebiti za popravak ženskoga ručnog sata. Sposobnost razlučivanja razvijenog intelekta treba biti savršena poput slonove surle, tako da se potpuno može koristiti razlučivanjem u vanjskom svijetu za rješavanje grubih problema, a da istodobno to isto razlučivanje može djelotvorno rabiti u suptilnim područjima unutarnjih slojeva osobnosti.

Naša sposobnost razlučivanja može djelovati samo kad postoje dva činitelja između kojih razlučujemo. Ta dva činitelja predstavljena su slonovim kljovama, između kojih je surla. Razlučivati trebamo između dobra i zla, ispravnog i pogrešnog te svih drugih dualnosti – i tako doći do vlastitih prosudbi i zaključaka u životu.

Vināyaku se prikazuje bez jedne kljove i kaže se (prema jednoj verziji – op. prev.) da ju je izgubio u sukobu s Paraśurāmom, velikim učenikom Gospoda Śive. Ta slomljena kljova znači da je pravi učenik Vedante, s osobnim iskustvom, onaj koji je zašao izvan parova suprotnosti (dvandvātīta).

Vināyaka ima najveća usta i najveći apetit. Jednom je tako, boraveći kod Kubere (Boga blaga i bogatstva) u njegovoj palači, izliječio Kuberu od taštine da je sa svim tim blagom postao "rizničar nebesa". Kad ga je Kubera ponudio objedom, pojeo je prvo sva jela koja su bila na stolu. Potom je krenuo jesti posuđe i pribor pa onda i ukrasni pandal, no još se nije zadovoljio. Tada mu je pristupio njegov otac Gospod Śiva i dao mu šaku "pržene riže". Tek ga je to zadovoljilo.

Ova priča iz Purāna znači da čovjek savršenstva ima bezgranični apetit za životom – on živi u svijesti i za njega je svako iskustvo, bilo dobro ili loše, samo igra beskonačnosti kroz njega. Samo Gospod Śiva, Učitelj, može zadovoljiti glad tako gorljivih učenika dajući im šaku "pržene riže" koja predstavlja "pržene vāsane" (potisnute impresije želja i nagona), spaljene u vatri znanja. Kad čovjekove vāsane izgore, tada biva potaknut izvanredan entuzijazam za prikupljanje životnih iskustava.

Čovjek savršenstva mora imati veliki trbuh da mirno i spokojno proguta sva životna iskustva – i dobra i loša.

Kad takav vrhunski um (mastermind) sjedi s jednom nogom slobodno spuštenom prema dolje, to je opet, prema simbolici Purāna, vrlo znakovito. U načelu, mi se kroz naša iskustva u svijetu krećemo na dvije noge, koristeći se unutarnjim suptilnim tijelom – umom i intelektom. Savršeni čovjek mudrosti sjedinio je to dvoje do takva savršenstva da su oni u njemu postali jedno – intelekt, s kojim se um sasvim stopio i postao mu potpuno podložan.

Pred stopalima tako velikog yogija nalazi se bezbroj jestvina koje predstavljaju smisao života – divota tjelesnog postojanja koje su mu dane na uživanje. Sve moći dolaze mu služiti, sve sile kozmosa postaju njegove odane sluge, tražeći zaštitu njegovih stopala. Cijeli svijet i okolica leži mu pred stopalima, na njegovu zapovijed i zadovoljstvo.

U opisima Śrī Vināyake uvijek nalazimo miša koji sjedi okružen prekrasnim, primamljivim svježim jelima. No, ako pažljivo pogledate, vidjet ćete da "siroti" miš sjedi sklopljenih ruku gledajući u Boga, trepereći sav pun iščekivanja, no ne usuđujući se išta taknuti bez Njegove zapovijedi. A On, s vremena na vrijeme, dopusti mišu da jede.

Miš je malena, sićušna životinja sa sitnim zubima. Pa ipak, samo jedan miš u spremištu punom žita može svojim neprekidnim glockanjem i grickanjem izazvati katastrofalnu štetu. Isto tako i u svakoj osobnosti postoji mali "miš" koji može pojesti i cijelo brdo njezinih zasluga. Taj je miš snaga želje. Čovjek savršenstva jest onaj koji je tako savršeno nadvladao taj nagon za stjecanjem, posjedovanjem i uživanjem, tu samorazarajuću moć želje, da se ona potpuno pokorava volji svoga Gospodara. A opet, kad Gospodar odluči odigrati svoju ulogu blagoslivljanja svijeta, on zajaši na miša – što znači da je želja da služi svijetu tada njegovo prijevozno sredstvo kojim se kreće uokolo i djeluje.

Purāne nam kazuju da je jednom Śrī Vighneśvara pao s miša. Jahao je na njemu i bio je tako smiješan da se Mjesec nasmijao komičnom prizoru. U Purānama se dalje kaže da se na to trbušasti Gospod Vināyaka okrenuo prema Mjesecu i prokleo ga da ga nikad više nitko i ne pogleda na taj dan – Vināyakacaturthī.

Kad se čovjek savršenstva (Vināyaka) kreće svijetom jašući na svome prijenosniku beznačajnog izgleda, odnosno na svojoj "želji" da služi (mišu), tada grubi intelekt svijeta (Mjesec predstavlja vladajuće božanstvo intelekta) dolazi u napast da se nasmije takvim prorocima i mudracima.

Gospodar prepreka Vighneśvara ima četiri ruke koje predstavljaju četiri unutarnja instrumenta – antahkarana. U jednoj ruci drži konopac, u drugoj sjekiru. Sjekirom presijeca vezanost svojih bhakta za svijet mnogostrukosti (pojavni svijet) i time prekida patnje koje iz te vezanosti proistječu, a konopcem ih privlači sve bliže i bliže istini, i naposljetku ih veže za najviši cilj. U trećoj ruci drži okruglicu od riže (modaka), koja predstavlja nagradu radosti sādhane kojom nagrađuje svoje bhakte. Četvrtom rukom blagoslivlja svoje vjernike (bhakte) i štiti ih od prepreka na njihovu duhovnom putu dok teže Najvišem (Bogu).

Na duhovnom hodočašću sve su prepreke proizvod potpuno subjektivnih i objektivnih svjetova u samom tražitelju. Njegove prepreke samo su njegove vezanosti za svijet predmeta, osjećaja i misli. Śrī Vighneśvara ih presijeca sjekirom i drži pozornost tražitelja neprestano usmjerenu prema najvišem cilju konopcem koji drži u lijevoj ruci. Usput hrani tražitelja modakom (radošću zadovoljstva koje doživljava tražitelj Stvarnosti dok napreduje) i pritom ga neprestano blagoslivlja sve većim i većim napretkom, dok naposljetku čovjek savršenstva ne postane sam Gospodar prepreka – Vighneśvara.

Navedena tri, četiri primjera trebala bi vam jasno dočarati umjetnost kojom se služio Vyāsa pri stvaranju svojih mističnih verbalnih slika. Svim istančanim misliocima treba biti posve jasno da način predstavljanja Boga kroz različitu simboliku ne znači predstavljanje tolikih različitih božanstava, nego su to slikoviti opisi subjektivne istine, dani kroz upanišadsku predaju. Učenik treba imati istančanu senzibilnost pjesnika, nemilosrdni intelekt znanstvenika i nježno srce ljubljenog da bi ušao u čarobni, tajnoviti svijet koji je stvorio pjesnik-mudrac Vyāsa. Sirovom intelektu i njegovu grubom razumijevanju to sve može izgledati smiješno. No, umjetnost mogu cijeniti samo srca koja i sama imaju umjetnost u sebi. Kad Purāne istražujemo s bar najosnovnijim poznavanjem Vedante, ostajemo oduševljeni u kolikoj mjeri rezoniraju s glasnim odjecima melodije Upanišada.

Swami Chinmayananda

Izvornik: "Symbolism in Hinduism", Compiled by Swami Nityanand, Bombay, 1993.

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

GANEŚA

Ganeśa

Ganeśa (ili Ganapati, Gananāyaka, Vinayāka...) je prikazan kao božanstvo velikog mješinastog trbuha i slonovskog lica, čija surla mijenjajući položaj može pohvatati sve zablude.

Glava slona u Ganeśe simbolizira inteligenciju, znanje, sposobnost razlikovanja dobra od zla. Slon je uvijek budan i svjestan što se zbiva u njegovoj okolini. Njegova je memorija jaka i trajna. On kroči kroz gustu šumu ostavljajući za sobom vidljive tragove koji mogu poništiti tragove mnoštva drugih životinja. Krećući se dostojanstveno kroz gustu džunglu omogućava prolaz drugim životinjama. Tako utire put i pomaže drugima jer njegova je priroda takva. Ganeśa je gospodar prepreka, postavlja ih kada je to potrebno da bi čovjek svladavajući ih napredovao.

Ganeśa ima četiri ruke koje predstavljaju četiri Vede. U rukama drži posudu s rižom ili slatkišima, šilo i kuku. Jedna ruka mu je u položaju blagoslova, što donosi dobrobit i zaštitu. Ima samo jednu kljovu jer je druga slomljena, što ukazuje da bi to isto trebalo učiniti s našim egom. Slonovska glava i ljudsko tijelo simboliziraju jedinstvo Boga i čovjeka. Njegovo vozilo je štakor. To je kombinacija utjelovljenja snage i mudrosti slona s pokretljivošću i žustrinom štakora.

Ganeśa je poznat i kao Vigneśvara, to jest "Onaj koji uklanja prepreke". Njega se još naziva i Vinayāka, što znači "Onaj koji predvodi".

Ganeśa kao Buddhi Pradāyaka podaruje mudrost, kao Siddhi Pradāyaka ispunjava sva naša stremljenja i podaruje uspjeh. Kao Bhagya Vidāta podaruje sreću i druge dobrobiti. On je Śubhānana, što znači "Onaj čije lice odražava dobrotu".

Ganapati je gospodar gana, to jest nebeskih bića koja su u suptilnom obliku prisutna u svim ljudima kao utjelovljenja pet osjetila, pet elemenata i pet omotača. Ljudsko se tijelo sastoji od 5 omotača ili kośa: omotača hrane, omotača životne sile, mentalnog omotača, omotača mudrosti i omotača blaženstva. No, čovjek napreduje samo do mentalne razine i ne uspijeva se uspeti dalje, do omotača mudrosti i blaženstva. Kako je Ganapati gospodar svih pet omotača, čovjek treba potražiti utočište u njemu, kako bi dospio u stanje blaženstva. Ganapati je poznat i kao Vināyaka, to jest "Onaj koji nema gospodara (nāyaka). On je gospodar duhovnih postignuća (siddhi) i intelekta (buddhi). Stoga se čovjek, da bi stekao siddhi i buddhi, treba moliti Vināyaki. Da bismo stekli njegovu milost moramo svoju inteligenciju koristiti na ispravan način i to tako da se maknemo iz lošeg društva i potražimo društvo dobrih ljudi. Svami često upozorava učenike i studente da time što se kreću u lošem društvu postaju robovi. No moraju postati gospodari, a ne robovi.

Što bismo trebali prinijeti kao žrtvu Vināyaki? Četiri stvari: list, cvijet, plod i vodu. List predstavlja tijelo, cvijet srce - to je cvijet koji nikad ne vene. Um se može usporediti s plodom, a voda predstavlja suze radosnice.

Ime Ganapati ima mnoga unutarnja značenja:

Ganapati je je gospodar svih bogova (gana) i vrlina (sādguna). Ga označava intelekt (buddhi). a na je mudrost (vijñana). Tako je Ganapati gospodar intelekta i mudrosti. On je i gospodar neba, on nema drugog gospodara iznad sebe. Budući da je gospodar nad svime, on podučava osobine koje mora imati vođa.

Molimo se da nam Ganapati podari šest darova koji mogu pročistiti našu svijest i objaviti nam ātman a to su:

\ entuzijazam - utsaha

\ odlučnost - sahasam

\ hrabrost - dhairya

\ osjećaj za dobrotu - sadbuddhi

\ snaga - śakti

\ odvažnost - parakrama

 

Pripremila: Vesna Ćuk

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

SUBRAHMANYA

SUBRAHMANYA – KARTIKEYA

Drugi sin Gospoda Śive i Božice Ume znan je kao Subrahmanya ili Kartikeya ili Śanmukha. Lik Subrahmanye, poput drugih božanstava u Hindustičkoj mitološkoj literaturi ima duboko mistično značenje koje ne samo da ukazuje na krajnju realnost već, također, propisuje put kojim treba proći (duhovni) tražitelj da bi dosegao tu realnost.

Śanmukha je prikazan u ljudskom obličju sa šest lica (śat znači šest a mukham znači lice). On je plave boje. U svojoj ruci drži koplje koje simbolizira Śakti. Njegov prijenosnik je paun. Paun u svojim kandžama čvrsto drži zmiju.

Plavom bojom uobičajeno se opisuje beskonačnost. Ljudskoj se moći zapažanja sva beskrajna prostranstva u prirodi pokazuju u plavoj boji kao što je to primjerice, nebo ili pak ocean. Plava boja Subrahmanye, stoga, ukazuje na beskrajnu Stvarnost koja postoji kao duhovna bit u svim ljudskim bićima. U ljudskom biću ta Uzvišena Stvarnost očituje se kroz pet osjetilnih organa te kroz ustroj uma/intelekta. Taj pojam je predočen sa šest Gospodovih lica. Beskonačna Stvarnost sama po sebi nema izričaja, međutim kada ona djeluje kroz šest (tjelesnih) instrumenata, ona se manifestira kao život i ta manifestacija je poput dragulja koji reflektira svjetlo sa svojih različitih faceta, lica.

Paun, Śanmukhino vozilo, također je plave boje. Paunovo je obilježje, također, što je vrlo znakovito, njegova samodopadnost, taština. Za pauna se kaže da je najsamodopadniji živi stvor. To se najbolje vidi kroz njegov otegnuti ples u kojem se kočoperi šireći svoj divno obojeni rep u predivnu lepezu.

Ovdje se savjetuje tražitelju za istinom da i on mora, također, razvijati krajnju taštinu svojeg Uzvišenog Sebstva tj. tražitelj mora s puno taštine osjećati da je njegova bit čisto Sebstvo, a ne biti osoba koja je ograničena na puko gledanje, osjećanje i razmišljanje. Ta ideja zorno je predočena time što Kartikeya koristi pauna za svoje vozilo. Vozilo na kojem čovjek danas tumara uokolo je njegov egocentrični um koji ga čini posve ograničenom jedinkom. Čovjekovu pažnju neprestano zaokupljaju vlastito tijelo, um i intelekt. Poistovjećujući se sa svime time on uvjerava sam sebe da je "gledatelj" na tjelesnoj razini, "osjetitelj" na mentalnoj i "mislitelj" na intelektualnoj razini. Zbog takvog ograničavanja svoje osobnosti on razvija taštinu onoga koji gleda-osjeća-misli te postaje nesvjestan svojih beskrajnih potencijala. Značajka božanskog Kartikeye jest da probudi u čovjeku taštinu njegovog uzvišenog Sebstva i da osvijesti beskrajnost vlastite veličine. Onaj, koji prakticira ovu umjetnost odbacivanja svog uma preokupiranog materijalnošću tijela, uma i intelekta te uspijeva podupirati koncept beskrajnog Sebstva, taj postaje plavoobojeni Kartikeya, Bog-čovjek na Zemlji.

Božanstvo daje tražitelju praktične savjete kako da sa svoje osobnosti skine naslage materijalizma te dosegne prebivalište Uzvišene Stvarnosti. Primjer nalazimo u paunu koji u svojim kandžama čvrsto drži zmiju. Paun je zmijin najveći neprijatelj. On je u stanju dokrajčiti zmiju kad god to poželi, međutim, ovdje drži zmiju lišen te namjere. Zmija simbolizira ego, osjetilnu čovjekovu osobnost koja ga u ovom pluralističkom svijetu dovodi u napast da koristi svoje materijalne instrumente za potragu plitkih, prolaznih zadovoljstava.

Poput zmije i ego gmiže tamom stvorenom ljudskim neznanjem o Uzvišenom Svjetlu. Zmija nosi otrov u svojim zubima i zanimljivo je to što on služi u njenu osobnu zaštitu. Isto tako i ego sa sobom nosi zatrovan um koji, kad je usredotočen na vlastitu materijalnost, zakriljuje čovjeka taštinom zvanom "Ja" ili "Moje". S druge strane, taj isti um može se vrlo inteligentno upotrijebiti za vlastiti razvitak prebacimo li žarište njegova zanimanja s tijela, uma i intelekta na uzvišeno Sebstvo. U tom procesu svatko se razvija i napreduje da bi na koncu spoznao svoju istinsku prirodu. Važno je zamijetiti da zbog toga ego nije uništen već se isti taj ego, koji sluđuje čovjeka čarima pluralističkog svijeta, može preusmjeriti k otkrivanju uzvišenog Sebstva. Dakle, ta ideja simbolizirana je time što paun čvrsto drži zmiju u svojim kandžama bez namjere da ju uništi.

Gospod Subrahmanya predstavlja takvog savršenog čovjeka koji je spoznao svoje uzvišeno Sebstvo. Da obznani svoj beskrajno moćni status on u svojoj ruci drži Śakti (koplje). Sjedinjenost s tim uništavajućim oružjem simbolizira sposobnost uništenja svih negativnih sklonosti (vasane) koje zastiru božansko Sebstvo.

A. Parthasarathy

Iz knjige "Symbolism in Hinduism" preveo:

Đeki

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

AYYAPPAN

AYYAPPAN (HARIHARA, SAASTHA)

Na vrhu planine Sabari Hill smještene pri južnom vrhu Sahyadri područja, a koje se proteže prema jugu Kerale (savezna indijska država, jugozapad Indije, op. prev.) nalazi se drevni hram posvećen gospodu Ayyappanu koji je poznat i pod imenom Sabari Mala Saastha. Hram je moguće doseći jedino pješice kroz džunglu koja vrvi divljim zvjerima.

U hinduizmu, transcedentalna poruka Veda može se prenijeti jedino pomoću misticizma. Taj se način koristi u svim religijama, međutim, u hinduističkim svetim spisima on je razvijen do umjetničkog savršenstva. Saastha je jedno od hindustičkih božanstava koje posjeduje dubok mističan značaj.

Gospod Ayyappan je sin Gospoda Śive i Gospoda Višnua (koji se pojavio u varljivom obličju prekrasne djeve Mohini, 'očaravajuće'). Ayyappan predstavlja koncept 'konstruktivne destrukcije' što je kombinacija Višnua (konstruktivnost) i Śive (destrukcija). Njega se smatra i štuje kao zaštitnika slabih. On spašava ljude od nemoći, bolesti i bijede svijeta te ih obdaruje jnanom, znanjem, vodeći ih prema duhovnom oslobođenju. Višnu Purana opisuje kako su u nebu bogovi, deve i demoni, asure odlučili privremeno zaboraviti na sve razlike ne bi li se dogovorili kako zajedničkim naporima dobiti nektar, amritu iz bućkanja oceana mlijeka na kojem Gospod Višnu počiva u svom jogijskom snu, yoganidri. Bogovi i demoni zauzeli su svoj položaj koristeći Manthara brdo kao bućkalicu i Vasuki, golemu zmiju, kao konopac. Veliko bućkanje oceana moglo je početi.

Bućkanje je prvo proizvelo smrtonosni otrov zvan halahala. Otrov se počeo širiti na sve strane tako da je u strahu sve živo uteklo po pomoć kod Gospoda Śive. Śiva je u svojoj samilosti za njih, uzeo otrov u svoj dlan i ne znajući što bi s njim, odluči ga popiti. Progutavši otrov ne bi li spasio Univerzum od propasti, božanska majka, "supruga" mu Parvati, stisnu vrat da spriječi otrovu da klizne dalje niz vrat. Otrov se proširio Śivinim vratom i zato je Njegov vrat plave boje te Ga se odonda zove nilakanta, plavovrati.

Nakon uklanjanja otrova, bućkanje se nastavilo i nadalje je ono proizvelo nekoliko prekrasnih i moćnih stvari. Sve su one stavljene u stranu te su i bogovi i demoni nastavili svoje bućkanje sve dok iz oceana nije nastao zadnji proizvod - nektar (amrita). Čim se nektar pojavio demoni su ga ugrabili ispred bogova i s njim pobjegli.

Bogovi su pošli Gospodu Višnuu da im pomogne vratiti njihov gubitak. Gospod je uslišao njihove molitve te pristao da im pomogne vratiti amritu. U međuvremenu demoni su se posvađali među sobom jer se nisu mogli složiti oko toga tko će dijeliti nektar te koliki dio bi svatko trebao dobiti. Usred te gužve pojavio se Gospod Višnu u čarobno lijepom obličju djevojke zvane Mohini. Zapanjeni zamamnom i zavodljivom ljepotom Mohini asure su se prestale svađati i stali su požudno zuriti u tu božansku ljepotu. Potpuno ih očaravši, Mohini se ponudila da će ona pravedno raspodijeliti nektar. Demoni su prihvatili njen prijedlog te posjedali uokolo da prime svaki svoj dio. Prije no što će početi dijeliti, Mohini je zamolila za dogovor da do kraja dijeljenja zaklope svoje oči, jer, kao, njenu čednost su počeli vrijeđati njihovi požudni pogledi. Tko god otvori oči, gubi svoj dio. Tako su demoni poslušno zatvorili svoje oči i čekali svoj dio. I dok su oni tako zasjeli zatvorenih očiju očekujući svoj dio, lijepa je djeva pobjegla odnijevši posudu s nektarom (amrita kalasa). Demoni su prekasno shvatili da su im iščeznuli i djeva i nektar.

Kasnije, na nagovor Gospoda Śive, Gospod Višnu mu je sâm morao ispričati cijelu tu dogodovštinu. Śiva je zaželio da i on vidi taj prekrasan lik Mohini, a koji je tako začarao demone. Bio je upozoren da se tom obličju maye ne može odoliti. Śiva je bio uporan i pun ponosa na svoj neprekidni tapas, pokoru koju vrši na Kailasu. Međutim, požuda je slabost koja zadnja napušta nečije srce. Višnu je popustio i još jednom je uzeo djevojački lik Mohini, lik koji sve sluđuje. Paramesvara je bio ushićen božanskom djevom. Uslijedio je zagrljaj, posljedica kojeg je bilo dijete - Saastha.

Ova jednostavna priča ima duboko mistično značenje. To je prikaz unutarnjih događanja (u pokloniku) koristeći izvanjski, svima razumljiv opis. On objašnjava duhovni put koji vodi do postignuća savršenstva; stanje besmrtnosti simbolizirane zadobivanjem amrite. Amrita znači besmrtnost, vječno postojanje.

Ocean mlijeka predstavlja čist, satvički um. Bogovi, deve tu označavaju višu prirodu/sklonosti a demoni nižu prirodu/sklonosti. Zmija je svačiji ego. Pojedinac (ego) koji želi duhovni razvitak te zadobiti besmrtnost, amritu prvo mora očistiti svoj um od svih nečistoća te ga ustaliti u čistom, satvičkom stanju (ocean mlijeka). Takav um se "bućka" u postupku potvrđivanja i nijekanja. Tražitelj potvrđuje da je on božansko Sebstvo i niječe sebe kao "ne, to nisam istinski ja" u smislu da je osoba koja je svedena na puko opažanje-osjećanje-razmišljanje sa svom svojom "materijalnom opremom". Cjelokupni proces analize tj. suptilnog razlučivanja dobrog i lošeg, duha i materije, stvarnog i nestvarnog provodi se "velikim bućkanjem" suptilnog intelekta (manthara).

Rezultat takve pomne analize, razlučivanja i kontemplacije jest tražiteljev duhovni razvoj. Razvoj je prvo obilježen čišćenjem, oslobađanjem od niskih, naprasitih sklonosti punih strasti (vasana) što je simbolizirano pojavom otrova iz oceana mlijeka. Te vasane pogubne su za dobro ljudi. Zagađuju glavu (razlučivanje) i srce (osjećaje). Zato je Parvati, Śivina "supruga" (predstavlja satvički um) zadržala otrov u grlu Gospoda tj. zadržala ga između glave i srca, ne dopuštajući mu da otruje niti osjećaje u srcu niti bistrinu razmišljanja intelekta.

Kako pojedinac napreduje na svom duhovnom putu, razvija sve veće sposobnosti i moći, siddhi-je, uključujući i sposobnost izvođenja čuda. To je predstavljeno čudesnim darovima koje, nakon otrova, bućkanjem izviru iz oceana. Svrha tih darova nije za samoveličanje već da bi se oni podijelili drugima. Jednako tako ako se duhovnom praksom, sadhanom steknu određene moći one se ne smiju potratiti u sebične i egocentrične svrhe već tragatelj nastavlja svoj duhovni put da bi dosegao svoju konačnu nagradu, besmrtnost, amritu - stanje Bogospoznaje.

Loše sklonosti ne miruju u čovjeku čak i kad smo stekli pravu duhovnu riznicu. Drugim riječima, one nastoje novostečenu duhovnu vrsnoću iskoristititi za samoisticanje i niske pobude. Takav čovjek lako podliježe napastima očaravajućih objekata osjetilnog svijeta (Mohini). "Moha" znači opsjena. Mohini je dakle, "personificirana opsjena". Oni koji posjeduju niske, životinjske poticaje i strasti opsjenuti su osjetilnim svijetom i slijepi su spram duhovne ljepote koju posjeduju. Dogodi li se da budu zavedeni svojim osjetilima, bez obzira na svoj duhovni razvitak, sve što su stekli bude izgubljeno. To je stanje prikazano demonima, asurama koji su izgubili nektar, amritu.

Gospod Ayyappan sin je Śive i Višnua. Śiva je Bog razaranja dok je Višnu Bog održavanja sveg stvorenog. Te su dvije moći sjedinjene u Ayyappanu tako da On pomaže u razaranju svih niskih pobuda i čuva čistu satvičku prirodu u tražitelju. Gospod Ayyappan se štuje kao Bog "konstruktivne destrukcije" - kao Zaštitnik. On štiti naše duhovno blago i moć, održavajući nam misli svetima te razarajući sve one misli koje se vežu uz zaslijepljenost svjetovnim.

Ta moć jednousmjerenosti misli na uzvišenu Stvarnost zazivljemo od Gospoda Ayyappana koji je još znan kao i Harihara (Harihara označuje da je On sin Harija (Višnua) i Hare (Śive). Bez te moći meditacija ne bi bila moguća. Stoga, svi vedatantini zazivlju Njegovu milost za održivost i dosljednosti svoje meditacije.

Hram Ayyappana na Sabari planini u Kerali je jedno od najposjećenijih hodočasničkih središta u južnoj Indiji. Poklonici svih društvenih slojeva i klasa iz cijele zemlje posjećuju to svetište. Za razliku od ostalih hramova, pred hodočasnicima koji posjećuju ovaj hram predstoje vrlo stroge i oštre pripreme koje moraju proći prije nego će stupiti pred božanski oltar. Uobičajeno je da se uoči posjeta hramu poštuju stroga odricanja i samokontrola kroz razdoblje od 41 dana. Takvim se tapasom postiže da se um odvoji od "čari" svjetovnih stvari i posjeda te da se postupno usmjeri na jednu misao Stvarnosti – Ayyappa Swami Śaranam (mantra, op. prev.). Tokom tog razdoblja pokore pokloniku je dupušteno nositi jedino odjeću crne ili žute (šafran) boje i krunicu uz istodobno strogo pridržavanje dnevnih obreda. Ta osobita odjeća ukazuje na to da je on mrtav za svjetovne doticaje, osjećaje i misli. On ostaje u neprestanoj molitvi prožet mišlju na Ayyapanna – Sebstvo u sebi. Njegova molitva je "Swami Śaranam" – "Jedino Gospod je moja zaštita i spas".

Put do hrama vodi kroz džunglu i hodočašće se vrši pješice. Svrha tome je da se dalje razvija koncentracija uma koja je već prije potaknuta strogim pokorama. Cijelim putem uspinjanja ka hramu, poklonik nastoji održati jednu jedinu misao na Gospoda bez obzira na mnoštvo iskustava (tijekom samog hodočašća). Kada se uspije održati takva jednousmjerena koncentracija i meditacija, Istina se tragaocu objavi sama što je simbolizirano daršanom Gospoda u hramu. Osamnaest stepenica koje vode hodočasnika do platoa gdje će moći "vidjeti" Gospoda imaju beskrajno mistično značenje sadržano u broju osamnaest.

A. PARTHASARATHY

Iz knjige "Symbolism in Hinduism" preveo:

Đeki

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

DAŚĀVATĀRA

SIMBOLIZAM DAŚĀVATĀRA (deset avatara) U DUHOVNOJ SĀDHANI

Opće je poznato da je književnost Purāna samo iznošenje najviših principa advaita filozofije (filozofije nedvojnosti) u obliku priča koje mogu razumjeti i prihvatiti i obični ljudi u svjetlu vlastitih životnih iskustava.

Višnuovih deset avatara bili su stoljećima izvor nadahnuća i utjehe milijunima Hindusa i ideali koje oni utjelovljuju održavali su ih na ravnom i uskom putu dharme, ispravnosti, i onda kad su bili u iskušenju da s njega skrenu, mamljeni zavodljivim oblicima adharme, neispravnosti. Pa ipak, za sādhaka, duhovnog tragaoca, oni imaju drugo, skriveno značenje. Za dušu koja se odlučila popeti na najviši vrh samospoznaje, odnosno za ozbiljnog učenika i praktičara Vedante, te simboličke priče predstavljaju stupnjeve na duhovnom putu ka savršenstvu. Taj put svatko mora prijeći sâm prema Jedinome.

Ovo je daśāvatāra – deset Višnuovih avatara:

1. Matsya (riba) – spasio Manua od potopa; 

2. Kūrma (kornjača) – poslužio kao uporište za bućkanje oceana mlijeka (uma); 

3. Varāha (vepar) – spasio svijet od demona Hiranyākśe; 

4. Narasimha ili Narahari (pola čovjek-pola lav) – spasio Prahlādu (dječaka-bhaktu) od zlog demonskog oca Hiranyakaśipua;

5. Vāmana (patuljak) – savladao demonskoga kralja Bālīja; 

6. Paraśurāma (Rāma sa sjekirom) – spasio svijet od tiranije kšatriya (viteško-kraljevske kaste);

7. Rāma – ideal – utjelovljenje dharme

8. Krišna – savršena radost – pūrnāvatāra (puni avatar); 

9. Buddha – prosvijetljeni (probuđeni);   

10. Kalki – nemilosrdni iskorijenitelj zla. 

 

MATSYA - Riba

Prije nego što postane sādhaka, sljedbenik duhovnog puta, čovjekov ego valja se u kaljuži osjetilnosti i potpunog neznanja. Okružen je mračnom moći tamasa (tame, inercije, tuposti) i davi se u oceanu samsāre (krugu rađanja i umiranja), sa svim njegovim iskušenjima i patnjama. U tom se trenutku javlja slabašna svjetlost i u dubini njegova bića pojavljuje se Bog u obliku želje da se prihvati sādhane, duhovne discipline, u nekom od njezinih oblika. On traži gurua, učitelja, i prihvaća se duhovne prakse čineći tako prve, teturajuće korake na putu prema Bogu. Slabašna zraka božanske svjetlosti vodi ga stalno naprijed spašavajući ga od blata i prljavštine koja ga okružuje.

 

KŪRMA – Kornjača

Kad je već stupio na put, sādhaki je rečeno da svakodnevno ponire u sebe i samoispituje se, kako bi otkrio svoje slabosti. On otkriva mnoštvo loših sklonosti, neke čak pod krinkom duhovnih osobina. Dobro je još minimalno, gotovo zanemarivo malo. Duhovni očaj tjera ga da se ne preda, nego da se nastavi boriti svom snagom. Odlučivši da poduzme snažni tapas, pokoru, on privezuje konopac svog uma na bućkalicu svog razlučujućeg intelekta i počinje bućkati ocean vāsanā, skrivenih želja i sklonosti u sebi, kako bi iz njega izvukao nektar vječnog blaženstva, odnosno amritu, besmrtnost. I u toj puruśārthi, cilju ljudskog života, ili vlastitoj težnji, sâm Bog u njemu služi mu kao čvrsta stijena, kao čvrsto uporište intelektu, vodeći ga i pomažući mu, baš kao što je i Kūrma avatar podupirao bućkalicu u obliku Mandara brda, dok su bogovi i demoni bućkali ocean mlijeka.

 

VARĀHA – Vepar

Poslije toga u sādhaki počinju prevladavati satvičke sklonosti jer se neprestanom vježbom naučio odvojiti od svog ega. No još u njemu postoje pritajene želje, duboko sakrivene loše osobine, koje treba doslovce iskopati iz podsvijesti da bi ih se moglo ukloniti. To zahtijeva intenzivno samoispitivanje, neumoljivo i neugodno unutarnje pretraživanje, no kroz taj proces mora se proći.

To je simbolika Varāhe ili vepra koji zaranja u samu utrobu zemlje da bi otkrio demona Hiranyākśu i uništio ga. Neke vāsane zakopane su tako duboko da ih se mora bolno iskapati iz dubine ne bi li ih se uklonilo. U protivnome daljnji napredak nije moguć.

 

NARASIMHA – Čovjek-lav

Sādhaka je sad već na prilično visokom stupnju evolucijskog rasta, napola Bog – napola čovjek, kao što to pokazuje Narasimha avatar. Mnoge božanske osobine, kao što su ljubav, samilost i poniznost, razvile su mu se u umu i srcu i on se izdiže iznad prosječne razine čovječanstva. No još uvijek mu smetaju neke rajasičke osobine: duhovna arogancija, oholost vlastite učenosti, itd. koje moraju nestati da bi se mogao probiti naprijed. Tako stiže do sljedećeg stupnja.

 

VĀMANA – Patuljak

Patuljasti dječak-svetac dolazi velikom kralju Bālīju i zatraži od njega tri stope zemlje. Vāmana avatar ističe važnu ulogu poniznosti kod sādhaka. Dok god ne nadvlada ponos zbog vlastitog napretka i ne oplemeni vlastitu duhovnu aroganciju, osuđen je na poniženje velikog pada, onda kad ga najmanje očekuje. Sādhaka mora uvijek biti dovoljno ponizan da prepozna svoje slabosti i mora prihvaćati mudre savjete starijih i učitelja na duhovnom polju. Da je Bālī poslušao svoga gurua Śrī Śukrācāriyu, kada ga je opomenuo da ne obećava dar Vāmani, djetetu-patuljku, ne bi bio zgažen, kao što je na kraju bio.

 

PARAŚURĀMA – Rāma sa sjekirom

Sad već istinski ponizan i odan, sādhaka, u posljednjoj fazi svoje duhovne Odiseje, mora krenuti u bitku protiv horde rajasičkih sklonosti koje simboliziraju kśatriya kraljevi, koje je sasjekao Paraśurāma. Taj avatar također predstavlja i vrhunac nevezanosti koju sādhaka na tom stupnju mora nositi u sebi, jer, nije li Paraśurāma sasjekao i vlastitu majku na zapovijed svog oca i gurua? Tako i najjača vezanost mora biti nadvladana, prije nego se ostvari savršenstvo.

Sad se više ne borimo s grubim rajasičkim elementima, kao što su požuda i bijes, s kojima smo se hrvali prije. Naprotiv! Sad su na sceni puno suptilniji neprijatelji, zaista kraljevske veličine. Ponos što je ovladao Vedama, samozadovoljstvo što može pozornost velikog auditorija držati prikovanu svojom govorničkom vještinom, okultne moći, itd., dovode sādhaku u iskušenje i on im mora odlučno reći NE i sasjeći ih bez milosti. Tek tada čovjek može postati nadčovjek, odnosno sljedeći avatar.

 

RĀMA

Izrastavši u savršenstvo, čovjek-Bog pojavljuje se kao vrhunski ideal – Rāma, savršeni čovjek-uzor, rođen da bi patnjama rastrzanom čovječanstvu pokazao kako čovjek može živjeti kao istinski Bog na zemlji. Zato je avatar Rāma idealan sin, suprug, brat, kralj – vrhunac savršenstva. Kad sādhaka prođe kroz sve prethodne stupnjeve sādhane, izrasta u princa među sādhakama, u potpuno prosvijetljenu dušu.

 

KRIŠNA

Budući da je postigao savršenstvo, on postaje čista radost za sva vremena. Vrhunska, blistava, trajna ekstaza, svuda oko njega i u njemu jer je postao vječno Jastvo u svim jastvima Univerzuma. Tko ili što Ga može sadržavati? Tu bezgraničnu radost simboliziraju līle, igre Gospoda Krišne, njegove očaravajuće božanske šale i podvale koje su u ropstvu držale gopīke, njemu posve odane pastirice (bhakte). Zbog avatara Krišne nije prolivena ni jedna suza. Nasmiješeni Gospod smijao se sve vrijeme, tijekom cijelog svog živopisnog života, ispunjenog intenzivnom aktivnošću. Slava Gospodu Krišni, savršenstvu u akciji i ljubavi.

 

BUDDHA

I kad je tu duboku, nepromjenjivu ekstazu doživio kao trajnu stvarnost, svetac se, spoznavši Jastvo, transformira u duboko samilosnog Buddhu. U njemu se pojavljuje žudnja da pomogne drugima – koji su zapravo njegov vlastiti odraz, da postanu ili bolje budu to što on jest. I gle – odjednom se pojavljuje Učitelj svijeta, Sadguru, baš kao Buddha, čija je jedina svrha vlastitog postojanja da pouči druge i povede ih putem koji vodi u beskrajnu radost. On može izabrati da bude tih, kao Ramana (Maharshi), ili krenuti putem održavanja brojnih predavanja, kao Vivekananda. Pa ipak, obojica su tu samo zato da pouče one koji traže put i cilj.

 

KALKI

Posljednji stupanj, koji tek slijedi, stupanj je na kojem svetac, jašući na konju svoje dinamične ličnosti, postaje sila bez premca, boreći se za dobro i slamajući svako zlo, uvijek i svagdje. Svijet u čudu i očarano gleda čovjeka-sveca koji je sâm Bog, snažan i savršen kao sat-cit-ānanda (bitak-svijest-blaženstvo).

Neka vječni princip u svima nama raste i manifestira se u svim navedenim stupnjevima sādhane kako bi s vremenom izrastao Bogočovjek, koji je samo naše manifestirano Jastvo, ātman.

"Iz nestvarnog u stvarnost vodi nas;

Iz tame u svjetlost vodi nas;

Iz smrti u besmrtnost vodi nas.

Om śantī śantī śantī!"

V.A.K. Aiyar

Izvornik: "Symbolism in Hinduism", Compiled by Swami Nityanand, Bombay, 1993.

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

Om

Om ili Pranava

Pranava ili Om je opće prihvaćeni simbol Hinduizma. Svi dijelovi, kultovi i grupe (hinduističke tradicije, op. prev.) štuju ga i koriste. Prihvatili su ga čak Jaini, Budisti i Sikhi. On je oboje, i slušni i vizualni simbol Brahmana, apsoluta u hinduističkoj filozofiji, bezoblikog Boga.

Riječ "pranava" znači "to" pomoću kojeg se Boga može svrsishodno slaviti. Ona znači i "to" što je uvijek novo. Riječ "pranava" je izvedenica iz sanskritskog korijena "ava" koji ima 19 različitih atributa. Iz njih je moguće razložiti da Om predstavlja snagu koja: (1) je sveznajuća; (2) vlada kroz cijeli Univerzum; (3) štiti svakoga od svih zala u životu; (4) ispunjava želje pune čežnje svojih poklonika i (5) razara neznanje i podaruje prosvijetljenje.

Pranava se u Vedama, Upanišadama, Gīti i ostalim svetim spisima uzdiže u nebeske visine. Mundakopanišad, primjerice, savjetuje svim duhovnim aspirantima da meditiraju na jedinstvo atmana (sebstva) i Brahmana (Boga) koristeći Om za japu. Śri Krišna objavljuje u Gīti da je On Om među riječima i da svi religijski obredi trebaju počinjati ponavljanjem Oma. I ne samo to, uspije li tko ponavljati sveti slog Om usporedo s mislima na Boga u trenucima svoje smrti, doseže najvišu Istinu.

U stvari Om je sastavljen od tri posebna slova a, u i m od kojih svako ima svoje značenje i znakovitost. Slovo "a" predstavlja "početak" (āditmva); "u" predstavlja "napredak" (utkarsa); "m" predstavlja "kraj" (miti). Drugim riječima sveti slog Om predstavlja Boga samoga, odnosno moć odgovornu za stvaranje, razvoj i nestanak ovog Univerzuma.

Svami Vivekananda dao je vrlo jednostavno, ali zanimljivo i poučno objašnjenje tri slova koja su sadržana u Omu kojim objašnjava jedinstvenost tog velikog simbola: "Prvo slovo A je korijenski zvuk, ključ, izgovara se tako da se ne dotiče niti jedan dio jezika niti nepca; U se kotrlja od samog dna do kraja te "zvučne kutije" zvane usta; M predstavlja posljednji zvuk u toj seriji i proizvodi se skupljenih usana.” Tako, Om predstavlja čudesnost proizvodnje zvuka. Kao takav on je prirodni simbol, matrica svih zvukova koja pokriva i obilježava sve moguće riječi.

Puni značaj te tvrdnje postaje jasniji samo onda kada razumijemo hinduističku teoriju stvaranja izloženu u Vedama i ostalim svetim spisima. Ta teorija se može sažeti u sljedećem: (1) Stvaranje nije linearni proces koji počinje i završava u određenim točkama vremena, već je ona kružni proces bez kraja; (2) Bog je stvorio ovaj Univerzum osobno iz Sebe ili "tehnički" rečeno, On je oboje i tvar i moćni tvorac te tvari; (3) Prije započinjanja bilo kojeg određenog kruga stvaranja, On izgovara riječi Veda određujući različite vrste bića i stvari; začinje korespondirajuće oblike (s pamćenjem na prošle cikluse stvaranja) i stvara ih.

Nasuprot uobičajenom mišljenju, to znači da imena (nāma) prethode oblicima (rūpa). Imena su sastavljena od slova koja su zvukovi. Svi se zvukovi nalaze u Omu. Dakle, cjelokupna Kreacija koja slijedi iz Vedskih riječi, zvukova, nastaje iz temeljne matrice svih zvukova – Oma. Pošto je Bog izvor cijelog Univerzuma, Bog i Om su identični ili, na koncu, Om je najbolji simbol Boga.

Bog je jedan. Mudraci su Ga zvali raznim imenima. Iako se ta različita imena međusobno razlikuju, sva ona potječu iz istog temeljnog izvora svih zvukova – Oma. Da zaključimo: Om predstavlja sva imena Božja i on je Njegov najbolji simbol.

Izvornik: Jedinstvo religija, J. Jagadeesan (Unity of Faits, str. 52), Kuala Lumpur, Malezija 1994.

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

VIŚVĀMITRA

(Hinduistička misao upućuje nas na dva načina ili dva puta za stizanje do prosvijetljenja, cilja i svrhe ljudskog postojanja. Prvi je smanjivanje sebe (ega) do nestajanja. To je i jedini put koji priznaje Kršćanstvo. No Hinduizam poznaje i drugi put - napuhavanje sebe (ega) do eksplozije i nestajanja. Iako i jedan i drugi put vode ka nestajanju ega, učitelji nas nikad ne upućuju na ovaj drugi, nego uvijek na poniznost i služenje. No Bog, kao vrhunski učitelj, koristi se svim instrumentima koje je stvorio, pa tako i napuhavanjem ega, kao nevjerojatno jakog ‘motora’, do u beskonačnost. Evo jedne krasne ilustracije upravo takvog slučaja kroz priču o jednom od najvećih mudraca svih vremena, Viśvāmitri, koji je otkrio Gāyatrī mantru i darovao je svijetu. Zanimljivo je pritom da se u priči pojavljuje i drugi veliki mudrac, Vasištha, koji je bio guru ‘Sunčeve dinastije’, odnosno Rāmine kraljevske loze, pa time i učitelj Samoga Rāme…  napomena: hm)

MUDRAC VIŚVĀMITRA I KRALJ TRIŚANKU

Prije no što je postao mudrac, Viśvāmitra je vladao kraljevstvom kao kralj Kausika. Jednom je tako, zajedno sa svojom velikom pratnjom, jahao zemljom loveći i uživajući u prekrasnim prizorima. Tako je stigao i u ašram mudraca Vasišthe i dobio od njega padanamaskar i blagoslove. Vasištha mahaŗši ponudio je kralju da nahrani njega i cijelu njegovu pratnju. Kralj Kausika mu je na to odgovorio: “Svāmī, dovoljno je što si nam dao vode i blagoslovio me. Dovoljne su već i same tvoje riječi kojima si nas pozvao da jedemo u tvom ašramu. Molim te da nam sad dopustiš da odemo.” Kralj je smatrao nemogućim da Vasištha nahrani njega i cijelu njegovu pratnju, te je stoga mudračeve riječi shvatio više kao formalnost. No Vasištha je ustrajao u svojem pozivu. Tada mu je kralj otvoreno rekao da sumnja da bi mudrac mogao nahraniti i njega i svu njegovu pratnju. Vasištha se na to samo nasmiješio i pozvao svoju nebesku kravu riječima: “Sabalai! (tako se naime zvala krava) Molim te pripremi najbolju hranu za kralja Kausiku i njegove ljude.”

Potom se dogodilo čudo.

Počele su se pojavljivati razne vrste hrane – riže, preljeva, slastica, voća, itd., u neograničenim količinama. Kralj i njegova pratnja, koja se sastojala od mnoštva muškaraca i žena, svećenika i drugih, najeli su se do sita. Kralj i ostali bili su zapanjeni moćima mudraca Vasišthe i njegove svete krave.

Kausika se zahvali velikome mudracu i na odlasku postavi pred Vasišthu jedan glupi zahtjev:

“Molim ter, daj mi ovu kravu Sabalai. Vidio sam njenu slavu i moć. S obzirom na raja nīti (dharmu vladara), ona bi smjela pripadati samo kralju!”

Čuvši to, Vasištha se rastuži, no odbije kralja rekavši da se, unatoč nekim kraljevim argumentima, ne može rastati od krave. No kralj nije bio uvjeren u to niti je bio spreman tek tako otići praznih ruku. Stao je nuditi “vrlo vrijedne stvari” u zamjenu za kravu, inzistirjući na tome da ju treba dobiti. Vasištha je to glatko odbio, rekavši da se ne kani rastati od krave, makar mu kralj ponudio sve svoje blago i još više od toga.

Kralj je po naravi bio sebičan i naprasit. Naprosto nije prihvaćao riječ “ne” kao odgovor. Zato je nekolicini svojih vojnika naredio da silom odvedu kravu iz ašrama. Vojnici su stali vući kravu unatoč njenom otporu. Ona se otrgla i vratila se mahaŗšiju sa suzama u očima, tražeći zaštitu. Vasišthi su dojadili kralj i njegovi vojnici, te reče kravi: “Drago dijete, hajde proizvedi moćne ratnike koji će se suprotstaviti kraljevoj vojsci.” Istog časa krava snažno protrese tijelo i iz nje stanu izlaziti vojnici koji su potjerali kralja i njegovu vojsku. Tada se kralj popne u svoja bojna kola i vrati se u bitku s još vojnika. No Sabalai je proizvodila sve više i više vojnika i uništila cijelu kraljevu vojsku. Nekoliko kraljevih sinova krenu prema mudracu Vasišthi u namjeri da ga ubiju, no on ih samo ljutito pogleda i bili su spaljeni u prah i pepeo.

Za moćnog kralja kao što je bio Kausika, koji do tada nije upoznao poraz, to je bio nepodnošljiv pad i najveća sramota. Smjesta preda kraljevstvo jednome od svojih sinova i ode u šumu. Tu počne s vrlo strogom pokorom, vrlo gorljivo, moleći Gospoda Śivu za njegov darśan. Jedini mu je cilj bio pobijediti Vasišthu, jer je shvatio da se nikakva zemaljska sila ili moć ne može suprotstaviti ŗšijevoj moći stečenoj velikom pokorom.

Zadovoljan Kausikom, Gospod se pojavi i reče: “O kralju Kausika! Zadovoljan sam tvojim tapasom. Što želiš?” Kausika je sklopljenih ruku molio Gospoda: “Učini da Dhanur Veda (Veda o ratovanju) i sve aštre (tehnologija projektila) dođu u moje znanje i pod moju potpunu kontrolu.”

Bog smjesta dade kralju Kausiki Dhanur Vedu i sve postojeće aštre koje su bile poznate polubogovima. Kad je dobio te moći, kralj se s još većim egom vrati do Vasišthinog ašrama, preplavljen mišlju kako će “konačno završiti s tim Vasišthom!”

Videći bijesnog Kausiku kako se kao tornado približava ašramu, svi se učenici, pa i životinje, prestravljeni razbježaše na sve strane. Kausika pošalje jednu aštru (projektil) koja potpuno spali ašram. Iako im je Vasištha mahāŗši govorio da ne bježe, ljudi su se razbježali na sve strane. Na to Vasištha zaključi da “Kausikin ego treba probušiti”. On tada dohvati svoju brahma dandu (drveni zmijoliki predmet u obliku slova T, koji ŗši uvijek drži ispod pazuha dok meditira i koji je vrlo moćno oružje za obranu i napad) i obrati se kralju jednom riječju: “Budalo!”

Kralj, još više isprovociran, reče Vasišthi: “Čekaj, čekaj…”, i tada pošalje jednu od svojih novostečenih aštra prema njemu.

Vasištha stavi svoju brahma dandu ispred sebe i reče kralju: “Ja sam tu. Nikamo ne bježim.”

Aštra koju je poslao kralj naprosto se dezintegrira pred brahma dandom. Kralj tada krene slati jednu za drugom sve aštre koje je dobio od Gospoda Śive. I sve ih je progutala brahma danda. A iza nje je stajao Vasištha s radosnim smješkom.

Na posljetku, kralj pošalje brahma aštru. Svi su se prisutni zabrinuli, jer je brahma aštra doista bila najmoćnija među aštrama. No Vasišthina brahma danda proguta i brahma aštru. Progutavši brahma aštru, brahma danda zablista poput plamena i Vasištha, koji ju je držao, također zablista poput plamena.

Zapanjen, kralj u nevjerici duboko uzdahne, govoreći: “Oh, pobijeđen sam od ovog brahmina! Što mi vrijedi što sam moćni kšatriya, kad je ovaj brahma ŗši, s komadom drveta u ruci, progutao sve aštre koje sam velikom mukom stekao od Gospoda Śive. Paramaśiva me prevario. I ja moram postati brahma ŗši kao Vasištha. Nema drugog načina da ga pobijedim.” Obuzet takvim mislima, on se povuče s bojnog polja i uputi se prema Jugu kako bi poduzeo još oštriji tapas, u namjeri da dobije daršan Gospoda Brahme. Na posljetku se Brahma pojavi pred njim i podari mu status raja ŗšija (kraljevskog mudraca). No kralj nije bio zadovoljan, jer mu je cilj bio postati brahma ŗši (božanski mudrac), pa je navalio provoditi još stroži tapas.

U vrijeme dok je kralj Kausika gubio svoju prvu bitku s mudracem Vasišthom, živio je i Arunan, kralj sunčeve dinastije. Njegov sin Satyaviratan, zahvaljujući lošoj karmi, bio je tupoglav i pohlepan i izazivao je mnoge nevolje kraljevim podanicima. Oni su ga podnosili samo zato što je bio kraljević. Jednom je Satyaviratan silovao jednu brahminsku mladenku koja se taman trebala udati, što je kralja toliko razljutilo da je, ne obazirući se na savjete i sugestije dvorjana da bude milostiv jer je ipak u pitanju kraljević, odlučio da Satyaviratan mora biti protjeran iz kraljevstva. I tako je Satyaviratan počeo živjeti u kraljevstvu u kojem je Kausika ostavio svoju ženu i djecu, otišavši u šumu vršiti tapas, kako bi postao brahma ŗši. U to vrijeme svuda je zavladala glad. Kausikina žena nije više mogla prehraniti djecu, pa je razmišljala o tome da proda jedno dijete kako bi time mogla prehraniti ostale. To je dijete stalo plakati jer se nije htjelo odvajati od svoje majke. Slučajno se Satyaviratan našao u blizini i čuo dječji plač, te je od majke saznao i razlog. Obećao je da će spasiti i majku i djecu i spriječio je prodaju. I doista se počeo brinuti o njima. To je bio vid dobre karme koju je imao.

Jednoga dana, dok nije uspijevao pronaći nikakvu hranu, ugledao je Vasišthinu kravu izvan ašrama. On je već bio u neprijateljstvu s Vasišthom jer je on bio kula guru, odnosno dvorski učitelj cijele kraljeve dinastije, koji nije spriječio njegova oca da ga progna. U želji da mu se osveti za to (opet loša karma na djelu), on ukrade kravu, ubije ju, skuha i nahrani njome kraljevu ženu i djecu bez njihova znanja. Kad je to saznao, Vasištha se jako naljuti i prokune ga, pretvorivši ga u biće nalik životinji s tri roga. Tako je postao Triśanku (Trorogi) i stao lunjati naokolo, kajući se za svoja nedjela. Tada je za njega počela raditi dobra karma. Sreo je mudraca koji mu se, videći njegovu nevolju, smilovao i naučio ga moćnu kāma bija mantru, savjetujući mu da mantru ponavlja svakodnevno koliko god više može. Satyaviratan krene ponavljati mantru i kako je vrijeme prolazilo, posljedice njegovih grijeha polako su se topile. Za to vrijeme njegov je otac ostario i obolio i došlo je vrijeme da napusti ovaj svijet. Na sugestije dvorjana, on pošalje po svog sina.

Vidjevši svoga sina s tri roga i znajući da se potpuno promijenio, kralj je bio sretan i dao mu je savjete kako da vlada kraljevstvom. Predao mu je kraljevstvo i napustio svijet. Budući je bio novi čovjek, Triśanku krene vladati kraljevstvom točno onako kako mu je savjetovao otac. I svakodnevno je izvodio Bhagavātī i Ambika puju, neizostavno. Kao rezultat, posljedice kletve su se istopile i nestale (a i Vasištha, kao njegov guru, morao mu je oprostiti, posebno kad je vidio da se promijenio) i opet je vratio svoj lijepi izgled. Tada se oženio i nakon nekog vremena dobio sina imenom Hariścandra (glasovitog kralja koji nikad nije lagao ni pogazio obećanje, te je zbog toga bio stavljen na teške kušnje).

U to se vrijeme Kausika, koji je po drugi put bio pobijeđen od Vasišthe, vratio, pošto je stekao od Brahme titulu raja ŗšija i počeo živjeti u svom vlastitom ašramu. Iako je još uvijek žudio za osobnom osvetom Vasišthi, shvatio je da ga ne može pobijediti i nije htio potratiti svoju snagu stečenu velikim tapasom.

Negdje u to vrijeme Triśanku ostari i obuzme ga jedna neobična želja. Htio je svome sinu Hariścandri ostaviti kraljevstvo i otići u svarga loku (Nebo) zajedno s tijelom. Obratio se svome guruu Vasišthi s molbom da mu ovaj omogući ispunjenje te želje. Vasištha to glatko odbije jer nitko ne može na onaj svijet sa svojim smrtnim tijelom. Poslije toga je otišao Vsišthinim sinovima. moleći ih da mu pomognu u njegovom naumu. I oni su ga, kao i njihov otac, odbili, savjetujući mu da se odrekne svoje neobične želje. No nije ih poslušao, nego ih je naprotiv izvrijeđao svađajući se s njima i govoreći bez poštovanja o njihovu ocu. Uvrijeđeni, prokleli su ga da postane rugoba. Postavši rugoba koju nitko nije htio ni pogledati, Triśanku ode u šumu, ostavivši kraljevstvo svome sinu, iako ga je ovaj nagovarao da ostane.

U šumi je naišao na Kausika ŗšija (nekad kralja) koji ga je smjesta prepoznao kao Triśankua (a znao je i da je Triśanku pomogao njegovoj ženi i djeci). Kausika se sažalio nad njim i obećao da će mu dati što god želi. Tada mu Triśanku ispriča kako je htio otići u svarga loku i kako mu je vlastiti guru Vasištha odbio pomoći, kako su ga njegovi sinovi prokleli, itd., itd., i zamoli Kausika ŗšija da mu pomogne da stigne u svarga loku u svome tijelu. Kausika ŗši mu obeća da će izvesti yajñu i poslati Triśankua na Nebo zajedno s njegovim ružnim tijelom. Pomislio je kako mu se pruža prilika da dokaže kako može nešto što Vasištha ne može, te mu se tako osveti za poraze koje mu je ranije priredio.

Kausika obavi sve pripreme za veliku yajñu i pošalje poruku svim ŗšijima i njihovim učenicima da dođu i sudjeluju u yajñi. Gotovo svi ŗšiji prihvatili su poziv – osim Vasišthinih sinova (Vasišthu nije ni pozvao). Kausika ih prokune da se rode kao psi u svojih sedam narednih inkarnacija i krene s pripremama za yajñu.

Na dan određen za početak yajñe, on dade osnovne obavijesti o predstojećoj yajñi svima koji su došli u njoj sudjelovati.

“Ovdje prisutni kralj Triśanku iz Sunčeve dinastije veoma je dobar kralj. On hoće otići u svarga loku zajedno sa svojim tijelom. Ja sam mu obećao da ću ga poslati u svarga loku u njegovom sadašnjem liku. To je svrha ove yajñe. Zato molim svakoga od vas da punim srcem sudjeluje u njoj, surađuje sa mnom i pomogne da ova yajña uspije.”

Svi su se prisutni, bez glasa, složili da sudjeluju u yajñi iz straha od moćnog Kausike. Pod njegovim vodstvom, yajña je uz sudjelovanje svih obavljena na propisan način.

Na kraju yajñe došlo je i vrijeme da se zazove deve (bogove) da dođu prihvatiti rezultate yajñe. Kausika je, ponavljajući odgovarajuće mantre, pozvao svakog devu posebno. No nitko se ne pojavi i yajña tako završi kao promašaj. Oni koji su došli u njoj sudjelovati smijali su se među sobom.

Uvrijeđen i ljut, Kausika ŗši izvadi žlicu kojom je sipao ghī u žrtvenu vatru i progovori, obraćajući se Triśankuu:

“O kralju! Sad ćeš biti svjedok snage mog tapasa. Sve moći koje sam stekao strogom pokorom sad će ti biti stavljene na raspolaganje. Sad ćeš, zajedno s ovim tvojim tijelom, krenuti gore, u svarga loku. To što su deve odbili prihvatiti rezultat ove posebne yajñe, neće ni malo utjecati na mene. Dakle, kreni gore!”

I tada se dogodilo čudo. Pred očima sviju prisutnih, Triśanku se, zajedno sa svojim ružnim tijelom, počne kretati uvis, u nebo, prema svarga loki. Čitav svijet bio je svjedokom Kausikine moći. I tako je Triśanku stigao u svarga loku. Indra (kralj bogova) bio je zapanjen vidjevši ga kako slijeće na svarga loku. On ga gurne, govoreći: “Tko je ovaj ružni stvor što je stigao ovamo? Budala koju je prokleo vlastiti guru! Što radi on ovdje u svarga loki? Hajde natrag na zemlju!” I pošto ga je Indra snažno gurnuo, Triśanku počne padati natrag na zemlju. Padajući, počeo je zapomagati: “Spasi me! Spasi me! Kausika ŗši! Molim te, spasi me ove strahote!”

Gledajući Triśankua kako pada, Kausika ŗši nađe se još više uvrijeđen i izazvan do krajnjih granica. Pomislio je: “O, dakle deve su odlučili uputiti izazov mojim moćima stečenim pokorom?!” I uzvikne Triśankuu: “Stani! Triśanku! Stani tu gdje jesi!” istog trena kad je kausika ŗši uzviknuo “Stani!”, Triśanku se zaustavi usred neba. Svi prisutni mogli su vidjeti moć Kausika ŗšija. U sljedećem trenutku Kausika, kao neki drugi Brahmā, počne stvarati zvijezde oko Triśankua i pripremati se za stvaranje druge svarga loke, drugog Indre za tu svarga loku, itd., itd. Deve i druga božanstva nisu očekivali takav razvoj događaja. Zato su svi krenuli ka njemu u mirotvornu misiju. Svi su s njim razgovarali blago i pomirljivo. Zamolili su ga da zaustavi svoje “stvaranje”. Složili su se da Triśanku može ostati na nebu kao zvijezda, zajedno s drugim zvijezdama koje je stvorio Kausika ŗši, i obećali da će mu se ispričati za uvrede koje su mu uputili. Molili su ga da se smiri i od tada je dobio ime Viśvamitra ŗši.

I tako je Viśvamitra potratio većinu moći koje je stekao godinama stroge pokore. Stoga je ponovo otišao na obale rijeke Puškar, kako bi još jednom vršio strogu pokoru i ne samo povratio izgubljene moći, nego stekao još i nove, kojima bi se mogao mjeriti s Vasišthom. Pritom je nailazio na mnoge prepreke i ometanja, kao kad je postao žrtvom prekrasne Menake koju su poslali deve ne bi li omeli njegov tapas, ili kasnije Rambe koju je prokleo da se pretvori u kamen. (Nećemo se ovdje upuštati u pojedinosti jer je priča o Viśvamitri i Menaki sama za sebe vrlo duga priča.)

Na posljetku, Brahmā mu udijeli darśan i podari mu status brahma ŗšija jednak Vasišthinom. No i dalje je Viśvamitra inzistirao da ga Vasištha osobno treba nazvati brahma ŗšijem i da će tek tada biti zadovoljen. I Vasištha ga, zaboravljajući sve sukobe, nazove brahma ŗši, te se tako Viśvamitra smirio.

Tako završava priča o Triśankuu.

Prepričao: V. Krishnan

Izvornik: SaiDISC

prv: hm

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

 

VIŠNU I NĀRADA

VIŠNU I NĀRADA

Jednom davno Nārada[1] je, putujući kroz Himalaje stigao do obala Gange i tu ugledao divnu pećinu. Pored pećine je tekla čista voda Gange, a nedaleko nje bio je prelijepi ašram. Bio je vrlo sretan i u njemu se probudi želja za još jačom meditacijom na Gospoda Višnua.

Prije toga, Nāradu su prokleli i prema tom prokletstvu nigdje se nije mogao smiriti i nigdje nije mogao duže naći mira. (Naš um je poput Nārade – stalno nekamo trčkara, luta.)

No, ovdje je Nārada, nadahnut prelijepom prirodom, počeo meditirati i njegov se, inače nemiran um, potpuno smirio i on je napokon utonuo u sāmadhi. Svijest mu je stala dosizati sve više i više razine.

Čim je Indra, kralj bogova, saznao da je Nārada u dubokom sāmadhiju postao je ljubomoran te se uplašio da će ga Nārada skinuti s prijestolja i oduzeti mu kraljevstvo. Stoga je smislio plan. Pozvao je Kāmadevu (boga želje, ljubavi i strasti). (Kada se u nama pojavi strast, Indra je sretan, jer ne možemo zauzeti njegovo mjesto!)

Indra je Kāmadevu dočekao s velikim počastima i od njega zatražio uslugu. “Vidiš,” rekao je, “tamo sjedi Nārada u dubokom sāmadhiju. Idi, molim te, i uznemiri ga tako da mu um usmjeriš na nešto drugo”. Kāmadeva pristane i pojavi se pred Nāradom. Sa sobom je doveo proljeće koje je rascvalo svo cvijeće, ptice su počele pjevati i ubrzo su se prekrasni mirisi širili prānom koju je Nārada udisao. Putem te svježine Kāmadeva je ušao u Nāradinu idu i pingalu[2]. (Postoje tri uzroka buđenja želje u tijelu, a jedan od njih je svjež i ugodan zrak i miris.)

Tada se pred Nāradom pojaviše zanosne nebeske plesačice pjevajući prekrasne pjesme i Kāmadeva je bio siguran da će time uspjeti uznemiriti Nāradu. No, ništa nije imalo utjecaja na mir i spokoj velikog Nārade. (Onom koga Višnu štiti – nitko ništa ne može). Sada je Kāmadeva uvidio da je izgubio igru s njim te se uplašio da će ga Nārada uništiti. Zato je s velikim poštovanjem prišao Nāradi, pao pred njegova Lotosna stopala i čvrsto ih obgrlio: “Ti si Nārada zaista veliki bhakta kada te ništa od ovoga nije moglo smesti u tvojoj meditaciji. Odajem ti svoje najdublje poštovanje!” No, u Nāradinu umu nije bilo ni traga ljutnji ili ponosu. Nježnim se riječima obratio Kāmadevi i sve je bilo riješeno. Kāmadeva se vratio Indri i ispričao mu kako je veliki Nārada ljubazan i skroman te kako se sada stidi svojih postupaka.

To se je ubrzo pročulo i svi su se divili kako je Nārada velik, ali u isto vrijeme i skroman. Nārada, saznavši za priče o tome kako je mirno nadvladao sve Kāmadevine trikove zadovoljno je pomislio: “Mora da sam zaista veliki bhakta kada mi je sâm Kāmadeva iskazao ovako veliko poštovanje.” (Svakome tko postigne pobjedu u umu se usadi malo sjeme ponosa.)

U tom je raspoloženju počeo je zazivati Śivu da bi Mu ispričao što mu se dogodilo. Kada se Śiva pred njim pojavio Nārada mu je sve potanko ispričao. Śiva ga je pažljivo i strpljivo saslušao. Odmah je primijetio da je Kāmadeva uspio probuditi Nāradin ego i time osigurati njegov korak unazad. Zato mu Śiva kaže: “O, Nārado, ti si zaista svojim držanjem u meditaciji pokazao da si veliki bhakta, ali o tome kao i o Kāmadevi nemoj pričati Višnuu. Čak ako On i potakne razgovor o tome ti nastoj promijeniti temu razgovora.”

Śiva potom nestane, a Nārada ostane nezadovoljan razmišljajući o tome kako mu je Śiva zavidan kad ne želi da Višnu sazna za štovanje koje mu je iskazao Kāmadeva. Zato odluči zazvati Višnua i sve mu potanko ispričati. (Bhakta ne odlazi tražiti Boga, već On dolazi kada ga bhakta zazove.)

Pošto je Nārada dostigao savršenstvo u sviranju i pjevanju bhajana stao je zazivati Višnua zapjevavši kìrtan “Nārāyana, Nārāyana”. Višnu se pojavio u svom svojem veličanstvenom sjaju, pozdravio je Nāradu te mu dao znak neka sjedne podno Njegovih Stopala. Tada Mu je Nārada sve potanko ispričao. Višnu je jedno vrijeme bio zamišljen, jer je i On odmah vidio kako Nārada sav sija od samozadovoljstva. Kako je Višnu želio da Nārada potpuno izbaci iz sebe i one posljednje i najdublje nakupine loših osobina te da ostane potpuno čist, odluči mu u tome pomoći pa reče: “O, Nārado ti si zaista pokazao da si veliki bhakta. Ne znam ima li ti premca i s kim bih te uopće mogao usporediti. Dosegao si visine koje gotovo odgovaraju razini božanstva. Kad ljudi meditiraju o tebi to ih oslobađa ega i vezanosti. I sama pomisao na tebe oslobađa ih svih negativnosti. Stoga nije čudo što si tako uspješno pobijedio Kāmadevu. Tvoja sādhanā i brahmacarya su tako snažne da te Kāmadeva zaista nije mogao uznemiriti.” Nārada pogleda Višnua i ispunjen ponosom kaže: “Sve je to Tvoja milost.” Godile su mu Višnuove riječi, meko mu padale na srce, a njegov je ego i dalje bujao.

Višnua to još više učvrsti u naumu da iz Nāradina uma iščupa drvo ponosa zajedno s korijenjem. Nasmiješi se u sebi i zaključi: ”Tako će sigurno zadobiti mokšu, jer će kroz moju lìlu shvatiti da je pogriješio.” Nārada se poklonio Višnuu presretan što je sâm Bog tako ponosan na njega.

Višnu tada stvori grad Māyānagar (grad iluzije). Grad je bio velik i lijep. Njegova je ljepota bila neopisiva jer je bio ljepši čak i od Vaikunthe[3]. U gradu je živio kralj Sidini, koji je zračio mirom i duhovnošću. Višnu je Nāradu poslao upravo njemu pod izlikom da se nađe kralju pri ruci. Kralj je bio je vrlo bogat, imao je puno slonova, konja i vrlo veliku vojsku. Ono što je taj grad pružao bilo je mnogo više od onoga što je pružala Indraloka. Kad je Nārada stigao u grad, kralj ga pozva i iskazavši mu poštovanje zamoli ga da mu, kao veliki mudrac, kaže budućnost njegove kćeri koja se upravo namjerava udati, odnosno, zamoli ga da “zamisli u svom srcu ima li što lošeg u njenom srcu, jer ti si taj koji zna sva tri vremena.”

Nārada uđe u duboku meditaciju i vidje da će onaj tko oženi kraljevnu postati besmrtan i ništa neće moći nauditi njegovoj snazi i veličini. Onome koga ona odabere sva će bića služiti. Kraljevnu čeka sretan i udoban život. Nārada sve prenese kralju, ali zataji kakav dragocjen miraz nosi kraljevna budućem mužu. Kralj na to pozove svoju kćer. Nāradi od njezine ljepote zastane dah. Kad Nārada pomisli što će još uz tu ljepotu vjenčanje donijeti ženiku odluči poduzeti sve ne bi li kraljevnu priskrbio sebi za ženu.

Kralj je odlučio pripremiti vjenčanje na kojem će kraljevna izabrati svoga muža tako što će kao znak svog izbora svom izabraniku staviti oko vrata cvjetnu mālu[4]. Imajući na umu samo mālu koja bi se trebala naći oko njegova vrata Nārada opet stane zazivati Višnua. Kada se On napokon pojavi Nārada ga usrdno stade moliti: “O Gospode, budi moj pomoćnik, podari mi svoju ljepotu da bih njome mogao očarati princezu. Gospode, molim Te, podari mi takvu ljepotu koja će za mene biti najbolja.”

“Neka bude”, nasmijao se Višnu, “poslušaj me Nārado, ja ću učiniti samo ono što je dobro za tebe i ništa drugo. Radit ću u tvoju korist. To su moje riječi i one govore istinu.” (Kad su iščekivanja povezana s egom, ona dovode do razočarenja.)

Nārada je bio presretan, iako baš nije najbolje razumio Višnuove riječi.

Ipak, krenuo je odmah na mjesto vjenčanja, uvjeren da nema ljepšeg ženika od njega. Zadovoljno se ogledavao i primjećivao kako su oko njega svi ružni, glupi i puni iščekivanja. Kako će tek prinčevi i kraljevići, koji su došli sa svih strana svijeta, biti ljubomorni kada ga vide ovako lijepog. Već se je vidio kako mu, kao znak svog izbora, kraljevna stavlja cvjetnu mālu oko vrata.

A što je zapravo učinio Višnu? On je dao Nāradi ružan lik, pa je Nārada postao grdoba koja je više ličila na agresivnog i ružnog majmuna nego na čovjeka. No, Nārada to nije mogao vidjeti, niti itko drugi osim kraljevne i nekih glasnika sa Sri Lanke. Nārada je iskreno vjerovao da je lijep i zato je ponosno šetao uokolo i zastajkivao da bi ga svi mogli bolje vidjeti. Prolaznici koji su prepoznali Nāradu – sveca pozdravljali su ga, no dva pandita, na koja je naišao (bila su to dva vojnika kojima je Višnu za tu priliku dao lik pandita) neprestano su mu se čas podsmijevali, čas prštali od smijeha. "Takvo ponašanje ne priliči panditima", čudio se Nārada, ali još ništa nije sumnjao. Smijali su se i glasnici iz Sri Lanke, ali on je smatrao da oni samo veselo pričaju o njegovoj snazi i ljepoti.

Tada je stigla kraljevna i ugledala Nāradu u svoj njegovoj ružnoći i ljutito je pomislila: "Kako se netko tako ružan usudi ovdje sjediti i uopće nešto očekivati". Zato ga nije udostojala niti jednim jedinim pogledom, već je sa svojom pratnjom brzo napustila to mjesto krećući se poput kraljice labudova, ruku poput lotosa preko kojih je prebacila cvjetni vjenčić za svog princa. Kako ona unaprijed nikog nije imala na umu, pred njom se stvori Višnu u liku prekrasnog princa koji je sav blještao od ljepote i bogatstva. Kada ga je kraljevna ugledala više s njega nije mogla skinuti pogleda. Svoj je vjenčić stoga objesila oko vrata prelijepa princa i on, sam Bog, poveo ju je zajedno s njenom pratnjom i slugama.

Nārada dugo nije mogao shvatiti što se dogodilo. Bio je razočaran zbog neispunjena očekivanja, a glasnici sa Sri Lanke i dalje su se smijali i šalili, pa vidjevši Nāradu tako zbunjenog rekli su mu neka se ide negdje pogledati. Njega je to još više zbunilo i zato je pomislio da je, vjerojatno, njegova ljepota toliko zaslijepila kraljevnu i da ga zato nije mogla dobro vidjeti. U međuvremenu glasnici su pobjegli u strahu od Nāradine reakcije kada napokon bude vidio svoje lice. Sada je Nārada postao siguran da nešto nije uredu.

Otišao je do rijeke i kada je vidio svoj odraz u vodi, uplašeno je ustuknuo. Onda se još jednom bolje pogledao i tada mu je sve postalo jasno. Toliko se razljutio, da je osjetio kako zmija (ambicija, ego, ljubomora, ljutnja, pohlepa) u njemu izbacuje svoj otrov. Iz najdubljih dubina njegova bića proključa mržnja, bijes i ljubomora zbog kraljevne i srdžba zbog nezadovoljene pohlepe.

Stade vikati za onim glasnicima i prokune ih teškom kletvom: “Zato što ste mi se smijali, postanite demonima i propatite u životu kao što sam ja patio. Kušajte plodove svog smijeha i nikada to više nemojte činiti.” (Kada ambicije nisu ispunjene, a ego je povrijeđen, tada se pojavljuje vatra osvete na kojoj krv zaključa.)

Kada se ponovno pogledao u vodu vidio je da je poprimio svoj prijašnji lik, a sve ostalo nestalo je kao san.

Nārada se sada okrene prema Višnuu i oni krenu jedan drugome u susret. Kraj Višnua je još uvijek stajala prelijepa kraljevna, što je još više razjarilo Nāradu. Eksplodirao je i na Višnua sasuo bujicu riječi: ”O, Višnu! Ti ne možeš podnijeti bogatstvo i ljepotu drugih te si prepun ljubomore. Kada si bućkanjem čistio ocean od otrova njega si poslao Śivi da ga popije. Nektar si dao demonima, a Śivi otrov. Sebi si uzeo Lakšmi i ovaj predivni, najbožanstveniji, najdragocjeniji dragulj u božanskom svijetu.” Višnu je samo stajao, slušao svog posvećenika i čekao. “Osjećaš se tako slobodan, nezavisan”, nastavio je Nārada, “nitko nije iznad Tebe, pa možeš činiti sve što želiš. Ti dobre činiš lošima i obrnuto. Ti varaš sve i pri tom nemaš straha. Zato si uvijek spreman na sve, jer te ne dotiču ni loša ni dobra karma. Na silu si razljutio tako dobra čovjeka kao što sam ja. Zato ćeš ubrati plodove toga što si učinio.” Sada on, Nārada, prokune Boga Višnua: “Zato što si uzeo ljudski lik kada si me prevario, u tom ćeš se tijelu morati ponovno inkarnirati – to je moja kletva! Učinio si me majmunom, ali kažem Ti, samo majmun će Ti moći pomoći. Tu djevojku koju sam ja toliko želio, Ti si je uzeo. I Tvoju će ženu netko uzeti, a Ti ćeš patiti kao što sada ja patim – to je moja kletva! Bit ćeš bespomoćan sve dok Ti ne pomogne majmun koji će, poput mene, biti Tvoj veliki bhakta.”

Višnu je mirno stajao i slušao te gestom ruke pokazao da prihvaća kletvu, a zapravo je bio zadovoljan jer je imao razloga za inkarnaciju. Nāradi je samo rekao: “To je moć māye!” U tom je trenutku nestalo svega. Više nije bilo grada, kralja, kraljevne ni glasnika. Ostali su samo Višnu i Nārada. Tada je Nārada shvatio što je učinio, bacio se Višnuu pred Stopala i preklinjao Ga da poništi kletvu, da je učini besplodnom. Višnu mu je na to odgovorio: “Sve je ovo bila moja volja.”

Nārada mu se ispričao zbog ružnih riječi i pitao ga kako će se osloboditi ovako teške karme koju si je prouzročio, a Višnu mu reče: “Idi kod Śive i ponavljaj Njegovo ime i u srcu će ti zavladati mir, jer nitko mi u ovom univerzumu nije toliko drag kao Śiva. Nemoj niti u snu zaboraviti Njegovo ime.” Nārada je otišao u Sathyaloku i vratio je mir u svoje srce, a Višnu je ostao kod Svoje riječi i inkarnirao se kao Rāma.

Tu započinje Rāmāyana...

 

Za Glasnik priredila: Lea Halilagić


 

[1] Nãradavedski mudrac kojega smatraju posrednikom između ljudi i bogova; jedan od sedam najpoznatijih mudraca i proroka; pripisuju mu himne u Õgvedi; bio je gospodar nebeskih glazbenika te je otkrio lutnju.

[2] ida i pingala – suptilni kanali (nadi) u energetskom tijelu čovjeka. Nadiji imaju fizičke pandane u vidu živčanog i krvožilnog sustava. Najveće nadi su ida, pingala i sušumna.

[3] vaikuntha – Višnuovo nebo, raj

[4] mãlã – vijenac

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

PRIČA O RĀMI

PRIČA O RĀMI - UNUTARNJE ZNAČENJE

Ime Rāma je srž Veda. Priča o Rāmi je ocean mlijeka: čista i moćna. Može se ustvrditi da ni na jednom drugom jeziku ili iz neke druge zemlje do današnjeg dana nije proizašla poema iste ljepote i uzvišenosti. Ona je nadahnula pjesničku imaginaciju svih jezika i zemalja. Ona je najveće blago koje je svaki Indijac naslijedio svojom sretnom sudbinom.

***

Rāma je unutarnji stanovnik ljudskog tijela. On je Ātmarāma, ili Rāma kao izvor blaženstva u svakome. Njegovi blagoslovi proizašli iz unutarnjeg izvora mogu podariti mir i blaženstvo. On je utjelovljenje dharme, svih moralnih zakona koje čovječanstvo održavaju u ljubavi i jedinstvu. Rāmāyana, priča o Rāmi, podučava dvije lekcije: vrijednost nevezanosti i potrebe osvještenja božanskosti u svakom biću. Vjera u Boga i nevezanost svjetovnim stvarima ključ su čovjekovog oslobođenja. Odreci se svjetovnih stvari i dobit ćeš Rāmu. Sìtā je odbila sjaj Ayodhye i tako je mogla biti s Rāmom za vrijeme izgnanstva. Kada je svoj željni pogled usmjerila na zlatnog jelena i zaželjela ga, izgubila je prisustvo Rāme. Odricanje vodi ka radosti, vezanost donosi samo patnju. Budite u svijetu, ali ne i od svijeta. Rāmina braća, njegovi drugovi, prijatelji, suradnici, svi su oni primjer ljudi prožetih dharmom. Daśaratha znači: onaj koji je gospodar nad deset osjetila (pet karmendriya - jezik, ruke, noge, organi za izlučivanje i generativni organi, kao i pet jñanendriya - oči, uši, nos, jezik, koža). Tri svojstva (gune) - sattva, rajas i tamas - tri su kraljice. Četiri cilja života (purušārtha) su četiri Daśarathina sina: Rāma - pravednost (dharma), Lakśmana – bogatstvo (artha), Bharata - želja (kāma), Śatrughna – oslobođenja (mokša). Sugrìva je razlučivanje (viveka). Vali je očajanje. Hanuman je utjelovljenje hrabrosti. Most je sagrađen preko oceana iluzije. Tri vođe demona (rākšasa) personifikacije su rajastičnih (Rāvana), tamastičnih (Khumbhakarna) i sattvičnih (Vibhišana) osobina. Sita je svjesnost univerzalnog Apsoluta (brahmajñana) kojeg pojedinac mora dosegnuti i ponovo zadobiti prolazeći kroz muke i iskušenja života. Učinite svoje srce čistim i sjajnim kontemplirajući o veličanstvenosti Rāmayane. Učvrstite se u vjeri da je Rāma stvarnost vašeg postojanja.

Sai Baba, 'Rāmakatharasavahini'

Priredila: Vesna Ćuk

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

Dasara

Dasara, Dīpāvalī, Akhanda bhajani i još ponešto

Deseti i jedanaesti mjesec (u prijevodu: listopad i studeni) poznati su nam po nizu proslava.

07. 10. – Vijayadāśamī ili dan pobjede nad silama zla i mraka, kulminacija desetodnevne svečanosti zvane Dasara (sanskrtski: daśaharā), kad se devet dana štuje devi ili Božansku Majku u njena tri vida kao Durgu, Lakšmī i Sarasvatī, postepeno se pročišćavajući, da bi deseti dan bio dan konačne pobjede dobra nad zlom – Vijayadāśamī. Iako se uz taj dan vežu neki važni događaji iz indijske povijesti, zapravo se radi o našoj osobnoj unutarnjoj borbi dobra i zla, u kojoj nam Majka Śakti pomaže da nadvladamo svoje loše sklonosti, satremo svoje unutarnje “demone” (Baba govori o “šest neprijatelja”) i tako pročišćeni dočekamo konačnu katarzu desetog dana – daśaharā ili Dasara.

26. 10. – Dīpāvalī ili praznik svjetlosti, pobjeda svjetla nad tamom. To je zapravo dvodnevna svečanost i opet posvećena Božanskoj Majci koja kao Śakti jest svjetlost i sve ono što ona predstavlja i donosi. I opet se u indijskoj tradiciji sve pripisuje indijskoj povijesti/mitovima, prema kojima su se na taj dan dogodile neke izuzetno značajne stvari u davnoj prošlosti. I opet su u te događaje, naravno, uključeni avatari, kojih u Indiji imaju “na bacanje”, pa druge junake i događaje jedva da je potrebno i bilježiti kraj tolikog mnoštva avatara i njihovih dogodovština. No, kao i obično, postoji i Babino objašnjenje Dīpāvalīja. Naravno, to jest praznik svjetlosti, no Baba njegovo porijeklo objašnjava malo drugačije:

“Promatrajući proslavu Dīpāvalī sa znanstvenog stanovišta, primijetit ćemo da su nekada davno naši preci živjeli u arktičkom (polarnom) području. U tom području šest mjeseci vlada mrak. Sunce se pojavljuje na Meśa samkrānti dan (kad Sunce u Zodijaku ulazi u znak Ovna), a zalazi na Tula samkrānti dan (kad Sunce u Zodijaku ulazi u Vagu). Razdoblje između ta dva znaka traje šest mjeseci. Kad Sunce zađe u Vagi, počinje tamna polovica godine. Danas je četrnaesti dan (caturdasi) u mjesecu Karthika. To je dan mladog Mjeseca (amāvāsya). Toga dana ljudi u polarnom području počnu paliti svoje svjetiljke. No to ima i drugo značenje. Budući da će dugo biti u mraku, oni upaljenu svjetiljku opisuju kao nitya jyoti ili vječno svjetlo.

Plamen svjetiljke ima dvije osobine – jedna je da rastjeruje tamu, a druga je njegovo neprekidno kretanje prema gore. Ako svjetiljku stavimo i u rupu, plamen se kreće prema gore. Zato su mudraci obožavali jñāna jyoti ili plamen mudrosti kao svjetlost koja vodi čovjeka u viša stanja. Stoga sjaj svjetlosti ne treba smatrati beznačajnom pojavom. Uporedo s paljenjem vanjskih svjetiljki, ljudi trebaju nastojati upaliti i svjetiljku u sebi.

Unutarnje značenje Dīpāvalīja je da čovjeka vodi iz tame u svjetlost. Čovjek uvijek iznova tone u tamu. Svaki put kad ga obavije tama, treba upaliti svjetiljku koja uvijek sjaji u njemu. Nosite tu svjetiljku sa sobom kamo god išli. Ona će vam osvjetljavati put, gdje god bili.

Učinite da vas Božanski sjaj u vama stalno prati, time što ćete vjerovati u njegovu svjetlost.”

(Izvodi iz Babinog govora na Dīpāvalī 05. 11. 1991. u Prasanthi Nilayamu)

Dakle proslava Dīpāvalīja je izuzetno važna i omiljena u cijeloj Indiji. Slavi se, naravno, i u Prasanthi Nilayamu. No Zapadnjaci ko Zapadnjaci, imali su i opet primjedbe tipa: “Gunđ, gunđ, pa nismo mi Hindusi; nećemo valjda morati slaviti nekakve hinduističke praznike…” itd.

Da bi stišao strasti, a održao praznik Svjetlosti na životu kao izuzetno važan događaj, Svami je uveo svjetski praznik Svjetlosti pod nazivom Akhanda bhajani ili neprekidni bhajani. Akhanda bhajani svagdje počinju u isto vrijeme – u 18h u subotu (drugog vikenda u studenom) i na isti način – svečanim paljenjem simbolične svjetiljke i pjevanjem bhajana: “Akhand jyoti jalao Sai man mandir me” – (Sai, upali vječno svjetlo u hramu moga srca). Tako započinje 24 satno neprekidno pjevanje bhajana širom svijeta, koje završava u 18h u nedjelju. To je događaj od globalnog značaja, a smisao mu je da svjetlost krene od najistočnije točke svijeta ka zapadu i da u jednom trenutku obavije čitav svijet, stvorivši tako mrežu snažne fizičke i duhovne svjetlosti u ovom današnjem mračnom svijetu. Mi u Hrvatskoj već godinama sudjelujemo u Akhanda bhajanima i smatramo ih doista dragocjenim globalnim događajem (zna Svami što radi…).

No ta dva praznika svjetlosti poklapaju se i s našim tradicionalnim “praznikom Svjetlosti”, a to su “Svi sveti” ili popularne “Sisvete”, kad se na grobljima i po kućama širom kršćanskog svijeta pale svijeće i druge svjetiljke u spomen mrtvima. No – svjetlo je svjetlo. Gdje je svjetlo tu mrak mora ustuknuti. Da i ne govorimo o užitku promatranja večernjeg prizora groblja okupanog tisućama jyotija ili plamičaka. I to je Dīpāvalī, samo naš, domaći.

Tako ispada da svagdje na svijetu ljudi imaju potrebu proslaviti praznik Svjetlosti, na ovaj ili onaj način, svjesni ili nesvjesni dubljeg simboličkog i duhovnog značenja. I to u isto doba godine.

Ljudska duša se naprosto raduje svjetlosti. To nam je prirođeno.

 

Priredio: Hrvoje

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU

DAR DARŚANA

DAR DARŚANA

smisao i značenje

DARŚAN – to su trenuci kad naše oči dobiju blagoslovljenu priliku da vide Gospoda. Netko je rekao: "Kad Bog hoda Zemljom nije tako važno što čovjek hoda Mjesecom! Bog kojega su sveci i vidioci opisali kao Onoga koji je iznad poimanja umom, o čijoj veličanstvenosti Vede izjavljuju da je iznad svakog opisa, taj Bog hoda među nama. Onih nekoliko trenutaka dok povjetarac donosi zvuke melodiozne glazbe, a gorljive oči pune iščekivanja nastoje uhvatiti pogled na veličanstven Božji lik, Bog hoda među nama. Odmjerenim korakom i veličanstvenim držanjem On daje darśan. Gospod hoda upućujući isto tako prodoran pogled onima blagoslovljenima koji Ga čekaju.

Ljudi koji tamo sjede i čekaju Gospoda vrlo se razlikuju: neki čekaju pod pritiskom agonije neizlječive bolesti, neki su stalno opsjednuti poslom i zarađuju milijune, ali osjećaju ispraznost koja im muči srce, neki dolaze samo radi Njega da svojim očima upijaju Njegovu ljepotu.

Za Njega je darśan svakodnevna aktivnost. Već godinama ga daje, uzima pisma, mami suze na oči, smanjuje strahove, liječi bolesne, neutješne i očajne. Za Njega ne postoji pravilo da ima nebitnih stvari koje nemaju prednost. On svakodnevno daje darśan istom ljubavlju, jednakim zanimanjem i jednakom brigom te istom samilošću kojom je to činio i prije mnogo godina.

Gospod hoda polagano, graciozno kao da lebdi u zraku. Njegova stopala jedva dodiruju tlo. On prolazi među redovima žena i muškaraca, uzima od njih pisma u kojima su sadržani njihovi strahovi, brige i problemi, On koji na Sebe preuzima sve probleme i sve ih rješava. Ondje sjedi čovjek koji umire od raka. Bolest je srozala njegovo tijelo na kost i kožu. Izgubio je svaku nadu i izgleda poput splavi bez kormila na olujnome moru. Gospod mu prilazi, upućuje osmijeh povjerenja te materijalizira vibhūti koji će učiniti ono što suvremena radioterapija ne može. Gospod kreće dalje... Ondje sjedi mladić, žrtva bolesti današnjeg društva, koji sumnja da Gospod uopće postoji. Gospod prolazi pored njega sa smiješkom na licu i rukom mu blago dodiruje glavu. Mladić po prvi put u svome životu osjeti što je istinska ljubav. Suze se kotrljaju niz njegove obraze. Sa sklopljenim rukama u molitvi on roni suze i predaje svoje srce pred Gospodova lotosna stopala. Gospod ide dalje... Ondje sjedi čovjek sa zajedljivim osmijehom i prkosnim izrazom na licu. Gospod mu prilazi i upućuje onaj isti osmijeh... i kreće dalje. Zapravo, On je savršen glumac koji igra ulogu Gospoda kao i onoga kojega je stvorio te onoga koji u Njega sumnja. Pokretom ruke poziva nekolicinu na privatni razgovor. Na njihovim se licima izražava radost zbog ove rijetke prilike.

Tada se okreće studentima. Način na koji hoda, način na koji govori, sve se mijenja. Prevladava atmosfera neformalnosti, prisnosti i pripadnosti. Duhovita primjedba ovdje, igra riječi ondje i... Gospod kreće dalje... On ugleda mladića koji sjedi s povezanom rukom. Majka u Njemu, preplavljena ljubavlju pita: "Što se dogodilo?" Mladić odgovara: "Svami, tijekom igre... "Sada nastupa strogi otac: "Nepažnja, nepažnja! Uvijek žurba!" Drugom mladiću se osmjehuje i pun razumijevanja govori: "Uvijek sam s tobom." Jednom drugom mladiću upućuje prodoran pogled koji doseže do same srži njegova srca, uzdrma ga i priopćuje: "Znam što si učinio. Znam! Znam!"... Ponekad se zagleda u budući svijet koji želi utemeljiti, svijet pun ljubavi i bratstva, bez svađa i mržnje. Svojom božanskom vizijom On premješta svijet tamo i vidi svoje studente, kojima želi dati važnu ulogu u svojoj velikoj misiji. U njima gleda buduće lučonoše, koji će ma gdje bili, sjajiti idealima i slijediti Njegove zapovijedi i načela. S takvom vizijom, On kreće dalje...

Svaki darśan je revolucija – tiha revolucija. Svakim darśanom Gospod sve više približava svijet k Sebi. On preobražava mnoga srca, liječi mnoge bolesti, daje nadu bespomoćnima i napuštenima. Tih pet minuta koje izgledaju tako obične prepune su zbivanja, značajnih događaja koji imaju utjecaj na tako mnogo života. Ali, za nas studente svaki je darśan prilika da preobrazimo naše živote pod budnim okom Saija, koji je naša majka, otac, učitelj, prijatelj i vrhovni Gospod našeg srca. Možemo mu se samo moliti: "Voljeni Gospode, daj nam čist i nepomućen um da možemo razaznati Tvoju veličanstvenost. Kad nas već nastojiš učiniti savršenima, učini nas vrijednima toga. Kada nas već obasipaš svojom ljubavlju, daj nam čist um da bismo je mogli primiti.

 

Ashok Sundareshan

Iz Sai Nandana, 1995.

 

 

KAKO SE PONAŠATI NA DARŚANU

To zasigurno nije mjesto na kojem se "namećemo" Svamiju s moćnom molitvom. Ispravno je sjediti mirno, kao u meditaciji, ali ne meditirati niti se na nešto koncentrirati. To je više stanje "primanja" što uči Subud. Tijelo bi moralo biti što opuštenije, a um tih i otvoren da primi blagoslov koji nam Svami želi dati darśanom. Um bi trebao biti poput negativa na filmu u fotografskom aparatu, osjetljiv i spreman primiti svaku božansku zraku od Gospoda.

Poznajem ljude koji su primili predivne stvari sjedeći na darśanu u stanju "primanja". Jedna je Amerikanka već na prvom darśanu doživjela krštenje u božanskoj ljubavi koje ju je nagnalo da sjedi oblivena suzama što su se slijevale niz njezine obraze i sa spoznajom da je već dobila ono zbog čega je došla. Druga žena, Engleskinja, bila je izliječena od raka dojke jednom zrakom iz Svamijevih očiju, a nije s Njim prozborila nijednu riječ. Postoji zapravo dugačka lista preobrazbe srca, potpune promjene života i božanskih izlječenja žena i muškaraca iz mnogih krajeva svijeta i iz mnogih podneblja, ljudi koji su imali darśan, ne samo fizički već i s umovima otvorenima da prime božansku hranu (mana).

Iz knjige Howarda Murpheta “Where the Road Ends”

 

 

ŠTO ČINITI NAKON DARŚANA?

Nakon mog darśana uvijek nađite miran kutak gdje se možete smiriti i doživjeti ispunjenje mojih blagoslova. Moja energija izlazi iz mene dok prolazim pored vas. Ako odmah nastavite pričati s drugima, ta se dragocjena energija ne iskoristi i vraća se meni, neiskorištena. Nesumnjivo je da što god moje oči vide postaje obnovljeno i preobraženo. Tako se mijenjate iz dana u dan.

                                                                                                                                                             Sathya Sai Baba

(Iz časopisa Sanathana Sarathi, srpanj 1998.)

 

Priredila: Vesna Ćuk

 

SIMBOLIZAM U HINDUIZMU